Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje.
Promjene raspoloženja koje varira - od zadovoljnog, sretnog, radosnog, ushićenom …sve do dana ili perioda kada potonemo i osjećamo se ljutito, bijesno, ogorčeno, frustrirano, tužno ili bespomoćno, sasvim je normalno ako je dođe i prođe, odnosno kratkog je tijeka i umjerenog intenziteta.
Gdje je granica između normalnog i patološkog ponašanja?
Ipak postoji granica od koje se neke promjene raspoloženja promatraju kao patološke jer uglavnom izazivaju nagle i drastične promjene u ponašanju osobe koje jako utječu na svakodnevnu funkcionalnost tj. sposobnost obavljanja rutinskih aktivnosti, kao što su obitelj, škola, posao. Drugim riječima, kada govorimo o promjenama raspoloženja i jesu li te promjene ”normalne” ili patološke, postoji nekoliko čimbenika. Prije svega ovisi o dugotrajnosti, intenziteta i kvaliteti raspoloženja, jesu li promjene ”udružene” i u kombinaciji s različitim tjelesnim smetnjama poput spavanja, izrazitog seksualnog nagona, poremećaja apetita, i općenito poremećaja u svakodnevnom funkcioniranju. Mogu se javiti i izmijenjen doživljaj stvarnosti kao što su sumanute ideje i perceptivne obmane, kao i suicidne ideje i pokušaji.
Poremećaji raspoloženja su jedna od najčešćih medicinskih bolesti, uz koje se često javljaju i druge mentalne ili tjelesne bolesti. Dijagnozu poremećaja raspoloženja postavlja isključivo liječnik psihijatar i simptomi moraju biti prisutni nekoliko tjedana ili duže. Inače se poremećaji raspoloženja klasificiraju se u dvije velike grupe:
• U prvoj grupi su depresivni poremećaji koji se manifestiraju simptomima koji pripadaju isključivo depresivnom sindromu.
• U drugoj su grupi tzv. bipolarni poremećaji, specifični po tome jer pored depresivnih, imaju i manične, odnosno hipomanične epizode.
Uzroci razvoja i nastanka bolesti
Izgleda da za ovu bolest ne postoji samo jedan uzrok, nego je vjerojatnije da proizlazi iz niza drugih čimbenika, kao što su genetske i biološke predispozicije, moždano-kemijski i endokrinološki disbalansi, socijalno-psihološki (okružje), npr. traume, različite vrste zlostavljanja u djetinjstvu, emocionalne deprivacije, neki značajan gubitak, traumatični poremećaj, kronični stres i stresni stil života, sve veća upotreba psihoaktivnih supstanci, itd. Sve to mogu biti ”okidači” za razvoj bolesti.
Od prvih simptoma do dijagnoze?
Običnom laiku vrlo je teško detektirati o čemu se radi tj. da se radi o ozbiljnom duševnom poremećaju. Ipak, najizrazitiji simptomi su oni koji uključuju povišeno ili loše raspoloženje, u kombinaciji s poremećajem u spavanju, količini energije, tijeku misli i ponašanju.
Dobivanje dijagnoze u principu je jako dobra vijest jer osoba može započeti s liječenjem i nastaviti biti funkcionalni u životu. Nažalost neki od oboljelih čekaju i po deset godina prije nego što im se postavi točna dijagnoza. Izazov se javlja u postavljanju dijagnoze kod djece i tinejdžera jer njihovi simptomi mogu biti isti kao kod odraslih, ali se loše protumačiti poremećajem hiperaktivnosti deficita pažnje (ADHD) ili čak samo lošim ponašanjem.
Mnoge poznate ličnosti iz svijeta showbiza pate od bipolarnog poremećaja.
Od euforije do depresije
Svakim danom sve je više oboljelih od mentalnih poremećaja i bolesti. Kada je riječ o bipolarnom afektivnom poremećaju, ona je danas puno manje tabu nego prije, odnosno danas o ovoj mentalnoj bolesti otvoreno govore mnogi celebrity poznate osobe s tzv. ‘‘A liste‘‘ kojima je također dijagnosticiran bipolarni afektivni poremećaj, kao što su: Mariah Carey, Selena Gomez, Mel Gibson, Rene Russo, Kanye West, Demi Lovato, Britney Spears, Catherine Zeta Jones, …
Prema statistikama, ženska populacije je više pogođena ovom podmuklom bolešću. Inače je bipolarni afektivni poremećaj (BAP),nekada bio poznat kao manično-depresivni poremećaj. Radi se o afektivnom poremećaju mentalnog stanja i ponašanja i karakteriziraju ga značajne i ozbiljne promjene raspoloženja i energiji osobe. Kada kažemo „afektivan“ znači da se poremećaj odnosi na raspoloženje ili emocije. Bolest obično počinje u kasnoj adolescenciji ili u ranijem odraslom dobu, a sve češće se dijagnosticira i kod djece.
