Neki ljudi bježe od pogrešaka kao da će protiv njih zbog toga biti podignuta optužnica. Pogreške su dio slagalice života pa je teško vjerovati da bi itko od nas svjesno počinio pogrešku iz jednostavnog razloga što vjeruje da svako njegovo djelo bude u tuđim očima barem djelomično savršeno, jer nemoguće je ne posumnjati da bi čovjek mogao biti rođen zao (one krajnje iznimke ovog puta ćemo izostaviti, jer takvi ljudi nisu odrednice niti poništavaju da je čovjek u svojoj biti više svjetlost nego tama). Što se dogodi da se u nama stvori pomrčina koja naše do tada dobre osobine pretvara u zle, kad postajemo potpuno bezosjećajni, kada nam ničiji život ne znači ništa, kad i vlastiti stavljamo na kocku? Jesu li posljedice takvog ponašanja proizašle iz duševno-emotivnih trauma na koje nitko nije obratio dovoljno pažnje, pa smo se sami morali s njima boriti? To me podsjeća na borbu s vjetrenjačama.
Tko je pogriješio?
Ako smo se i pokušali nekome povjeriti većinom bi čuli rečenicu ‘kako si osjetljiv‘ ili ‘ti preuveličavaš‘ ili ‘o tome ćemo idući put‘. I što nam je preostalo nego se pokriti jastukom po glavi kao da ćemo na taj način ugušiti traume u nama. Međutim, zar smo svi zaboravili da traumatiziran čovjek luta poput ranjenog usamljenog vuka i kada ga traume potpuno preuzmu, kad duševno-emotivna bol dođe do krajnje točke kod čovjeka dolazi do preobrazbe što je vrlo vidljivo u njegovom pogledu. Naravno da mu traumatiziranost mijenja i prosuđivanje i rasuđivanje, a podiže razinu osvetoljubivosti. Njegov um može čak i zločinački početi razmišljati, pa krivce želi kazniti iako su krivci često puta krivo odabrane osobe. Tko je u ovakvim slučajevima pogriješio? Onaj koji nije shvatio da svojim zahtjevima, makar ti zahtjevi vodili boljem životu, nekom uskraćuje slobodu života, da je to za neku osobu psihološko zlostavljanje jer mozak je spužva riječi koje su za nekog pozitivno poticajne a za nekog razarajuće jer se ne slaže s odabirom kojeg je netko učinio umjesto njega. Ili je kriv onaj koji se nakon reakcija kako ga ne zanima takva ponuda života nailazi na još gori pritisak i pod izgovorom žrtve za nekoga pristaje slušati snimku vrlo ponižavajućih i okrutnih riječi. To dokazuje da dobar izgovor ipak uvijek zlata ne vrijedi. Da prašina može prekriti traumu ili da je kiša može isprati svi bi mi živjeli svoje proljeće. Koliko čovjek zapravo može ostati priseban pod pritiscima koje mnogi zamotaju u srebrnu foliju?
Da svatko bude ono što je
Tragovi na duši nažalost nisu lako izbrisivi. Ono što bi bilo vrlo poučno za sve nas da svatko od nas bude ono što je, da bude svoj, da misli svojom glavom, da na ovom putovanju života silazi na stanicama složio se s tim itko ili nitko. Život je ionako izazov prepun istraživanja i bez obzira pojavi li se neka pogreška na tom putovanju života mi ćemo je ispraviti na način koji nas zadovoljava makar u toj pogrešci osjetili i posljedicu nje. I preko toga ćemo prijeći jer sve što smo učinili nije podrazumijevalo računicu za tuđu sreću nego ljubav za vlastitu sreću. Kad se čovjek osjeti kao krpena lutka u nečijim rukama, bolje reći igračka i mora klimati glavom odobravajući zbog silne količine uvjeravanja kako drugi znaju gdje ga srce vuče, gdje mu duša diše, dok sve u njemu vrišti od odbojnosti prema svemu predloženom, tko kaže da tada i njegova kemija ne mijenja svoj sastav. Svatko pouzdano poznaje svoje snove i nijedno ljudsko pravo te mu snove ne smije oduzeti. Zato se i kaže živi svoje snove, ne ubijaj ljubav prema njima da bi drugog učinio ponosnim, da bi se netko hvalio tvojim uspjesima. No je li itko razmišlja kad čovjek postigne uspjeh koliki angažman tek tada slijedi da bi se održao na toj ljestvici? I ako izdržimo, nakon prekida karijere i vraćanja svom mirnijem načinu života, mir ni tada neće zavladati našim životom jer sve stečeno potrebno je i sačuvati. To je samo promjena aranžmana da bi melodija drugačije zvučala. Do samog kraja ostajemo ‘zarobljeni‘ u tuđim snovima. Je li nam nakon svega u ostvarenju tuđih snova pratitelj zatomljena bol koju prikrivamo osmjehom ili ushićenjem, zanimat će jedino nas.
