Ah, svi ti pridjevi koje si kroz život prišijemo sami ili nam ih netko drugi poput ordenja okači, nosimo ih s ponosom. Bili mi loši, dobri ili zli, ipak su to naši pridjevi. Od svih tih pridjevnih ureza opjevanih u mnogim pjesmama, nekako će jedan iskočiti na prvo mjesto iz šešira naših osobnosti, pa kad nam ga uz ime prilijepe s onim strong ljepilom, a nikad ga ne prilijepe bez razloga, nego zato što su naša djela obojena takvom bojom, za neke teškom, za neke lakom. No, ne zaboravimo, tamno i svijetlo uvijek se preljeva tvoreći nijansu neke neodređenosti kojom se branimo od prikačene nam pridjevne definicije. Ali, da za ničim ne bi žalili, važno je kakav ćemo glagol staviti u istoj rečenici gdje pridjev o nama postoji.
Dok si dijete, bio dobar ili zločest, roditelji te zato neće manje voljeti, jedino će pokušavati korigirati tvoje osobine odgojem, nekako ukrasiti to ogledalo u tebi, pripremajući unaprijed tvoju zaštitu, prevenirajući time i tvoju buduću bol, bilo zbog razočaranja bilo zbog nedovoljnog uvažavanja. Ta roditeljska dorada na tebi preslika je iskustva koje nisu željeli da njihovo dijete doživi. Jer ako si dobar mnogi će te nagaziti bez pardona, igrati se s tobom kao igračkom dok te ne istroše. Ako si u onoj zločestoj skupini, ostali će uvijek biti na oprezu zbog tvoje nepredvidivosti. No, nakon što vrijeme na tebe nabaci godine i kad počneš sam plivati i u slanoj i u slatkoj vodi, ne izostavi spoznaju da iz obje vodene površine vrebaju opasnosti, bez obzira plutaš li na vodi kao ulje ili te kamen povukao u mračne vodene odaje. Čovjek zapravo čitavog života lovi samog sebe da bi ispravio urođene mu 'pogreške', jer ako ih ne ulovi i ne izbrusi poput dijamanta, pratit će ga sjene promašaja. Veseo kraj ionako ne postoji, pa čovjek sebe treba izgrađivati do krajnosti koja će njemu najviše odgovarati. U izbjegavanju formalizma nikada nećemo uspjeti u potpunosti, kao što znamo da nećemo poštovati ni svaku njegovu poru. U čitavom ovom našem postojanju dok se čovjek doslovno ne ohladi popit ćemo mi razne vrste pića dok ne shvatimo koje nas najbolje relaksira. Ne iskoristiti i koristiti život na svoj način, ali naravno uz svjesnost i izrazitu fokusiranost i na svoje i tuđe potražnje, najviše ćemo ukrasti od sebe. Treba znati biti 'mozak operacije' svog života, ali da bi to postao mora te i ponekad stresti struja, moraš ponekad pasti i s ljestava, moraš nekad ući u svijet 'čudovišta', jer jedino ćeš tako predvidjeti budućnost u kojoj će te svi odbaciti kad prestaneš imati. Ne nadvladamo li to realno gradivo, znači da smo zaboravili da u sebi nosimo značajke ida, ega i super ega. Pa ako spojimo ta tri agensa u sebi, nijedan pridjev ili glagol neće nas povrijediti. Ali upotrebom samo jednog od ova tri navedena koja svi imamo, naša psihološka konstrukcija neće ostati povezana, a razina naše svijesti bit će bez pomaka . Umjesto izlaza naš će se život nastaviti hodajući kroz pasiju.