Ključni simptomi:
• Epizode manije ili izuzetno energično raspoloženje.
• Epizode depresije ili lošeg raspoloženja.
Kao što i samo riječ ”bipolarna” sugerira, ”bi” znači ”dva” a ”polar” znači ”potpuno oprečno”. Prema tome, ta dva dijela koja se isprepliću,(„bipolarni“) odnosi se na način na koji se raspoloženje oboljele osobe može promijeniti između dva veoma različita stanja - od depresije do manije i obrnuto.
Ako čujete da je netko manično-depresivan, to je BAP, jer neki i dalje koriste izraz koji se nekada upotrebljavao. U svakom slučaju, neki mogu pomisliti da to znači samo promjene raspoloženja između depresije i teške manije i depresije. Nažalost, BAP je puno složeniji od ovoga zato što se epizode raspoloženja mogu kretati na relaciji od manije do teške depresije. Epizode raspoloženja se izmjenjuju - ponekad su intenzivne, a nekad se oboljeli osjeća sasvim dobro. Također, može se desiti da oboljeli neće doživjeti određene epizode raspoloženja. To znači, da neće svi ”bipolarni” doživjeti maniju.
Sve je crno
Ima i onih koji mogu onako na prvi pogled pomisliti kako njima baš i nije tako loše: uvijek su u ”speedu”, pršte od energije i oni ne vide ništa loše u tome. Međutim, to nije ni izbliza tako jer se oni jako muče i pate. Osim toga, predstavljaju i teret za druge ako se ne liječe. Svi oni koji su iskusili depresivnu fazu rekli su da je ona nešto najgore kroz što su prošli u životu i da su bili pred suicidom. Čitav svijet osobe oboljele od ovog mentalnog poremećaja, obojen je samo crnom bojom - ništa ne osjećaju, otupjelost, više ništa nema smisla, a oboljeli neprestano sebe krivi za sve stvarne i umišljene probleme.
Duševna i tjelesna patnja oboljelog
Osim toga, pored duševne patnje, prisutni su i simptomi one tjelesne patnje jer se javlja osjećaj boli i opće napetosti u čitavom tijelu. Npr. kod umjerene depresije, česti su bolovi u trbuhu. Oboljeli (bez dijagnoze BAP) obilaze liječnike koji ne mogu odmah dijagnosticirati bolest. Bolovi se nastavljaju pa se u psihijatriji to zovu somatoformnim poremećajem.
Depresivna epizoda - simptomi
• Doživljaj emocionalne praznine, osoba ništa ne osjeća, nemogućnost da dožive radost, razdražljivost, plačljivost, preosjetljivost, zabrinutost i anksioznost zbog svih simptoma koje primjećuju.
• Osjećaj opće slabosti, umor, često buđenje usred noći bez mogućnosti sna, nesanica, nespecifične tjelesne tegobe kao što su glavobolja, bol u leđima, mišićima, itd.).
• Osjećaj opće bezvoljnosti, ravnodušnost, gubitak interesa za događaje u okolini, neodlučnost pri donošenju odluka.
• Pesimistične misli, usporenost u mišljenju, mogu se pojaviti sumanute ideje, halucinacije, suicidalne misli i fantazije također nisu rijetke kod oboljelih.
• Poremećaj u motornoj aktivnosti (usporenost, siromašna mimika i gestikulacija, sjedenje i zurenje u jednu točku.
Manična epizoda - simptomi
• Euforično raspoloženje koje je često vrlo zarazno i prenosi se na druge ljude u neposrednoj okolini.
• Tijekom te epizode, oboljeli doživljavaju ekstremno povećanje energije i mogu se osjećati kao da su na vrhu svijeta.
• Povećano samopouzdanje iz čega se često rađaju ”velike ideje” koje mogu dosegnuti nivo sumanutosti.
