Bila je planetarno popularna taman kad sam ja kretala u srednju školu i mama i ja smo je gutale iz nastavka u nastavak, uživale u njoj i pronalazile se. Radi se o seriji The Gilmore Girls i sad, s odmakom od kojih dvadesetak godina počela sam je ispočetka gledati. Odgađala sam to dugo jer sam bila u strahu da će se otvoriti neke stare rane, da će me lupiti neka nostalgija, ali, iako ima nostalgičnih momenata poput života bez interneta na svakom koraku i nekih odjevnih predmeta serija mi beskrajno ide na živce većinu vremena.
Sjećam se da sam nekad s oduševljenjem znala reći da moja majka i ja imamo takav odnos kao Lorelai i Rory i kako mi je to, onomad, bio neki cilj u budućnosti, za svoju kćer i sebe. Sad to gledam potpuno drugačijim očima i iako nemam dijete (još) ne želim si taj odnos, a bome ne veseli me ni što zbilja ima nekih poveznica na relaciji (moja) zbilja i serija.
Emotivno nezrela majka
Lorelai je izrazito nezrelo biće, pogotovo u emotivnom smislu što se itekako vidi u njenim vezama i nemogućnošću iskazivanja emocija, kao ni ostankom u vlastitim emocijama. Konstantno bježi što od emocija što od odgovornosti i iako je bila odgovorna pa rodila sa 16-17 godina (ne znam koliko je to odgovorno, ali hajde), ostala je na toj razini koja se vidi i u odnosu s Rory. Da, požrtvovna majka koja je žrtvovala vlastito djetinjstvo kako bi od kćeri napravila sve što ona nije (uz pomoć vojske ljudi i novca) ona je i osoba koja lošim i nasilnim humorom maskira svoje emocije i stavlja fokus na sebe u gotovo svakoj situaciji gdje bi se trebala ponašati zrelo. Iako ponekad zasja i kaže koju pametnu gdje pomisliš da se ona zbilja zna pobrinuti za samu sebe i zauzeti za svoje mjesto pod suncem, nerijetko se dogodi da vrlo brzo pojede vlastito govno.
Uloga majke skrivena u djetetu
Rory je pak neko starmalo biće koje bi htjelo biti jako moderno i ukorak s vremenom, a opet tradicionalno iako je majka nije takvom učila niti takva jest. Između više vatri je, ne samo dvije, nerijetko birajući ono što nekom drugom odgovara (njenoj baki, mami ili njenom dečku), a ne njoj samoj. Kad i ona povremeno zasja izabirući sebe i svoje potrebe često se dogodi pasivna (ili jako aktivna) agresija iz smjera njene majke koju uvijek, maltene 24/7 pokušava zadovoljiti i to pod krilaticom „nećeš postati ja“. Radi sve moguće i nemoguće kako bi bila drugačija od Lorelai, kako ne bi ostala prerano trudna, kako bi se ostvarila privatno i poslovno što ova nikako i nikad nije (barem ne samostalno) i opet na kraju dana sve više liči vlastitoj majci i biva gotovo jednako emotivno nezrelom.
Rad na vlastitim emocijama
Mnoge su žene i onda, a i danas, vidjele nekakav ideal u njihovom odnosu majke i kćeri i vjerujem, iz iskustva, da je lako otići u tom smjeru pogotovo ako smo tradicionalno odgajane. Zbilja, u tradicionalnom odgoju, odnos jedne majke koja bez imalo zadrške mijenja partnere, a tako i njena kćer i otvoreno pričaju o seksu, zvuči kao nešto revolucionarno. No, tu nema ništa revolucionarno kad se bolje pogleda jer trebalo bi biti potpuno normalno, dapače poželjno je, pričati s vlastitim djetetom o seksu, kontracepciji, slomljenom srcu, prevari, odustanku od faksa i promjeni karijere. Svaka od tih tema, a ima ih još more, dio su života zrelih i emotivno kapacitiranih ljudi koji od nečeg svakodnevnog ne rade dramu kao njih dvije. Naravno, kad jednako tako nezrela majka i/ili kćer pogledaju seriju i vide kako se njih dvije (uz sve resurse koje prosječan čovjek ni onda, a ni danas nema) bore protiv vjetrenjača (koje zapravo nisu vjetrenjače nego svakodnevica), normalno je da će pronaći sebe u seriji i pomisliti kako je serija odlična i realna. No, s dva desetljeća razmaka između prvog i zadnjeg gledanja, s dva desetljeća kopanja po vlastitim (ali i tuđim emocijama), mogu reći da The Gilmore Girls nije ni dobra, a još manje odlična serija. Nerijetko mi je ovih tjedana došlo da ugasim (nerijetko i jesam, pa prebacila dvije tri epizode unaprijed) jer bi me toliko naživcirale, ali, gledam to i dalje jer me zanima dokle će sve otići i želim vidjeti onaj nastavak serije iz 2016. pa da se dodatno nasekiram jer su sve dobre prilike zaribale.
I ne, ni u ludilu ne želim sa svojom kćeri odnos kakav imaju njih dvije, nekada jesam, sada više ne. Vjerujem da je to zato što sam narasla i sazrela, točnije, nadam se da jest zbog toga.
Do idućeg puta, razmislite dvaput o nekom odnosu koji vam se čini idealan, možda je baš suprotno od toga.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.