SHUTTERSTOCK
pitam se

Usamljeni i izolirani - kako smo tu dospjeli

Ljudi mogu uživati u samoći, ali sve dok se ne počnu osjećati usamljeno

Usamljenost je zapravo poziv da duboko preispitamo svoje potrebe, a pogotovo mjesta i ljude na kojima im tražimo ispunjenje. Često su to slijepe ulice! Što je ono što mi treba, kad...? Mogu li to dobiti ovdje? Zašto inzistiram baš ovdje, baš od te osobe? Što bi se dogodilo da pustim i tu potrebu pokušam zadovoljiti na drugom mjestu? Dobra vježba koju često radim s mladima jest da nakon prekida veze ili prijateljstva napišu popis potreba koje su im bile ispunjene s tom osobom: tjelesna ili intelektualna povezanost, zabava, osjećaj važnosti, pripadanja, dostupnost i sl. Razmislite, biste li neke od tih potreba mogli zadovoljiti i negdje drugdje, s nekim drugim ljudima?

PUSTITE FANTAZIJU

S druge strane, možemo biti usamljeni jer se držimo fantazije o onome "što je moglo biti dobro u tom prijateljstvu ili ljubavnoj vezi". Mogli smo zajedno na more, vidim da je ona dobra osoba, samo da nije… samo da jest…. Pokušajte pustiti tu fantaziju jer, realno, ne možete znati da bi zaista bilo dobro kad bi bilo tako. Procijenite taj odnos po onome što jest sada i nemojte mu davati etiketu neponovljivosti, jer većinu toga što je moguće za druge ljude moguće je i za nas. Postoje li ljudi koji su opet našli prijatelje, koji su se opet povezali nakon gubitka? Ako postoje, moguće je da se to dogodi i vama. Kao što biljka, koliko god bila zdrava i imala dobar korijen i klorofil, doslovno ne može preživjeti ako je okruženje loše, bez sunca i vode, tako i čovjek ne može preživjeti bez odnosa. Mi smo bića odnosa i odnos nam je važniji od bioloških potreba. Kad tugujemo zbog odnosa, često ne spavamo i ne jedemo. Ljudi mogu uživati u samoći, ali sve dok se ne počnu osjećati usamljeno. Ta usamljenost nastaje kad ne volimo osobu s kojom smo sami - bila to druga osoba ili mi sami sa svojim mislima. Ako smo sami i ugodno nam je samima, to je važan dio brige o sebi, tada smo fokusirani na ono što imamo od toga (uživam, odmaram se, fokusiram se, njegujem se), a ne na odsutnost nečega (nemam ljubavi, nemam prijatelje, ne pripadam nikamo). Jasno je da postoje različite vrste usamljenosti - ona koja se može liječiti drugim ljudima i ona kad imamo ljude oko sebe, ali većina naših potreba nije zadovoljena. Usamljenost u kojoj uopće nema drugih ljudi tu za nas zapravo je posljedica nekadašnjeg straha ili srama. Uslijed straha ili srama, tj. reakcije na misao "sa mnom nešto nije kako treba", počnemo izbjegavati ljude ili smo krajnje neautentični s njima, što ljudi osjete i uglavnom im nije simpatično.