Može li detekcija pravog sadašnjeg problema ponuditi i rješenje?
Za sreću je potrebno manje nego što mislimo. Temelj svih naših ostalih problema uvijek je samo jedan kojeg treba pronaći. Pronađimo ga pomoću ovog malog testa bez da se poslužimo izgovorima, jer tko prizna sebi istinu, sam sebi lakše i oprosti.
Ako još uvijek tražite izlaz iz bilo kojeg problema, znači da ste krivo detektirali uzrok. Uzrok nikada nije u sadašnjosti. U sadašnjosti može biti samo posljedica. Tek kada pronađete pravi uzrok, a njegov je korijen u vašoj prošlosti, riješiti ćete i posljedicu. Posljedica koju danas prolazite primarno je emotivna, a sekundarno i materijalna.
Rasvijetliti vaš pravi sadašnji problem možete uvidom u vlastitu prošlost. Nakon testa iznenadit ćete se otkriću i napokon dobiti mogućnost da vaš život danas procvjeta umjesto što vene. Dovoljno je iskreno i strpljivo ispuniti test.
Vratite vrijeme unatrag i pokušajte se prisjetiti događaja koji vas je jako povrijedio. Rana je ostavila ožiljak koji je uzrokovao početak vaše mentalne nesigurnosti.
Opišite događaj na papir.
U opisu nemojte izostaviti ni najsitniji detalj.
Nakon što ste odložili olovku, strpljivo još jedanput pročitajte rečenicu po rečenicu.
Kada pročitate, ni slučajno nemojte naknadno dodavati rečenice niti ih prepravljati.
Iz teksta izdvojite činjenice i napišite ih jednu ispod druge na drugi list papira.
Pokraj svake izdvojene činjenice napišite osjećaj koji ta činjenica izaziva u vama.
Recimo: činjenica: laž; osjećaj – ljutnja;
činjenica: ostanak bez posla; osjećaj – strah.
Od svih navedenih činjenica i osjećaja zaokružite jednu činjenicu i jedan osjećaj koji vas je najviše pogodio u srce. Pri zaokruživanju nemojte logično razmišljati. Naprosto zaokružite srcem, a ne razumom.
ZAKLJUČAK
Zaokruženo nije samo uzrok, nego i posljedica. To znači: poslije osjećaja koji je nastao zbog nanesene činjenice vi ste počeli analizirati vaše prošle postupke.
Analizom ste sigurno skupili dokaze. Skupljeni dokazi trebali su biti dovoljni da se prestanete loše osjećati jer ste sebi dokazali ispravnost vlastitih postupaka. I tu bi vaš događaj iz prošlosti bio završio bez posljedice.
Posljedica je počela onog trenutka kada ste poželjeli od suprotne strane dobiti priznanje za vaše dokaze. Tako reagira razum.
Da ste slijedili osjećaj, nikada ne bi tražili priznanje za ispravnost vlastitih dokaza. Jer jedino dokazivanje samom sebi može vas osloboditi prošle, sadašnje i buduće sumnje.
Ali… odbijanje priznanja vaših dokaza suprotne strane ili nemogućnosti da ih uopće iznesete suprotnoj strani, umjesto zatvaranja toga poglavlja života, vas je počela nagrizati sumnja u ispravnost vlastitih dokaza. Sumnjom ste potpisali vaš još dublji mentalni pad. Sumnja je postupno uvodila sve veći nered u vaš mentalni sklop.
Rezultat svega je: S vremenom ste postali osoba zbrkanih misli i osjećaja. Takvim ljudima i ono što ‘krene od ruke‘ s vremenom zbog zbrkanosti propadne.
Zato je potrebno stati na vrijeme i prestati tražiti priznanje jer pronađeni dokazi vama trebaju biti dovoljni za rješavanje osnovnog problema koji je i ostale probleme digao na površinu. Svaka vaša daljnja potraga i traženje priznanja ne rješava problem nego vašu želju kako ste u prošlosti bili u pravu.
Odlučite se: tražite li rješenje svog problema ili istjerujete pravdu?