• Nemaju uvid u svoje stanje i ne procjenjuju realnost na adekvatan način.
• Malo ili nikako spavaju jer su ”puni energije” i imaju osjećaj da su svemoćni.
• Budući da su distraktibilni, oboljeli znaju stalno prelaziti s jedne na drugu temu ili zadatak i smatraju da se nalaze u najboljem psihičkom stanju.
• Puni su ”planova, projekata” i aktivnosti, međutim, rijetko završavaju započeto.
• Rizično i općenito neodgovorno ponašanje (brze vožnje, neumjereno trošenje novca).
• Oboljeli su često razdražljivi, poglavito ako im se netko suprotstavi ili ih sprječava u njihovim namjerama, što je razlog da često ulaze u konflikte.
• Skloni su zavođenju i promiskuitetu.
• Nenormalna energija i intenzitet aktivnosti sve do psihomotornog nemira.
• Unutarnja nesloga može biti okidač za paranoidne iluzije da se prema njima ne odnosi pravedno ili da su progonjeni.
• Ne mogu normalno i u miru sjediti, vrlo živahno gestikuliraju.
• Misaoni tok je ubrzan sve do bujice ideja, a ponekad dolazi i do disocijacije misaonog toka.
• Povišena pažnja koja lako ”odluta” na neke druge događaje u okolini.
• Prema statistici, u 50 posto oboljelih, javljaju se psihotični simptomi (slušne i vidne halucinacije).
U fazi hipomanije, postoji većina ovih simptoma, ali su oni po svom intenzitetu slabiji i traju kraće. Manična faza je u biti puno izazovnija i može biti potencijalno opasna zato što oboljeli u toj fazi ili u tom trenutku ne posjeduje kritičko razmišljanje, tako da je zabilježeno puno negativnih primjera u praksi kod oboljelih, koji mogu:
• Zanemariti teške somatske simptome, i da ne potraže liječničku pomoć.
• Počiniti i neko kazneno djelo zbog kojega će se kasnije zažaliti.
• Prepisati svu svoju imovinu drugima (bilo je slučajeva potpuno nepoznatim ljudima ili prevarantima).
• Ulaziti u ishitrene veze i seksualne odnose s nepoznatim ljudima
• Ukrasti ili se zadužiti kod kamatara
• Zanemariti teške somatske simptome bez da zatraže liječničku pomoć.
Osim toga, treba naglasiti da nisu svi oboljeli tako “drage i simpa osobe” kao što se neki čine, jer u maničnoj fazi, jer znaju često i neprimjereno pokazivati potpuno nerazumnu agresiju ako se primjerice netko ne slaže ili ne odobrava neke njihove “genijalne” ideje.
Kakve sve vrste bipolarnog poremećaja postoje?
BAF je kategorija koja uključuje četiri različite dijagnoze (F30-F39):
Bipolarni poremećaj tipa 1: Oboljeli su doživjeli jednu ili više epizoda manije. Većina ima epizode i depresije i manije, međutim, epizoda depresije nije neophodna za dijagnozu. Hipomanične epizode traju nešto kraće i karakteriziraju manje ozbiljni manični simptomi koji traju samo četiri dana zaredom, a ne tjedan dana. Hipomanični simptomi ne dovode do većih problema u svakodnevnom funkcioniranju koje manični simptomi uglavnom izazivaju.
Bipolarni poremećaj tipa 2: Izaziva cikluse depresije slične onima kod bipolarnog poremećaja 1. Oboljeli doživljava hipomaniju, što je manje težak oblik manije, jer hipomanični periodi nisu toliko intenzivni ili ometajući kao manične epizode. Oboljeli imaju najmanje jednu veliku depresivnu epizodu i najmanje jednu hipomaničnu epizodu te se vraćaju svom uobičajenom funkcioniranju između epizoda. Često traže prvu liječničku pomoć kao rezultat njihove prve depresivne epizode, jer se tijekom hipomanične epizode osjećaju ”dobro” i ”ugodno”. Ono što je također karakteristično kod oboljeli jeste da često imaju druge mentalne bolesti kao što su anksiozni poremećaj ili poremećaj upotrebe droga i drugih opojnih supstanci, koji mogu pogoršati simptome depresije ili hipomanije.
