Svaki čovjek ima puno želja. Neke ispuni, neke propusti, od nekih odustane, zbog nekih požali. Lijepo je željeti, ali svaka želja sa sobom nosi i dio odgovornosti. A čim se spomene odgovornost više nam nije svejedno. Možda zato što uz odgovornost vezujemo pogrešnu riječ: žrtva. Mi ljudi i jesmo žrtve, ali ne odgovornosti nego svojih želja.
Kako je vrijeme prolazilo, a civilizacije se evolucijski mijenjale, naravno da su i naše želje bile u skladu s promjenama. I tako smo došli do današnjeg vremena kada imamo sve manje vremena za razmišljanje, pa smo poželjeli pronaći ‘čarobne riječi‘ koje bi uljepšale naše preostale dane na zemlji. Jer čovjek se olako ne odriče života, ma kakav taj život bio.
Uronjeni i preko glave u kaotičnost, previdjeli smo shvatiti da su sve riječi čarobne kada se izgovaraju dušom jer nas tada potiču na spajanje, suradnju, dopunu uvjerenja, prihvaćanje različitosti … Zar smo zaista utonuli u ‘san‘ i više ne znamo da nam upravo riječ daje beskrajne mogućnosti ostvarenja sebe kao čovjeka?
Život može biti doista lijep na svakome mjestu kada čovjek raširi svoja duhovna krila. Upijati riječi treba htjeti, a htijenja ne prestaju dok čovjeka ima. Sreća počinje upravo riječima, ali može i završiti riječima. One su zapravo najveća magija života jer riječi nikada čovjeku ne oduzimaju, već daju.
Ako nekom pomognu, moje će srce biti zadovoljno.
1. Koji je smisao nade?
Smisao nade je da nam daje nadu. Čovjek zaista živi u nadi do posljednjeg izdaha, što znači da u nadu ulažemo posljednju nadu kao kompas za izbavljenjem. Jer, tko će nas izbaviti ako nadu izgubimo. Nada je to novo svanuće koja naša hladna jutra pretvara u topla, koja nam ne dopušta da odustanemo čak i kad puzimo, koja nam ulijeva sigurnost da ćemo se iznova podići na noge, da će nas opet sreća pronaći, i tako dalje, i tako dalje … pa kad sve to zbrojimo, tko je ne bi volio. Nada umire posljednja. Iako je samo pojam mi se za nju hvatamo kao za zrak koji će se nekim čudom raščistiti. Ako zaronimo do samoga dna samih sebe vrlo ćemo lako uvidjeti da smo svi mi rođeni s njom, da je ona naša lutrija u kojoj se krije sigurni dobitak, premija bez provizije, sunce koje izlazi i kada ga prekriju oblaci. Ponekad imamo dojam da nas je napustila, ali to se obično događa kada nam se zbog gomile neprilika na trenutke zamrači um. No, čim nam se u umu počne bistriti, nada se vraća. Svejedno je što je točno od ovoga navedenog, dok ta moćna zraka u nama djeluje na nas inspirativno. No, pretjerano nadalje može imati i negativne posljedice po nas. Lakomislenim pouzdavanjem u snagu svojih nadanja prestajemo donositi konkretne odluke i provoditi ih u djelo, kao da će ih sama prisutnost nade u nama riješiti. Nada mora biti dozirana, ali se postavlja pitanje kako to postići i kako izbjeći pretjerana očekivanja koja nam nadanja u nama nalažu. Stvar je u vjerodostojnosti nade spram naših mogućnosti i objektivnom uvidu odnosno svjesnosti o realnosti situacije. Biti unaprijed spreman i na ‘po želji‘ i na nepoželjno način je kako izbjeći svim zamkama koje pretjerano nadalje donosi sa sobom. Jedino tako možemo razborito temeljiti naša nadanja. To je nada koja ima svoju ravnotežu i ne odlazi u nikakve ekstreme.
2. Nepoznati putevi, otkrića i izazovi …
Čovjek se boji ići novim putem. Novi put je žuljevit dok se na njega ne naviknemo. Kao i sve što je novo i nepoznato. Najteže je otvoriti nepoznata vrata. Bez otvaranja nikada nećemo saznati što je iza njih. Možda je iza njih nešto dobro za nas, a možda je loše. Zato ih uvijek otvorite, pa tek tada odaberite hoćete li ući ili ih izvana zatvoriti. Ako i uđete, ne znači da morate i ostati.
3. Istina je poput dijamanta; cjelovita tvorevina u obostranom odrazu. Je li istina za čovjeka slijepa ili oku vidljiva?
Je li istina na dnu oceana? Nekom je, nekom nije. Je li istina u jutarnjoj rosi? Osjetit će oni koji će po njoj ići bosi. Je li istina visoka i strma stijena? Penjači će o tome svjedočiti. Je li istina jezero skriveno u šumi, pad slapa, mjehurići od pjene, valovi koji dolaze iz dubina … kako za koga. Svatko ima pravo izbora. Naša reakcija na nju ne mora uvijek biti pozitivnog karaktera, jer i ona negativna reakcija također se ubraja u jednadžbu istine. Zato je istina poput spojenih posuda iz kojih pokušavamo izdvojiti pozitivnu tematiku, a negativnu ostaviti u posudi. Dijeliti istinu na dva djela nije moguće jer ona je uvijek cjelovita tvorevina, čvrsta poput dijamanta, ako govorimo o pravoj istini koja običnom putniku života nije na prvu razumljiva. Bojali se mi čuti istinu ili ne, ona je poput kapi vode koja ipak na kraju pronađe put do nas. Što je bolje? Saznati istinu ili ju pokušati prečuti, zanijekati, pobjeći od nje, fabricirati ju po svom ukusu … Istina nikad ne djeluje jednostrano, nego obostrano. Ona od nas ne traži nešto što mi ne možemo dati. Tko živi po istini makar mnoge ljude zbog toga izgubio, taj će uvijek bez traženja pronaći novi smisao, jer istina će sama takvom čovjeku otvoriti najbolji put za njega.
- Istina je da možete drugačije od ovog što činite.
- Istina je da smijete drugačije.
- Istina je da ste više od onog što znate o sebi.
- Istina je da ste ‘putnik‘ u beskraju prostora i vremena.
- Istina je da ste riječ, zato i govorite i tijelom i dušom.
- Istina je u nama, a izvan nas je njezina imitacija.
MISAO TJEDNA
Tko se otvori nebu, postaje njegova zvijezda