Je li uvijek dobro prešutjeti istinu o nekom problemu, a posebno ako se radi o problemu zdravstvene prirode? Pri tome mislim na prešućivanje u krugu sadašnje ili buduće obitelji. I odakle potreba da se bolest sakrije kada se ionako sve na kraju otkrije.
Je li problem u pacijentu ili u članovima obitelji, znaju samo oni koji tako nešto učine. Ovdje bi više pažnje usmjerila prema članovima obitelji, nego prema samom pacijentu. Uvijek je dobro progovoriti ako smo primijetili neku promjenu na osobi do koje nam je stalo, upitati ju je li sve u redu, nastojati ostvariti suradnju i uvjeriti se je li naše primjećivanje bilo ispravno ili pogrešno, jer izostanak toga može rezultirati kobnom pogreškom zbog koje si možda nikada nećemo moći oprostiti.
Olakšavati si tvrdnjom kako nas je pacijent bio dužan sam obavijestiti što mu se događa i zatražiti pomoć neće nas umiriti niti opravdati kad dijagnozu pročitamo na papiru. Suradnja obitelji uz stručne službe nužan je postupak, jer time pokazujemo empatiju i potrebu za edukacijom, jer čovjeku prepuštenom samome sebi koji je već i ionako izgubljen u sebi, iako se nadamo kako će propisani lijekovi pomoći ipak treba podrška i razumijevanje, a nadasve ljubav bližnjeg koji mu time pokazuje da ga se nikad ne odriče.
Psihičke bolesti
Bolesti o kojima želim progovoriti su psihičke, od kojih ni jedna nije laka. Naravno da tu treba napraviti određenu distinkciju u dijagnozama, ali nitko ne zna što ljudi oboljeli od tih bolesti prolaze, u kakvim strahovima žive. Ako stvari postavimo ovako: 'Niti bolest bira čovjeka, niti čovjek bira bolest', promijenit ćemo pristup. Zato su kod takvih bolesnika vrlo neumjesne rečenice: 'da si na vrijeme nešto poduzeo dobio bi lijek, uredno ga uzimao i ozdravio…' ili predavanja o tome 'da si vodio zdrav život do toga svega ne bi došlo', a najgore od svega kada obitelj stavlja pod upitnik koliko su ozbiljni simptomi mentalnih bolesti. Kao da ne žele razumjeti što znači riječ neizlječivo zato što psiha nije na rendgenskoj snimci vidljiva, što je MR ne može zabilježiti, ultrazvuk na ekranu pokazati … aparati tu zakazuju, pa čovjek misli kada aparat nešto 'ne vidi', onda to ni ne postoji.
Što je bio okidač kemijskog poremećaja u mozgu, vanjski ili unutarnji, još uvijek počiva na pretpostavci i bez obzira na genetiku pravi uzroci tih bolesti još su u povoju. Lijekovi su neophodni kao i psihoterapije da se takvi ljudi potpuno ne izgube u tmini. Potrebno je i bdjenje obitelji zbog uočavanja svake promjene u njihovom ponašanju jer će tako posumnjati je li psihički bolesna osoba preskočila ili prestala uzimati propisanu terapiju. A moguće je i izvanredno stanje koji traži pravovremenu reakciju čime će pomoći i sebi i bolesnom. Ali ako smo još uvijek zatvorene kutije po pitanju tih bolesti, zbog predrasuda o sramoti, pa ih zatajimo, nikome nismo učinili uslugu. Prije nego tako nešto učinimo stavimo se na njihovo mjesto.
Došla je dijagnoza
Deana su zvali neuhvatljivim djetetom. Bio je poput zrake koja se pojavi i nestane. Roditelji po prirodi mirni ljudi uvijek su se pitali na koga je povukao u obitelji, čak se zafrkavali da su ga u rodilištu zamijenili. Dok su oni koračali kroz život on je po tri stepenice preskakao, ali ne uvijek. Znao bi se i umiriti, crtež nacrtati, baviti se detaljima na njemu, satima zadubljen u taj njemu tako važan projekt. Raspitivao se o Svemiru, o Postanku, o zvijezdama, pa su takva pitanja često umorila roditelje koji takvu radoznalost nisu mogli pratiti.
Kako su bake i djedovi živjeli u blizini, da predahnu od njegovih kako su to oni nazvali filozofiranja, bili su sretni što su u odgojne mjere uključili cijelu obitelj. A bio je sretan i Dean, jer je volio mijenjati adrese. Kada je sa 16 godina počeo pokazivati vrlo intenzivne promjene raspoloženja, a konstruktivnu kritiku doživljavati kao poniženje, na koje bi vrlo burno reagirao, svi su to pripisali krizi njegovih godina koje će vrijeme uravnotežiti, a oni će izdržati to krizno razdoblje njegovog života. Za to su imali valjani razlog potkrijepljen realno dobrim ocjenama u školi, nekonzumiranjem alkohola čiji miris od malena nije podnosio, a od uzimanja opojnih droga imao je strah, jer kako je tvrdio one bi bile štetne za njegov intelektualni razvoj.
Nakon upita od strane prijatelja je li s Deanom sve u redu, cijela obitelj je kao po dogovoru odgovorila kako se radi o podivljalim hormonima. Kakvu je Dean u sebi prolazio muku, nitko ga nije zapitao, zbog straha od njegove reakcije na takvo pitanje, a ujedno i uvjerenja da o prolaznoj fazi nije uputno raspravljati. On sam je tvrdio kako je njegovo razmišljanje vrlo zdravo i koncipirano, a njihovo rastreseno, bez smisla za uživanjem. Neprestano je prigovarao njihovoj štedljivosti koju je podveo pod škrtost izravno vrijeđajući njihovu intelektualnu sposobnost, nepokretljivost u glavi da stvore više, da se popnu na društvenoj ljestvici. Ljubav prema jedincu pomogla je cijeloj obitelji da mu oproste te 'ubojite' napade na njihove životne izbore.
Na drugom liječenju roditelji su edukaciju shvatili ozbiljno, pa su vodili brigu da uzima uredno terapiju jer ako zbog bolesti izgubi i posao, nisu bili sigurni hoće li ga ponovno dobiti. Lijekovi su učinili dobro djelo za Deana održavajući mu funkcionalnost i lakše ophođenje u društvu. Oženio se, ali tajnost o njegovoj bolesti ostala je unutar biološke obitelji. Kako se on ni dalje nije smatrao bolesnim, svoj zdravstveni karton sačuvao je za sebe. Na krstitkama svog djeteta doživio je recidiv. Na pitanje snahe:
- Zašto mi niste rekli, roditelji su prešutjeli odgovor.
MISAO TJEDNA
Život čovjeka uvijek ima dva lica
