Sve se više osjećamo kao ljudi koji pričaju sa zidovima, iako nam preko puta sjede sugovornici. Naizgled gledaju u nas, a zapravo gledaju kroz nas, pa se čovjek osjeća kao predavač koji priča licima bez reakcije. Upita se, jesu li to više ljudi čim su izgubili pojam kako su dijalozi odraz kulture življenja. Jer monolozi dosade i Bogu. Zašto ih onda čovjek i dalje primjenjuje? Je li toliko zanesen u svoje riječi da mu promakne odsutnost slušanja onih kojima se obraća. Možda je to neko novo 'ludilo' koje još uvijek nije dijagnosticirano ili nam je monološka forma postala draža od dijaloške? Pričati, a ne očekivati reakciju i sudjelovanje mogu samo oni kojima sugovornici služe kao kipovi.
Ispiranje mozga
Otišli smo toliko daleko od prirodnih pojmova komunikacije u kojoj želimo čuti samo svoj glas, a kada bi nas netko pitao da ponovimo izrečene rečenice sigurna sam da bi nastupilo pomračenje. Sjetili bi se mi poneke, izmijenili dotadašnju priču, vrijeđajući time i svoju i tuđu inteligenciju. Po ovome ispada da nismo svjesni pričamo li sami sebi ili drugima, a još manje o čemu pričamo. A imamo i onu drugu krajnost koja također govori u prilog monologu, upadanju usred tuđe rečenice, odnosno prekidanju čim nas netko pokuša isključiti iz monologa. Svako blagonaklono upozorenje kako takva komunikacija postaje naporna dočekana je na 'nož'. Što da čovjek učini kad ti drugi ispire mozak svojim savjetima koje ga nitko nije tražio, trivijalnim pričama o senzacijama, problemima s kojima nemamo dodirnu točku? Ako takvo brbljanje ne uvažimo kao bitno dobili smo neprijatelja, a ako to slušamo iz dan u dan, neizostavno smo na putu živčanog sloma. Zato su danas sugovornici prisutni duhom pravo bogatstvo.
Kao na svjetioniku
Izgubimo li onu glavnu komponentu života, komunikaciju s naglaskom na dijalog, kako ćemo se o ičemu s ikim dogovoriti nakon što uvidimo da pričamo lutkama. Knedla u grlu guši nas, pa čovjek ostane bez riječi. Osjećamo se kao da živimo na svjetioniku u kojem pogled na pučinu postaje jedini dodir s vanjskim svijetom. I šta se događa s nama? Počinjemo razgovarati sami sa sobom uvjeravajući se kako smo i dalje ljudsko biće ili se dopisuje preko ekrana s virtualnim prijateljima. Kad sagledamo sa svih strana sve više postajemo sjene bez imena. I da nas rodni list ne podsjeti da smo rođeni, zaboravili bi vremenom kako je komunikacija temeljna osobina suživota. A suživot podrazumijeva izražavanje sebe putem riječi i gesti kako bi doživjeli pripadnost, ostvarili suradnju, emotivno proživjeli i svoje i tuđe iskustvo, razmijenili mišljenja, duševnu povezanost vidljivu upravo kroz razmjenu emocija.
Kao roboti
Zar smo zaista utonuli u 'san' i više ne znamo da nam upravo komunikacija daje beskrajne mogućnosti ostvarenja sebe kao čovjeka? Način komunikacije određuje kakav život živimo. U njoj je tajna Svemira i kad govorimo glasom ili upotrebljavamo znakovni govor i kad šutimo uvijek pričamo ako ničim drugim onda očima bile one otvorene ili zatvorene. Jer što je život bez pitanja i odgovora? Glasna tišina koja pomalo 'ubija' primarno naše emocije i njihovu važnost za održivost, most koji nas spaja i u tuzi i radosti. Izumre li komunikacija u potpunosti, što će ostati među nama? Čista funkcija. To znači, ne poradimo li iznova na dijalozima postat ćemo živi roboti. Pravim robotima sastavljenim od žica ipak netko upravlja, pokreće ih i obuzdava. A što će upravljati živim robotima? Ništa. Zato živi roboti vremenom postaju ljušture nikom potrebne, sebi suvišne.
Tajanstvena žena
Svo troje bili su odlični učenici s uzornim vladanjem, zbog čega su ih često profesori u učionicama izdvojili kao primjere. Nevjerojatno da nitko nije vidio, da se nitko nije zapitao jesu li ta djeca doista prirodno takva ili pričaju samo po potrebi kad ih se nešto upita. Dečki su nakon obrazovanja otišli na dvije različite strane svijeta no Stefani je ostala u domicilnoj stanici, prilijepljena za roditelje koje je bez obzira na sve jako voljela. Nije željela da ostanu u starosti prepušteni sami sebi. Preselili su se u kuću prije njezine udaje. Samozatajna ljepotica koja je diplomirala na PMF-u astronomiju i astrofiziku imala je vrlo dobru poziciju u toj struci. Na jednom simpoziju upoznala je budućeg muža. Zbog izrazito dozirane komunikacije nazvao ju je tajanstvenom ženom. Kako mu je imponiralo istraživati Svemir, tako mu je imponiralo istraživati svoju tajanstvenu ženu. Nije mu smetala njezina šutnja dok su bili sami, jer on je govorio za oboje. Ali kada su postali roditelji tada je obratio više pažnje na njezin izostanak dijaloga.
'Ubio sam vlastito dijete'
Primijetio je i da se u društvu svojih roditelja njezina priča svodi na svega nekoliko rečenica što ga je dodatno zabrinulo. Brzo je povezao konce nakon čega mu je mrak pao na oči. Pokušao je s njom vrlo otvoreno razgovarati. Predložio joj je odlazak na psihoterapiju, jer se bojao kako će njihova djevojčica uz takvu majku postati djevojka oštećenih emocija. Znao je tko dugo živi u tišini, bez obzira što drugi roditelj razbija tu tišinu vrlo je lako da dijete krene upravo majčinim putem ili u neku drugu krajnost. Ali ne zato što bi htjela, nego zato da je majka ne bi prestala voljeti. U to je postao sve uvjereniji kada mu je supruga odbila odlazak na psihoterapiju a on nije uspio probiti branu njezine komunikativne zatvorenosti. Uslijedila je rastava i počela mučna borba u kojem je predočio dokaze po kojima bi skrbništvo bilo bolje dodijeliti njemu. Vodio ju je dugi niz godina. Gotovo se polomio od dokazivanja. No uvriježena pravila u društvu kako je majka bez obzira na nedostatke uvijek majka, nije uspio slomiti. Biti sam protiv svih razboljelo ga je i tjelesno i emotivno. Izgubio je skrbništvo čak i ono zajedničko i dobio samo pravo viđanja. I naravno plaćanje alimentacije. Pristao je. Kada je jedne noći na peronu kolodvora ugledao svoju kćer pijanu i drogiranu, sjeo je kraj nje i čvrsto je zagrlio. S njegovim krikom i riječima na usnama 'ubio sam vlastito dijete' jedino je zrak suosjećao.