Nina je učila kako treba postavljati visoke standarde samoj sebi, kako treba u njima ustrajati i kako je važniji rad od opuštanja i uživanja...
 Foto: iStock
Poremećaj kojega ima sve više ljudi

Nina u raljama visokih standarda: Zašto me je stalno nečega strah?

12. lipanj 2017.
Strah izazvan realnom opasnošću je prikladan emocionalni odgovor na određenu situaciju, dok je anksioznost pretjerana reakcija na situaciju koja se samo subjektivno doživljava važnom.

Nina, atraktivna 28-godišnja plavuša, voli izlaziti i družiti se s prijateljima. Prije četiri godine diplomirala je ekonomiju, pronašla je posao u jednoj od vodećih kompanija i danas uživa u svom poslu. Zapravo, uživa u svim aspektima posla, osim u jednom - kada treba držati prezentaciju pred većom skupinom ljudi, to joj je vrlo teško. Počnu joj se znojiti dlanovi, srce joj ubrzano kuca, počne govoriti kao na traci, pomalo nerazumljivo. Osjeća se kao prazna ploča, sve što je pripremala da će reći zaboravi u trenutku kada se nađe pred skupinom ljudi koji je slušaju, ali i procjenjuju. Da, Nina se najviše od svega boji njihove procjene, očekuje da će je kritizirati da nije kvalitetno održala prezentaciju. Nina se boji da će ih razočarati i razljutiti. Premda sama racionalno kaže da je "nije briga što će drugi misliti", njezine fiziološke reakcije i tijek misli neposredno prije prezentacije i osobito tijekom njezina početka govore nešto posve drukčije.

Visoki standardi

Nina je odrasla s bratom i roditeljima. Ona bi sama rekla da je imala lijepo djetinjstvo i da joj ništa nije nedostajalo. Uživala se igrati s bratom i prijateljima, roditelji su je voljeli, sve što su mogli i znali pružali su joj, što bi joj drugo nedostajalo? Roditelji su, iako puni ljubavi, bili dosta kritični, i prema sebi i prema njoj. Postavili su joj visoka očekivanja, pa se tako od bratova rođenja morala brinuti o njemu, iako je samo dvije godine starija od njega. Kasnije, tijekom školovanja, iako nisu tražili da bude najbolja učenica, kada bi dobila lošiju ocjenu, odmah bi je usporedili s najboljom učenicom u razredu i tražili da ispravi ocjenu.

Iz dana u dan Nina je učila kako treba postavljati visoke standarde samoj sebi, kako treba u njima ustrajati i kako je važniji rad od opuštanja i uživanja. Zahvaljujući tome Nina je doista postigla dobre rezultate s obzirom na svoju dob i duljinu radnog staža, ali se često osjeća anksiozno.

Ovo je jedna od mnogih sličnih priča osoba koje se bore s anksioznošću, a da često nisu ni svjesne svog problema.

Što je to anksioznost?

To je neugodno stanje unutarnje tjeskobe, brige, nemira, straha te nemogućnosti opuštanja. Ti osjećaji često su povezani s umorom, problemima s koncentracijom i mišićnom napetošću. Nadalje, anksioznost može uključivati intenzivne misli, pretjeranu krivnju, opsesije, magična vjerovanja, osjećaje zbunjenosti, frustriranosti te čak osjećaj krivnje i očaja. Osoba ima subjektivan osjećaj da će se općenito nešto loše dogoditi te duboko u sebi vjeruje da se neće znati nositi s tom situacijom kada se dogodi. Anksioznost se može manifestirati kao pretjerano ili premalo jedenje, grizenje noktiju, pretjerano pušenje, izražena je motorička napetost poput cupkanja na mjestu - kaže Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, psihoterapeut iz Centra Proventus.

Zašto postajemo anksiozni?

Prema evolucijskoj psihologiji, smatra se da povećana anksioznost omogućava da osoba bude opreznija pred potencijalnim opasnostima u okolini te joj omogućava da poduzme proaktivne korake u slučaju opasnosti.