image
SHUTTERSTOCK

Kad nam je teško prići drugima, promijeniti okruženje - a to je potpuno normalno, nema osobe na svijetu koja se toga ne boji - mislimo da se bojimo nepoznatog. No, kako bismo se bojali ako je nepoznato? Zapravo se bojimo da bi se moglo dogoditi nešto što se već dogodilo: da će nas opet odbaciti ili posramiti. To je poznato, a ne nepoznato! Nekada smo željeli pripadati ili izraziti nešto, a bili smo neshvaćeni ili odbijeni ili izrugivani. Nasilno je prema samima sebi negirati da imamo potrebu za prihvaćanjem i pripadanjem. Ono čega se mi bojimo i zbog čega ostajemo sami jest uvjerenje da će se ljudi okrenuti protiv nas, da će nam "postaviti zamku", posramiti nas i da se na kraju krajeva možemo pouzdati samo u sebe. Kako bolno! Pogađate i odakle to uvjerenje - iz djetinjstva. Ako je roditelj na naše potrebe ili intenzivne emocije reagirao kao da mu je to popriličan izazov ili govoreći: "Neću tolerirati te potrebe, te emocije, neću te učiti kako se nositi s tim, ti ne bi trebao tu potrebu imati ili to osjećati", dobili smo poruku da ne možemo imati i sebe i drugoga, da moramo zanemariti dio sebe ili ga proglasiti "nekakvim", jer možda će upravo to drugoga otjerati. I tako evo nas ovdje gdje mislimo da će nas drugi napustiti, jer zašto bi netko s nama razgovarao ili išao na kavu, no mi usput napuštamo sami sebe. Tu se trebamo zapitati - koji se dio nas boji te bliskosti? Onaj dio koji misli da ne vrijedi ako je drugačiji, emotivniji, ima lošije ocjene, manje prihode, više se boji…?


ZAČARANI KRUG

I konačno: takvi postajemo previše usmjereni na sebe, jer tako "čuvamo" sebe i upadamo u začarani krug. Ne vidimo i ne osjetimo potrebe drugih, namećemo svoje i drugi nas zaista počnu izbjegavati. Ako smo u svom strahu, nećemo osjetiti nečiju patnju, da netko prolazi kroz proces žaljenja i možda ćemo se početi ponašati "glupo", na što će druga osoba odgovoriti povlačenjem, a mi ćemo dobiti potvrdu kako nas nitko ne želi. Razmislite kako ljudi reagiraju na vas. Često ti drugi ljudi nose emocije od kojih sami bježimo - ako u ljudima izazivamo bijes, što je s našom ljutnjom, ako su ljudi iziritirani u susretu s nama, što je s našim okidačima, jesmo li ih svjesni, jesmo li im dali prostora? Ako nas smatraju čudnim, kad smo mi sebe počeli smatrati čudnima zbog možda najnormalnijih ljudskih potreba? Trebamo biti svjesniji čime zapravo odgurujemo te ljude od sebe. Možda nismo autentični, možda prioritiziramo krive stvari, hobije, posao, točnost, urednost i sl. te se tako ne možemo povezati s ljudima, već smo vječno na nekoj površnoj razini, takvoj osobi ljudi teško mogu vjerovati. Mi smo prema drugima uglavnom onakvi kakvi su naši roditelji bili prema nama - možda sitničavi, možda kontrolirajući, možda ne uvažavamo njihove emocije. Pokušajte to osvijestiti i odžalujte sve to što vaši roditelji s vama nisu znali. Tek kad sebi to pružite, moći ćete to osjetiti s drugima.

image
SHUTTERSTOCK

Ako se ne usudite biti autentični, postavite si ova pitanja

Svaki odnos je rizik i što prije to shvatite, s manje ćete straha ulaziti u njega. Svi smiju otići od nas i mi smijemo otići od svakoga. Bitno je ipak birati tamo gdje ljudi pokazuju želju da s nama uđu u kontakt, ne možemo od svakog zahtijevati da mu se sviđamo i to zaista nije ništa osobno. Ne mogu svi ljudi željeti isto. Ako vidimo svoj problem u tome da se ne usudimo biti autentični, trebamo si postaviti sljedeća pitanja:

■ Što želim sakriti i zašto? Koliko bih dugo trebala to skrivati? Dok se ne dogodi… što?

■ Čega se sramim ili bojim? Trebam li se sramiti nekog aspekta svog života? Bih li mogla to reći na početku odnosa, da poslije ne utječe na sve ostalo u tom odnosu? Mogu li naći neki ležeran način da to čega se sramim predočim osobi s kojom želim ostvariti bliži odnos?

■ Biram li osobe koje mogu prihvatiti i moje poželjne i nepoželjne strane? Što će mi netko kome odgovara samo ono što je "u izlogu"?

■ Biram li uvijek među onima koji ne žele ništa od mene? Dajem li njima još više onoga što su mi pokazali da ne trebaju? Što si to pokušavam dokazati? Želim li ja to impresionirati samoga sebe?

Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente

Linker
13. ožujak 2024 14:00