Prosinac definitivno nije moj mjesec i znam to već više od dvadeset godina. Nije čak ni do blagdana nego do nekih ljudi kojih više nema ili samo nisu u mom životu, od nekih ružnih uspomena pa sve do nekih Božića koji se nisu dogodili ili su se dogodili onako kako nisu trebali. Ni ovaj prosinac ne izgleda da će biti blistaviji. Koliko čujem ni drugima, a ne samo meni.
Ne želim si to
Neki dan tipkam više ni sama ne pamtim s kime i usred razgovora mi napiše „ma, sad će i zimska depresija“. Zimska, blagdanska, novogodišnja, ali ta neka depresija će stići. Evo, samo što nije, iščitah iz poruke. I prerežem: „Znaš što, ne da mi se ovako ni razgovarati ni živjet ni razmišljat.“
Sad će depresija, kažu. Pa da živim u strahu ili trpam svoje eventualne neuspjehe ili probleme pod etiketu depresije nekog razdoblja/sezone? Nope. Ne želim si to, a ne želim to ni drugima. Da, prosinac je (ali koji mjesec realno nije?) zeznut igrač. Blagdani mogu samo utrljati još one soli za čišćenje cesta na rane koje su otvorene i krvare, ali na meni je kako ću se s time nositi i hoću li, svemu unatoč, izvući nešto lijepo čak i iz prosinca. I odlučila sam da hoću. Počela sam gledati što sve imam, što se sve dogodilo ove godine, koje prilike sam imala i iskoristila, a koje zaje*ala ili odgodila kako bi se dogodilo nešto drugo i bolje.
Koje ljude sam i kako dobila, koliko sam na njima zahvalna. Znaju koji su, znaju to oni jako dobro. Bila je ovo, u najmanju ruku, čudna godina, teška, ali bilo je i predivnih uspomena i dostignuća koja nosim dalje sa sobom, u iduću godinu gdje će, nadam se, od toga nastati nešto još bolje i ljepše. I na to se fokusiram, a ne na neprospavane noći, na suze koje su bile i vani i unutra, na burnout ili na neke stvari koje nisam mogla kontrolirati. Nitko moj nije umro, nisam bila teže bolesna, nismo bili gladni ni žedni ni bosi, bilo se i po koncertima i kazalištima, ne puno, ali je. Počelo se vraćati na tvorničke postavke i tako su se i dogodili neki poslovi, neki ljudi i neke priče, jer sam rasla i razvijala se nakon što sam dvije godine stajala i preživljavala.
Čuj nje, blagdanska depresija
Sve i da dođe, pokuca mi na vrata, rekla bih joj da se sabere, da tu nema što više tražiti. Dat ću si, čak i ako ne treba, par dana odmora, prehodati Sljeme, slušat ću se i čuti gdje griješim, isplakati more suza ako treba, ali osjećat ću se lakše i neću si dati da potonem toliko duboko da se opet ne bih prepoznala. Uostalom, imam te ljude, znaju tko su, koji će pogurati kad bude baš grdo. Možda i u prosincu, ali i sve druge mjesece, isto kao što ću i ja njih kad ih zagrli proljetna ili koja već depresija/anksioznost.
Prođu i mjeseci bez pada u sivilo, a nekad mjesecima ne vidiš niti jednu boju i gotovo nitko oko tebe to ne zna. A trebao bi. Svi bismo mi trebali imati barem jednu osobu u životu kojoj u bilo koje doba dana i noći možemo reći: „E, sranje je. Nisam dobro.“
Ove godine sam dobila barem dvije takve osobe koje će, pokucala blagdanska depresija na vrata ili ne, biti tu. I ako godinu završim zdrava, u jednakom broju članova ispod krova, bit ću zahvalna i neće mi trebati ništa više kako bih u Novu ušla sretna.
Ne mislim se oboružati lažnom pozitivnošću jer u nju ne vjerujem i kosa na glavi mi se diže na „samo pozitivno“ spike zadnjih godina no svakako si neću dozvoliti da potonem jer sad je, tako kažu, normalno malo potonuti kad je zima, nema sunca, blagdani su. Odbijam tako živjeti i ako usred zimskog sivila budem svoje sunce, neka me, radila sam dovoljno dugo kako bih to konačno postigla bez štaka, bez šminke i lažnih osmijeha.
Do idućeg puta, držite se podalje od ljudi koji prizivaju loše i opravdavaju pad volje zimskim i inim depresijama.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.