Kad čovjek nekog zavoli, želja ga navodi da mu taj osjećaj bude uzvraćen. Esencija iz koje crpimo snagu da nastavimo i kad je najteže, kad nam sve lađe potonu, kad se put pred nama sužava, kada nam se izbori nameću, ako nas ljubav primi za ruku, mi nastavljamo i po blatu i po kiši. Je su li to očekivanja našeg razuma ili je tu duša presudna?
Pa ako i dušu ubrojimo u dio naše ličnosti znat ćemo sa sigurnošću da je adresa ljubavi u njoj. Dobro se nekad prisjetiti koliko su ljubav i povjerenje povezani, pa bi bilo ludo i pomisliti da će ti netko kome si sve od sebe dao, da bi sebe zaštitio, tebe iznevjerio. O posljedici počinjenog se ne razmišlja kasnije, nego prije. Iznevjeriti povjerenje gore je od svake prevare. Što nas navodi da vjerujemo izreci: 'Tek kad se meni dogodi, vjerovat ću onom što mi netko o sebi govori.' Iako je licemjerje oduvijek bilo prisutno, po svemu do sada viđenom, zar je i ono promijenilo lice?
Koliko je povjerenje od životne važnosti, supstanca odnosa, mnogi su se uvjerili tek smo bez njega ostali. Jesmo li se ikad zapitali, kad nam netko govori što je proživio, ako ga s povjerenjem slušamo i uputimo riječi, svaka od tih riječi težinu koju nosi u duši će mu olakšati. O, kako je lako povjerenje izgubiti, a tako ga teško pridobiti. Reći nekome nasloni se na moje rame, pa ga izmaknuti, čin je zločina prema srcu čovjeka. A srce čovjeka previše je osjetljivo da ga itko doživi kao neživo biće. Neki su toliko zaglibili da su sami sebe opsjeli opravdanjem kako njihove riječi povjerenjem zrače. Takvi su ili mentalno bolesni ili odgojno zanemareni, pa da zataškaju svoje loše manire, lažnu aureolu oko svoje glave stavljaju. Živjeti s osobom koja za sebe misli da su njegove riječi zlatom posute izravno je omalovažavanje tuđe inteligencije. Iako je život oduvijek imao i svijetlu i tamnu stranu, danas je tama nažalost prekrila svijetlu, pa što god mi činili i dalje ćemo se bojati da ćemo se opet opeći. Što je to u čovjeku da ga ne zanima koliko je nekog povrijedio svojim ponašanjem i zar smo toliko imuni na posljedicu koja će se kad tad obiti nama o glavu. Iako znamo da je taština demonska osobina mi je nastavljamo primjenjivati i još joj pripišemo dobre namjere. Tko ima savjesti, obiđe li ga taština, taj će napraviti osobnu psihičku obdukciju, a posebno ako ga neki dobronamjerno upozore da povjerenje nije igračka koje se daje, pa oduzima. Imati povjerenja u nekoga je poput kapi vode koja te u trenucima životne ugroženosti održati na životu.
Manja zarada, a veći užitak
Sebastijan i Oleg bili su braća. Voljeli su djevojke i u zimskim i u ljetnim haljinama, brze automobile i pijanke. Svugdje bi zajedno išli, jedan humorista, drugi pesimista, a razliku od dvije godine nisu ni osjetili. Dijelili su neograničeno povjerenje jedan u drugoga. Kako je Sebastijan bio puno odvažniji uvijek bi brata pesimistu uz još dodanu anksioznu sliku podizao s dna. Znao bi se i potući kada bi mu drugi rekli da ga brat zapravo iskorištava. Bio je uvjeren kako ga dobro poznaje. Uvijek bi govorio: 'Braću po krvi ništa ne može razdvojiti.'
Roditelji su to smatrali prolaznom fazom, računajući kad budu stariji, kad i oni postanu roditelji, da će itekako preuzeti obiteljski posao. Zato su im dopustili da ispucaju višak energije, jer su i oni u njih imali neograničeno povjerenje.
Preuzeo je krivnju
Ali život ne bi bio život da ne iznenadi čovjeka kada se najmanje nada. Negdje iza 1 u noći jedne tople večeri, Sebastijan i Oleg su nakon odrađenog uvježbavanja nove pjesme sjeli u automobil i krenuli kući. Za vrijeme uvježbavanja svaki je popio par piva i jednu za rastanak do idućeg dana. Ali taj idući dan nikada više nije došao. Inače bi uvijek vozio Sebastijan, ali te noći, kao po nečijem 'naređenju' Oleg je inzistirao da bude vozač. Sebastijan se začudio, ali i popustio. Na mostu do kuće Oleg je izgubio vlast nad volanom i na kolniku udario djevojku, odbacio par metara u visinu. Potpuno izbezumljen, nije čuo brata koji ga je utješio kako će on preuzeti krivnju. Djevojka je umrla, a Sebastijana koji je sebe umjesto brata proglasio vozačem, osudili na 8 godina kazne zatvora. Smatrao je da je žilaviji od Olega i da će takvu kaznu lakše izdržati. Pravu istinu ni roditeljima nisu otkrili. Brat bratu vjeruje, tako je mislio Sebastijan, kada mu je Oleg obećao uredne posjete, telefonske razgovore i poneko pismo, informacije o promjenama vanjskog svijeta. Pune 3 godine bilo je tako. Odjednom prekid. Sebastijan se u početku zabrinuo da se Oleg razbolio.
Kada su mu roditelji prilikom posjete rekli istinu, stolac se pod njim zaljuljao. Istina je glasila: 'Oleg se oženio, preselio u inozemstvo.' Kratko ih je upitao: 'Zašto mi to nije rekao?' Majka ga je opravdala riječima: 'Bilo je to iznenada.' Kada su roditelji otišli, povukao se u ćeliju i shvatio kakvu je zahvalnost za povjerenje dobio. Iz zatvora je izašao sa sumnjom u očima. Nikom više nije vjerovao. Progonilo ga je pitanje: 'Ako te vlastita krv izda, što su onda drugi kadra učiniti?' Postao je lutalica, pijanica, odustao od života. Jednog su ga jutra našli smrznutog u jarku s bocom u ruci.
MISAO TJEDNA
Tek kad razumiješ tuđu bol, tvoja će te manje boljeti.