Iako tvrdimo kako u određenim trenucima života ništa ne možemo promijeniti, ipak možemo. Možemo promijeniti sebe i svoj odnos prema svemu i svakome. Jer prije nego bilo što učinimo što bi tuđe emocije slomilo, pitajmo sebe kakav je to osjećaj da nama to netko učini. Sve prolazi kroz nas i ostavlja ožiljke koje ponekad vrijeme izliječi, a ponekad ne. Samo se jednog ožiljka nikada ne bi trebali odreći. Ljubavi. Ne čine godine naše vrijeme, već svi oni ljudi s kojima ga dijelimo. Mijenjamo prostore, putujemo iznad oblaka, stvaramo album uspomena - ali jedna uspomena nikad nije zaboravljena, a to je ona kad nas netko zagrli glasom ljubavi. Ono što zauvijek ostaje ispod naše kože njeni su dodiri. Promjena sebe nije laka, ali može biti itekako slatka. Jer, sve na kraju postaje uzaludno ako shvatimo da smo nekome bili samo etiketa ili prosjak nečije ljubavi. Ovdje je sve, više ili manje, oksimoron. Takva su nam i priznanja.
Evo još malo savjeta koje nije nužno provesti, ali ih je uputno pročitati i o njima razmisliti kako ne bi žalili za propuštenom prilikom buđenja zaspalog čovjeka u nama.
1. Što je tajna dobrog izgleda bez obzira na godine? Čarobni napitak ili genetika?
Samopoštovanje je čarobni napitak. Ako vam i genetika pritom ide u prilog, tada ste zaista dobili zgoditak. Sama genetika ne bi bila dovoljna za dobar izgled. Ako ste izgubili samopoštovanje, vratite ga ljubavlju prema sebi. Voljeti sebe znači vjerovati svojim opredjeljenjima i pomoću njih ići kroz život. Tko sebe voli, taj sebe i poštuje.
2. Može li brak ‘preživjeti‘ posljedice preljuba?
Ljubav tu igra odlučujuću ulogu. Ako je netko pogriješio, a ne može to ispraviti, ne treba zato nastavljati sebe ili druge kažnjavati. Ako je ostalo ljubavi, pogreška se neće ponoviti. Ali ako je nestalo ljubavi, tada uvijek postoji idući put. Tada prošlosti treba zatvoriti srce. Jedino tako si možete napraviti mjesta budućnosti. Ljepše je stariti u dvoje nego sam, ali ipak trebamo znati s kime starimo.
3. Zašto neki ljudi ne mogu dočekati ostvarenje želja i što ih sprječava u tome?
Čovjek si ne može oduzeti pravo na želju, ali si može oduzeti pravo na ispunjenje želje. Ako imate previše misli u isto vrijeme, imat ćete osjećaj da ne možete misliti. Jedna misao drugoj smeta. Previše misli povezano je s količinom želja koje želite ostvariti. Tek ostvarenjem jedne želje idite po sljedeću. Tako ćete usuglasiti misli. Lakše se jednom posvetiti, nego svemu odjednom. Nacrtajte kotač. Napišite na njemu svoje želje i zatvorenih očiju dotaknite krug pa želju koju prvu pročitate ispunite. Pišite realne i iskrene želje. Sigurna sam da ćete jako dobro upamtiti koje ste želje napisali. Sigurna sam da ćete i čekati hoće li se želja ispuniti. To je vaš rulet i vaša ga ruka okreće pa takvu igru sigurno nećete nazvati namještenom, a strpljenja ćete imati dovoljno jer će vas zanimati ishod.
4. Uvjetuju li naša uvjerenja ne samo kako ćemo živjeti, nego i način na koji ćemo probleme rješavati?
Najveće opasnosti za čovjeka su njegova vlastita uvjerenja. Neka su dobra, a neka su slijepa. Slijepa uvjerenja mnogima su uništila život. Malo više elastičnosti u mišljenju i malo više eksperimentiranja u praksi čovjeku otvara vrata novih spoznaja, a nove spoznaje postaju most koji će spajati znanje i mudrost, ono izvana i ono iznutra. To je prelazak na višu razinu svijesti koja omogućava čovjeku da svaku buduću problematičnu situaciju svoga života pretvori u pozitivan ishod. Ostati zatvoren samo u zidinama svoga uma bez želje za djelovanjem duše odraz je velikog straha nastalog iz navika. Strah koji dolazi iznutra s vremenom čovjeku oduzima volju, mijenja interese i stvara potpuno drugačiji put od onog koji bi čovjek želio imati. On počinje ratovati sam sa sobom i sa svojim uvjerenjima. Promjenom dosadašnjih uvjerenja promijenit ćete i stranice svoga života. Prisjetite se najljepših trenutaka u kojima ste zaista uživali i bili opušteni. Upravo su vaša tadašnja uvjerenja bila uzrok ljepote trenutka u kojem je vaš život bio bajka, a ne mučenje. Kakva uvjerenja imate, takav život vodite. Ono što mislite o sebi, ono i postajete.