- Anksioznost se može naučiti i prema modelu. Tako, ako su roditelji anksiozni, postoji veća šansa da i dijete nauči takve obrasce ponašanja i doživljavanja. Dijete može naučiti da treba imati sve pod kontrolom jer u suprotnom se ne osjećaj sigurno, već uplašeno. Anksioznost je povezana i s osobnim pesimističnim pogledom na to kako će se odviti situacija. Dobar je primjer Nina iz naše priče. Njezini roditelji, iako puni ljubavi i brige za nju, imali su snažnu potrebu da imaju svoj i njezin život pod kontrolom. Upravo zbog toga Nina je osjećala da u određenim situacijama mora stisnuti zube i nešto odraditi kako se od nje očekuje, premda ni sama nije znala kako da to točno učini. Već je tijekom školovanja osjećala anksioznost prilikom ispitivanja ili potencijalnog ispitivanja, uvijek očekujući pitanje koje neće znati i negativnu kritiku što baš na to pitanje ne zna odgovoriti čak i ako ostatak gradiva zna - pojašnjava Tea Knežević iz Centra Proventus.

Foto: iStock
Dok je i sama bila dijete morala je brinuti o bratu, u školi je uvijek morala biti bolja od najboljih... Zbog svega rijetki su trenuci kad je bila potpuno opuštena.


Razlika između anksioznosti i straha

Premda se mnogi ljudi barem nakratko osjećaju anksiozno, za anksioznost se smatra da nije normalna, zdrava reakcija organizma na određenu situaciju. Iako nas može biti strah dok smo anksiozni, strah i anksioznost nisu isto. Strah izazvan realnom opasnošću je prikladan emocionalni odgovor na određenu situaciju, dok je anksioznost pretjerana reakcija na situaciju koja se samo subjektivno doživljava važnom.

- Primjerice, ako vozimo auto i odjednom u naš vozni trak uleti drugi auto velikom brzinom, realno je da ćemo se uplašiti. Gotovo bi se svi ljudi u toj situaciji uplašili i ta je emocionalna reakcija normalna jer priprema organizam na mehanizam obrane ili bijega, odnosno da se osoba obrani u toj situaciji ili da je izbjegne. S druge strane, neki ljudi su anksiozni tijekom vožnje, brinu se hoće li im netko izletjeti te se osjećaju nervozno prije i tijekom vožnje. Oni očekuju da će se nešto loše dogoditi iako trenutačna situacija ne opravdava ta očekivanja - kaže Tatjana Gjurković.

Psiholog David Barlow definira anksioznost kao "stanje koje je orijentirano na budućnost, u kojem osoba očekuje neugodne događaje i priprema se kako će se nositi s njima". Upravo to razdvaja strah od anksioznosti jer je strah emocionalna reakcija na sadašnji trenutak. Osim toga, strah je kratkoročan, usmjeren na konkretan izvor opasnosti te se bijegom možemo udaljiti od prijeteće situacije i time prestati osjećati strah. Anksioznost traje dugo, bez obzira na to je li opravdano da osjećamo strah ili nije, usmjerena je na različite izvore prijetnje te osoba poduzima pretjerane mjere opreza kako će se nositi s potencijalnom prijetnjom što je onemogućava da koristi kvalitetnije i konstruktivnije oblike nošenja sa situacijom.

Anksiozni poremećaji

- S niskom razinom anksioznosti ljudi se mogu nositi lakše, iako to ne znači da im psihoterapija ne bi bila korisna. S druge strane, kada zbog dugoročne anksioznosti osoba ima poteškoće u jednom ili više životnih područja, to se može klasificirati kao anksiozni poremećaj. Postoji pet podtipova anksioznog poremećaja: fobije, opsesivno-kompulzivni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj i panični poremećaj. Ukratko, fobije su intenzivni, neracionalni strahovi koji remete osobni život u određenim situacijama. Specifične fobije mogu biti: agorafobija - strah od izbivanja iz vlastitog doma, socijalna fobija - strah od socijalnih situacija u kojima osoba može biti kritizirana, strah od životinja, zatvorenih prostora, visine i dugo. Panični napadaji su iznenadni, neobjašnjivi i periodični napadaji intenzivne anksioznosti koji obično postignu vrhunac nakon deset minuta takvog stanja. Mnogi koji dožive panični napadaj prvi put misle da imaju srčani udar ili su doživjeli živčani slom. Osobe koje dožive panični napadaj dožive to kao iznimno uznemirujuće iskustvo koje ih jako uplaši te im može biti potrebno nekoliko dana za oporavak - kaže Tatjana Gjurković.

