Može li istina o nekom vrlo neugodnom događaju u našem životu s ogromnom ponajviše emotivnom posljedicom biti jednosmjerna ili je možda ipak dvosmjerna? To svakako ovisi o doživljaju pojedinca, a svaki pojedinac vuče vodu na svoj mlin. Samo iz jednog razloga, da ispadne čist i u svojim i u tuđim očima. Demonizirati nekoga proizvoljnim blaćenjem samo zato što njihov osobni život nije organiziran, zbog čega su dezorijentirani, pa tu dezorijentiranost iskale na nevinom. Može li nečija ispraznost ili nemogućnost da ostvari samog sebe toliko utjecati da u svom razumu izmisli riječi koje će nekoga staviti na stup sramoćenja? Može, može, jer huškači koji su podbacili u svom životu moraju naći žrtvu da bi popunili svoje praznine, pa blaćenje izvode na toliko perfidan način kako bi oni na kraju bili proglašeni žrtvom.
Emotivni manipulatori
Jesu li huškači zapravo emotivni manipulatori koje bez imalo ustezanja možemo prozvati sadistima? Teško je drugačije objasniti njihovo ponašanje koje se u početnoj fazi predstavlja kao potreba za emotivnim zbližavanjem, obiteljskim okriljem i za što je potreban dugogodišnji boravak s njima da bi se taj zao gen u njima otkrio. Priče su im iskonstruirane, da na svakom pronalaze mrlju, ne pitajući je li mu to brat, roditelj, suprug, supruga… njima je važno da izazovu što negativniju reakciju, kao što je svađa u obitelji, nabijanje na nos o svojim vrijednostima koje su upitne, nakon čega izigravaju lažne pomiritelje. A u stvari im najveću satisfakciju donosi kada drugi zbog njihovih izjava pate, kada svoju podmuklu prirodu podvuku pod naziv pomiritelj ili mirotvorac. Ima li u tim ljudima duše, ima li u tim ljudima savjesti ili su to dvoje stavili po strani kao otpadne vode i doživljavaju li ti ljudi ostale ljude kao emotivna bića ili kao bića da ispune svoju ispraznost, jer njihove emocije na sve su imune.
Poput zmije
Zar se takvim ljudima zaista ne može ništa ili ipak može, ako čovjek na vrijeme shvati da u svom prisustvu, obiteljskom, poslovnom, prijateljskom ima sadista koji poput zmije čeka priliku u koga će svoj otrov sasuti, ali naravno više iza leđa nego u lice. Onima koji to čine iza leđa njihov sadizam još uvijek možemo staviti pod graničan, ali onima koji to čine u lice bez da im se mišić pomakne, u očima zamijeti bljesak satisfakcije, na trenutak dovoljno zapažene, takvi su vrlo opasni da razore cijelu obitelj, da odnose na radnim mjestima dovedu do one užarene točke da ljudi daju otkaze, da propadnu i tjelesno i fizički, a u prijateljstvima te zgaze poput mrava ne brojeći ostavljene ožiljke na tebi. Još te beskrupulozno uvjeravaju da su pravedni, a zapravo su ili impotentni ili frigidni, ali ne od neke bolesti, nego zato što su odmalena preusmjerili svoja razmišljanja na mučenje drugih. Neobično je kako im impotencija i frigidnost kad žele stvoriti obitelj nestaje, kako tada savršeno glume i pričaju o ljubavi. Je li čovjek trebao prije nego se odluči s kime će osnovati obitelj bolje proučiti obiteljsko stablo, a ne se povesti za onim leptirićima u želudcu. Oni stvarni sadisti nemaju ni straha, a brižnost i ljubavne izjave za njih su samo riječi bez značenja. Kad uhvate zamah, ne prestaju dok te ne učine emotivnom 'biljkom' slomljene duše, razorenog razuma. Je li takvi ljudi tada doživljavaju emotivni orgazam?