5. Tko nam je oduzeo empatiju i pretvorio nas u emotivne zombije?
Ništa ne nestaje preko noći. Iako tvrdimo da je posjedujemo, često naše ponašanje pokazuje drugačiju sliku. Izgleda kao da nam nije potrebna, a u isto je vrijeme zapravo tražena. To nadilazi i paradoks, to pomiče granice apsurda. Naša empatična komunikacija jednostavno izumire, ostavljajući samo fizička djela dobronamjernosti. Postoji najljepša izreka na svijetu: ‘Samo reci riječ i ozdravit će duša moja‘. Kada se riječi empatije izgovaraju iskreno i nesebično, bolesnome vraćaju pola zdravlja. Bilo da smo organski ili emotivno u krizi riječi su cjepivo, put prema izlječenju uz dodatna sredstva medicinskog znanja. Duševno zadovoljni ljudi instinktivno prilaze čovjeku kada mu vide suze u očima, očaj na licu, nemiran hod, napad panike - govoreći iz srca, a ne iz priručnika. Duša uvijek ima pripremljene rečenice za sva ljudska stanja. Ona je poput kriznog stožera, uvijek budna i dostupna. Jesmo li svjesni da bez te ‘svete‘ osobine stvaramo bezdane iz kojih nas nitko neće spasiti ako ne shvatimo da je spasitelj u nama? Vrlo brzo bi mi vratili taj spasonosni osjećaj, kada bi se stavili u ulogu čovjeka izbezumljenog od brige, preplašenog na smrt … Ali dok gledamo samo na sebe i one kraj sebe, spas pomiče granice, a bezdan širi svoje okvire. Tko to negira samom je sebi neprijatelj, a vremenom postaje i tuđi neprijatelj. Kada riječ s usana više ne dolazi, kad ne znamo više što reći gledajući kako se netko savija u patnji, možda se osvijestimo u trenutku kada i mi doživimo isto. Ako smo zbog izostanka empatije postali ljudi s greškom, onda slobodno napišimo oproštajno pismo. One koje istina plaši, oni nikad u njoj nisu živjeli. Iako je ovo vrijeme tehnologije, ona nikad neće zamijeniti ljude.
6. Postaju li međuljudski odnosi kamen spoticanja ako bi svatko svakog u žlici vode utopio, dušu za materiju prodao, milost zamijenio okrutnošću, nedužnim se prikazivao, a nevine bez imalo savjesti optuživao, javno ili anonimno?
Evolucija je očito doživjela kolaps što je evidentno svakome tko se ne ustručava cenzure mišljenja. Mi živimo kao u limbu odnosno mučilištu, a napaćen čovjek ima sve manje volje ulagati sebe u međuljudske odnose održavajući ih zdravima. Općenito, vraćamo se u neko predatorsko vrijeme pa su nam i odnosi tako formirani. No jednog lijepog dana kad bude padala kiša morat ćemo se pomiriti s ishodom koji preferira istrebljenje ove civilizacije ili ćemo se opet prisjetiti da smo samo niti u ovom kratkom životu koji itekako ovisimo o tuđoj ruci, tuđoj podršci i pomoći. Vrijeme kroz dosadašnju povijest i upotreba okrutnosti samo je odraz straha, jer zadovoljan čovjek nikad nikog ne napada. Pitanje je što nama svima nedostaje? Nedostaje nam spoznaja o svrsi postojanja. Živjeti u neravnoteži između neba i zemlja čovjeka učini neuravnoteženim u ponašanju, percipiranju … okvirno svi smo na rubu jedne velike nevidljive crne rupe koja nam oduzima energiju i hrani se time, a mi joj to dozvoljavamo jer smo ljubav prema svemu ogrnuli plaštom predrasuda i premisa. U takvim ‘gerilskim pohodima‘ nema pobjednika, samo žrtava. Tražiti put kraj puta može samo onaj čija su razmišljanja zaražena mržnjom, opsesijom. Nada se krije u rečenici: Prije nego progovorimo i opravdamo sebe i svoje skrivene namjere, zaustavimo dah da ne ostanemo bez daha.
MISAO TJEDNA
Svaki dan koristi kao da je posljednji, jer sutra može biti prekasno.