Dok obavljam stvari po kući, moj brat Vanja šeta po ravnoj stazi od crvene opeke u našem dvorištu. Pa kad se dovoljno našetao, sjedne u zelenu pletenu fotelju i uživa na suncu i u pogledu na rascvjetalu krušku s koje na povjetarcu padaju lagane bijele latice, poput proljetnog snijega. Kad mu i toga bude dosta, sam ustane, uhvati se za kvaku ulaznih vrata, popne uz dvije stepenice, uđe u kuću i zatim odšeta do svoje fotelje.
Možda se pitate zašto vam ovo pišem, nisu li to neke najobičnije svakodnevne stvari? Za mog brata nisu. Od rođenja ima fizički i mentalni hendikep i cijeli život je hodao uz tuđu pomoć, a stepenice su mu bile pravi nesavladivi bauk. Dok je bio s roditeljima, živjeli su u stanu u kojem nije bilo stepenica, ni vrta, niti bilo kakvih prepreka koje bi trebalo savladati pa je naučio samo ravno hodati po kući. Kad bi s tatom odlazio u šetnju spustili bi se liftom i zatim rampom do pločnika.
Napredak
A naša kuća - puna je prepreka! Kad je Vanja prije više od godinu dana došao živjeti k nama činilo se nemogućim da ćemo ga uopće uspjeti popeti na kat. Već sam vam u nekim prijašnjim kolumnama o tome pisala. Ono što sada želim istaknuti je moja spoznaja koliko je zapravo fantastično što je naša kuća puna stepenica i različitih nivoa. Sve to što se činilo kao komplikacija za život mog brata, pokazalo se kao pravi blagoslov! Jednostavno je bio prisiljen učiti nove vještine, svladavati ih malo po malo, dan za danom. Uvijek smo ‘letvicu‘ mrvicu pomicali i nakon nekog vremena su mnoge stvari koje su nam se svima činile nemoguće postajale nešto sasvim normalno.
Pa se sada događa ono što je u Vanjinom životu izgledalo neostvarivo - on se potpuno sam obuče, čak obuje i tenisice (bez žniranaca) i siđe stepenicama u prizemlje. Dva dodatna podna nivoa savladava putem preko kuhinje i silazi u dnevni boravak. Navečer se pak sam popne uz stepenice, otiđe u kupaonu, a poslije i u svoju sobu. Sam šeta u vrtu i sam ulazi u kuću. Jako je sretan što sada sve to može, za njega je svaka vrtna šetnja kao prava mala avantura. A sav taj napredak i osjećaj postignuća (i ponosa) ne bi se dogodio da i mi živimo u stanu s potpuno ravnim podom.
Što vam to govori?
Koliko puta se i vi ljutite na prepreke koje vam život postavlja i najradije biste da ih nema? Voljeli biste da stvari teku glatko i lagano. Zaista je lijepo i dobro kad stvari idu glatko i naravno da svi volimo ‘lagano‘, ali ipak je važno imati na umu da nam jedino prepreke omogućuju snažan rast! Jedino nas prepreke prisiljavaju da izađemo iz zone komfora, da se mijenjamo, probijamo granice, nalazimo kreativna rješenja. I jedino nam svladavanje tih prepreka može donijeti onaj dubinski, ushićeni osjećaj postignuća, istinskog uspjeha. Onaj osjećaj kao kad se uspiješ popeti na planinu. Ili prijeći preko nje.
‘Lagano‘ nas uljuljka, ono nas drži u istoj fazi, pripitomljava našu snagu i moć, čak nam i zamagljuje jasnoću razmišljanja i djelovanja. A prepreke nas ožive, probude i izvuku iz nas mnoge uspavane sposobnosti. I na puno toga što nas je u prvi mah natjeralo u očaj, poslije smo zahvalni - na svemu što smo zbog toga naučili i koliko snažniji smo postali.
Kako bi bilo da se od danas počnemo radovati preprekama i izazovima? Kad vam se pojavi neka blokada, samo se sjetite Vanje koji se potpuno ukočio na dnu stubišta, uvjeren da je i jedna stepenica previše (a kamo li petnaest), a sada se sam bez ikakvog problema uspinje na kat. I pri tom se osjeća snažno i samouvjereno, radosno što to može. Upravo takav osjećaj i vas čeka s druge strane (savladane) prepreke. Nije li to veliki razlog da se unaprijed radujete? Nešto što nazivate problemom ili preprekom, ustvari je samo prilika da otkrijete što još sve možete, proširite svoja znanja i otkrijete nova rješenja. Zapravo vrlo uzbudljivo, zar ne? Prepreke su ustvari iznimno važan začin života!