Priča iz djetinjstva
Levin je začet umjetnom oplodnjom. Otac je bio donator sperme presretan kada je njegovo sjeme napokon u utrobi žene stvorilo muško biće koje se rodilo dok su kiše prale ulice. Nije se držao majčine suknje ni bakine pregače ni tatine košulje nego je s prijateljem tražio spilje. Volio je da ga roditelji traže kao što je volio prijatelje što duže držati u tim mračnim prostorima, bez obzira što su ga upozoravali da ih je strah. Spretan u izražavanju uvijek bi dobacio neku dosjetku koja bi njihovim uplašenim srcima, ubrzanih otkucaja smanjila napetost, izmišljao igre, a kako su odrastali, rekao da se u jednoj o tih spilja kriju dijamanti. U tinejdžerskoj dobi navukao ih je da kao i pravi speleolozi ponesu alat tvrdeći da on zna mjesto na kojem će kopati. Spilje su išle u daljinu, nijedna u dubinu. Pri jednom pokušaju plitkog kopanja na spiljskim zidovima jedan od prijatelja je ozbiljno ozlijedio ruku. Svi su se uspaničili osim Levina. On mu je rekao: 'Nespretnost se plaća.' No, prijatelj u boli iako je čuo tu rečenicu, oglušio se na nju, a ostali trčeći zajedno s njim prema kući odbacili su tu primjedbu u vjetar.
Uživao u tuđoj boli
Kada su došli njegovim roditeljima, Levin je promijenio retoriku, izveo plansku manipulaciju velike brižnosti prema prijatelju, što su roditelji ranjenog dječaka primili s velikom zahvalnošću. Nitko ne bi ni pomislio koliko je Levin u sebi zapravo uživao gledajući prijatelja kako se grči u boli. Još se zajedno s njegovim roditeljima uspio na vrlo perfidan način ugurati u automobil kojim su ga vozili do bolnice. U čekaonici je prijateljevoj majci brisao suze koja je sa strepnjom u očima čekala da se muž i sin vrate s pregleda. Kada je Levin ugledao prijatelja u gipsu i kada je njegov otac pojasnio da nije isključeno hoće li nakon skinutog gipsa mladić ipak završiti na operaciji, Levin je rukom pokrio usta kao da je užasnut, ali ispod ruke krio se smiješak zadovoljstva.
Savjet za spas
Godine su utonule u suton, prijatelji se razišli na sve strane, neki ostali u kontaktu, neki se vidjeli nikad. Levin ih je zadržao u sjećanju. Zaposlio se kao profiler zločinačkih umova. Vrlo brzo se izdvojio kao čovjek ispred vremena koji zločinački um izvrsno profilira i ulazi u njega, toliko lagano kao da čita sebe. Oženio se romantičnom dušom, violončelisticom koja je bila zaposlena u simfonijskom orkestru. Dobili su blizance, dječaka i djevojčicu, živjeli su u kući na katu njegovih roditelja u vrlo prostranom stanu. Susjedi su ih smatrali najharmoničnijom obitelji u kvartu. No, iza zatvorenih vrata krio se pakao. Njegov sadizam, zlostavljanje na suho, počeo je ispuštati otrov koji je postupno kolao ženinim i dječjim krvotokom. Njegovi roditelji primijetili su promjenu na snahi koju su vrlo poštovali i na unucima za koje bi život bili dali. Djelovali su zbunjeno, povučeno, reagirajući na zvukove ogledavajući se oko sebe i postali vrlo osjetljivi na upućene im riječi. Upitali su Levina što se događa, na što je on odgovorio:' Traže preko kruha pogaču.' No, otac je bio vrlo pronicljiv, pa je za vrijeme odsustva sina pozvao snahu na kavu, te ju zamolio da mu otvori dušu. Na rubu očaja i saznanjem iz medicinskih udžbenika, povjerila je ocu da je njihov sin sadist, opisujući u detalje njegovo ponašanje. Nakon par dana svekar ju je ponovo pozvao na razgovor i dao joj savjet:
'Ako želiš sačuvati sebe i djecu, neka tvoje reakcije na njegovo mučenje ostanu hladne, čemu poduči i djecu. Čim mu uskratiš ekstazu pri mučenju, otrov će završit u njegovom krvotoku.'
Poslije njezine primjene svekrovih riječi, Levin je dan po dan gorio u vatri.