Anksioznost je neugodno stanje unutarnje tjeskobe, brige, nemira, straha te nemogućnosti opuštanja. Anksioznost može uključivati intenzivne misli, pretjeranu krivnju, opsesije, magična vjerovanja, osjećaje zbunjenosti, frustriranosti te čak osjećaj krivnje i očaja.

Tea Knežević govori pak da osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajima osjećaju da moraju raditi prisilne radnje, stereotipne rituale jer ih u suprotnom preplavi visoka razina anksioznosti. Opsesivno-kompulzivne radnje mogu znatno ometati osobu u dnevnom ritmu.

- Generalizirani anksiozni poremećaj dijagnosticira se kada osoba neprekidno osjeća napetost i zabrinutost. Posttraumatski stresni poremećaj je ozbiljno stanje koje se može javiti nakon jedne ili više teških traumatskih situacija. Osoba s ovim poremećajem može doživljavati uznemirujuća kratkotrajna sjećanja na traumu, može izbjegavati razgovarati o tom događaju i prisjećati ga se. Fiziološki anksiozni simptomi mogu se manifestirati kroz ubrzano kucanje srca, ubrzano disanje, mišićnu slabost, mišićnu napetost, umor, vrtoglavicu, bol u prsima, plitko disanje, glavobolje, trbobolje, tenzijske migrene - kaže.

Što učiniti ako smo anksiozni?

Vjerojatnost da ćemo sami naučiti prestati biti anksiozni je vrlo mala. Kako je riječ o naučenim obrascima razmišljanja, osjećanja i ponašanja koji su često izvan naše svijesti ili smo ih pak svjesni, ali nemamo ideju kako činiti drugačije ili imamo racionalnu ideju kako to činiti drugačije, ali svejedno činimo isto jer je riječ o emocionalnim reakcijama, potreban je rad na sebi. To se može ostvariti individualnom ili grupnom psihoterapijom.

- Najviše ljudi odlučuje se za psihoterapiju upravo zbog vlastite anksioznosti. Prema nekim podacima, anksioznost je najučestaliji psihički poremećaj u Americi. Smatra se da oko 40 milijuna ljudi ima taj poremećaj. Osim toga, pokazalo se da žene imaju češće izraženu anksioznost nego muškarci - kaže Tatjana Gjurković.

Neka su istraživanja pokazala povezanost između uzimanja kofeina i anksioznosti te se pokazalo da su neki anksiozni ljudi osjetljivi na kofein. To bi značilo da smanjenje uzimanja kofeina može dovesti do smanjenja anksioznost.


Iako Nina iz naše priče nikada nije razvila niti jedan od oblika anksioznih poremećaja, odlučila je da više ne želi biti stalno zabrinuta i pod stresom, ili pak u stresnim periodima života imati problema sa spavanjem, učestalo pretjerivati s konzumacijom hrane te imati stalnu potrebu da sve bude pod njezinom kontrolom.

Isprva je vjerovala da je psihoterapija samo za one koji su ludi te je u početku to skrivala pred svojom obitelji i prijateljima, srameći se što je "morala" potražiti pomoć psihoterapeuta. Nakon godinu dana redovitih odlazaka na psihoterapiju shvatila je da se sada osjeća mnogo bolje, bez stalne potrebe za kontrolom i bez stalnog iščekivanja negativne kritike.

Naučila je prepoznati vlastite obrasce nošenja s anksioznošću jer je, primjerice, redovito činila štetu svom organizmu pretrpavajući se slatkišima. Naučila je povezati kada i zbog čega se osjeća anksiozno. Također, naučila je nove obrasce ponašanja te se danas osjeća znatno manje anksiozno.

Teme
Linker
29. rujan 2022 18:04