“Gladna sam.” glasila je poruka koju sam prošli tjedan dobila iz bolnice. Znala sam da je gladna zbog toga što danima nije jela kako treba, a sad ni ne može zbog nalaza, ali od poruke koja mi je stigla u vrijeme posla meni su se noge odsjekle, srce na sekundu stalo, a glava poželjela otrčati do bolnice s kamionom hrane. Nije me bilo briga, u tih nekoliko sekundi, hoću li dobiti otkaz i postati sama gladna, razmišljala sam samo o toj gladi nekog mojeg, nekog do koga mi je stalo.
Te dvije riječi nešto su na što odrvenim svaki put kad ih čujem i/ili vidim jer nikad nitko ne bi trebao biti gladan. Ne mislim na glad kad je od zadnjeg obroka prošlo par sati pa su crijeva počela muzicirati, mislim na onu glad koju nikad nitko ne bi trebao osjetiti, a to je kad nemaš ništa za jesti i tako danima, tjednima ili dulje.
Gorak okus u ustima
Bio je taj jedan, ne znam koliko dug zapravo, period u mojem odrastanju kad sam osjetila baš tu glad. Kad su jedino što se danima jelo bile palačinke jer je doma bilo brašna, vode i jaja. Povremeno i lonac graha. Ne sjećam se točno koliko je to trajalo, možda svega par puta po nekoliko dana, kad se čekala plaća ili da bude dobar koeficijent na kladionici, ali glad je ostala. Urezala se. Glad i muka koju ne želim ni najgorem neprijatelju, a kamoli nekom svom. Kad su se stvari smirile, što promjenom adrese, što promjenom drugih okolnosti, obećala sam si da to više nikad neću doživjeti i negdje putem počela hraniti kako sebe tako druge.
U mojem je stanu trenutno hrane za valjda nekoliko tjedana, a živim sama. Podsvijest to čini, da stalno gomilam, da ne budem nikad više onako gladna. Ako mi netko dođe da imam u po‘ noći za izmisliti čak i vrhunsko jelo, ne samo sirotinjsko ala palačinke koje, usput, nikad nisam kasnije znala ispeći, a bome, zaobišao me trend istih prije nekoliko godina jer kad ih vidim, osjetim tu rupu u želucu koju su one, u nedostatku druge hrane, popunjavale.
Nerijetko mi se dogodi da me netko nudi palačinkama i gotovo svaki put odbijem, ne mogu jer podsjetnik je predubok, gotovo jednako oštar kao i tanjur graha. Realno su to sve fina jela, koja čak i volim, ali ostavljaju gorak okus u ustima i pune oči suzama.
Nitko to ne zaslužuje
Kad hodam ulicom, često imam u torbi mačje poslastice pa putem hranim i druga bića. U Maksimir ili na neka druga mjesta, nosim hranu, ne za sebe, nego za druge, one koji su nerijetko, pogotovo zimi, gladni. Kad me netko traži euro dva i ako kaže „gladan/a sam”, pa makar me i laže, ja dam jer, ponavljam, nitko gladan ne bi smio biti.
Godinama, čak i desetljećima kasnije živimo u nekom čudnom svijetu u kojem s jedne strane imaš more gladnih (djece, odraslih, pasa, mačaka), a s druge viralne videe u kojima se netko prežderava kako bi bio samo to, viralni video. I ne mogu, odbijam sudjelovati u tome, ne otvorim, ne lajkam, ne dijelim, jer je ne samo degutantno nego je neljudski tako nešto raditi pored spomenutih praznih želudaca. Kako sam napisala prošli tjedan, hrana je bogatstvo na koje svi imamo pravo, ali često ga mnogi nemaju, a drugi zlorabe i uzimaju zdravo za gotovo.
Voljela bih da te dane u djetinjstvu nisam doživjela, da danas uživam u palačinkama, a ne da mi svaki griz tjera suze na rub trepavica i baca me u dob prije srednje škole kad drugoga za jesti nije bilo. Da nisam to doživjela, vjerojatno bih kuhala grah barem jednom mjesečno, a petkom bih nam pekla palačinke, ovako ne, neka meni mojih namirnica koje mogu stajati, ručkova drugih boja i tekstura, recepata koje sam sama smiksala kako bi meni bilo bolje.
Sigurna sam, da nisam doživjela tu glad koju nikad nitko ne bi trebao, da bih i na te viralne videe gledala drugačije, a i da bih i ja sama bila drugačija, iako se, znam to, nikad ne bih prejedala niti bacala hranu. Kad mi neka namirnica istekne, zemlju okrenem kako bih je mogla iskoristiti, pa makar kao gnojivo za biljke ili nešto treće, samo da je ne bacim odmah i bez da pokušam od toga nešto. Trudim se da se to ne dogodi, ali nekad ipak bude i toga i nekad ipak nešto moraš i zbog zdravlja baciti. Naučiš putem pa ne kupuješ više ono od čega te boli srce ako propadne. Imam za sebe, kako sam spomenula hrane za nekoliko tjedana, za mačke za barem dva tri mjeseca, jer samo da nismo gladni. Ni oni ni moji, a ni ja jer nitko to ne zaslužuje.
Do idućeg puta, nahranite nekog svog i sebe. Niste ni svjesni koji je to blagoslov.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.