Ciklotimija: Oboljeli imaju kronično nestabilno stanje raspoloženja pri kojem doživljavaju hipomaniju i blagu depresiju najkraće dvije godine. Radi se o blažem obliku BAPa koji podrazumijeva mnoge „promjene raspoloženja“, s hipomanijom i simptomima depresije koji se često javljaju. Najčešći simptomi su promjenljivi simptomi raspoloženja koji mogu biti manje izraženi od onih kod BAP tipa 1 ili 2. Međutim, imaju tendenciju da traju duže.
Drugi specifični i nespecifični bipolarni i srodni poremećaji: Iako simptomi ove vrste BAP-a ne ispunjavaju kriterije za jedan od drugih tipova, oboljeli i dalje imaju značajne, abnormalne promjene raspoloženja.
Prognoze liječenja i terapija
Nažalost bipolarni afektivni poremećaj je neizlječiv. To je naprosto kronično stanje baš poput dijabetesa ili bolesti srca i poanta je da se bolešću nauči upravljati tijekom čitavog života bipolarne osobe. Stoga je neophodna pravilna dijagnoza a uz liječenje farmakoterapijom i psihoterapijom u kombinaciji oboljeloj osobi može pomoći da vodi zdrav i produktivan život. Lijekovi su jednostavno nužnost.
S druge strane, neliječenje ili odbijanje liječenja (prekid, neuzimanje lijekova) samo će pogoršati stanje ili izazvati recidiv. U nekim slučajevima, simptomi se mogu neočekivano vratiti pa u takvim situacijama, oboljeli možda neće ni biti svjesna ili neće moći držati pod kontrolom simptome.
Samo liječnik medicine tj. psihijatar, može utvrditi i izdati dijagnozu ovog poremećaja i odrediti pravu terapiju, a nikako ne psiholog, psihoterapeut, neurolog ili liječnik opće prakse. Liječenje svakog pacijenta je individualno, i određuje se na temelju karakteristika pacijenta, uzimajući u više faktora uključujući i u kojoj je fazi bolesti, dok je cilj farmakoterapije ne samo stabilizacija (popravljanje) raspoloženja pacijenta, nego i sprječavanje recidiva.
Kada govorim o liječenju to znači da je osnovni cilj prije svega:
• Omogućiti oboljelom da zna i može upravljati svakodnevnim aktivnostima i na koncu da uživa u životu;
• Da se smanji učestalost (epizoda) i težine poremećaja. Drugim riječima da se ne izrodi u psihozu, još teži duševni poremećaj;
• Da se prevenira svaki oblik samopovređivanja i suicid.
Farmakoterapija je kamen temeljac u liječenju. Psihoterapija je odlična ali sama ne pomaže tj. najbolja je u kombinaciji s lijekovima koje prepisuje psihijatar. Radi se o lijekovima poznatijim kao “stabilizatori raspoloženja” koji ispravljaju neuravnoteženu moždanu signalizaciju. S obzirom na to da se radi o kroničnoj bolesti u kojoj se epizode raspoloženja obično ponavljaju, preporučuje se kontinuirano preventivno liječenje. Liječenje zahtjeva individualni pristup i ne isključuje to da oboljeli u prvoj fazi ”isprobava” različite lijekove dok ne ”klikne” s onim koji im najviše odgovara.
Holistički pristup u liječenju
Najgora stvar koju čine iz neznanja (a ponekad i straha od stigme) članovi obitelji ili prijatelji osobe s bipolarnim poremećajem je da ignoriraju problem, obezvrijede patnju istovremeno okrivljujući oboljelu osobu. Tako npr. oboljeli koji je u maničnoj fazi najčešće se optužuje za neodgovorno ponašanje, neozbiljnost, nemoral, promiskuitet…Radi se o ozbiljnom mentalnom poremećaju i bolesti koja se kao i mnoge druge jednostavno mora liječiti. Što prije, to bolje jer će se brže stabilizirati stanje osobe koja može dalje nastaviti sa svakodnevnim životom i biti funkcionalna. Sve je više ljudi koji traže psihološku pomoć jer se teško nose s članovima obitelji oboljelim od ove bolesti. Doista im nije lako i samo oni znaju kako se osjećaju i da im život nije nimalo lak. Ipak, radom na sebi i učenjem o sebi i svojim unutarnjim procesima i korisnim tehnikama u suočavanju s emocijama život postaje puno jednostavniji.