Fatalna privlačnost
Eda je u svom prvom razgovoru u vrlo elitnom modnom časopisu kategorički tvrdila da je svoje buduće zanimanje znala čim je pročitala jednu slikovnicu u kojoj se spominjao kristal. Izvanredno je spajala boje i oblike, a kada bi njezin rad kao djeteta došao do one završne faze nitko nije mogao vjerovati odakle njoj takve ideje. Početak kasnijeg modnog uzdizanja do unikatnih vrhova započeo je u vrijeme dok joj još ni svi mliječni zubi nisu ispali. Ogrlice, naušnice, prstenje, narukvice, a kasnije i broševi u njezinim su rukama postajali čarolija. Najprije je poklanjala svima i svakome, ali ne samo zato što je bila dobra, nego je ispipavala motiv te ukus ljudi da bi uvidjela koliko su ti estetski modni dodaci neophodni da upotpune sliku čovjeka, podignu mu samopouzdanje, te ga istaknu u mnoštvu. Često spajaju i ljude, jer znatiželja gdje si nabavio tako lijep komad nakita nikog ne ostavlja ravnodušnim. Naravno da se pri tom raspituju i o cijeni, ali čim saznaju da su to unikatni primjeri sve postaje još privlačnije. Inače, između čovjeka i nakita vlada fatalna privlačnost i stvara se neka vrsta 'prijateljstva', veze koja se ne raskida tako lako, jer mnogi upravo tim raznobojnim kamenčićima kojima vrijednost varira od najviše do najniže, popunjavaju svoje duševne praznine.
Postojat će i oni zli jezici koji će to nazvati bačenim novcem, ali na to se ne treba obazirati ni onaj koji kupuje i uživa u tome, premda uz odricanje, kao ni onaj koji kreira pokazujući time ljepotu svoje duše. Eda je vrlo brzo naučila koliko cijeniš svoje djelo, toliko će te i drugi cijeniti, iako ti rekli i pogrdnu riječ samo zato što si ga ne mogu priuštiti. Namjerno nije otišla u obrazovanje tog tipa jer je svoju kreativnost željela graditi atipično. Iako je znala koliko je to rizično, ipak se odlučila vinuti u taj neizvjestan modni svijet gdje bi poznatim kreatorima iznajmila svoj nakit za revije.
Kraljica nakita
Postala je brand odnosno kraljica nakita koju su svi počeli oponašati i nuditi po jeftinijoj cijeni. No nitko joj nije stao na put, jer saznajući za tu licitarsku osobinu čovjeka, njezina unikatnost još je napredovala. Kako je novca bilo sve više, uz biološku obitelj javili su joj se od tada i mnogi nepoznati rođaci izmišljenog koljena, te doslovno vukli za rukav da im financijski pomogne. Kako je radila s nakitom, tako je radila i s muškarcima. Čim je prestao biti unikat u njezinim očima, zamijenila bi ga sljedećim. Vodila je potpuno slobodan život pokušavajući se materijalno osigurati za budućnost kada je prsti više ne budu služili. Upotrijebila je sve agense, id, ego i super ego kao preduvjet uspjeha koji je i postigla. Znajući kako je osoba poput nje kradljivcima omiljena poslastica, osigurala je svoje radove kod najbolje osiguravajuće kuće, čime se oslobodila straha od krađe. Sve originale vrlo visoke vrijednosti pohranila je u sefove različitih banaka u različitim zemljama. Primjećujući da je kradljivci sve više prate, izradila je bezvrijedne uzorke svojih unikata, te ih pohranila u sefu vlastite kuće. No, o tome nikome nije rekla ni riječi. Željela je da svi misle od posluge do vozača, kako su najvrjedniji primjerci ispod krova pod kojim stanuje. Organizirala je vlastitu pljačku stoljeća da kradljivce nauči pameti. Potajno je isključila sve alarme, a vozaču i posluzi rekla da se sama želi odvesti na party. Povratkom s partija, vozača i poslugu našla je svezane, sef otvoren bez tragova obijanja. Oslobodila je poslugu koji su svi zgrabili mobitele tko će prvi nazvati policiju. Eda je ostala sjediti sa smiješkom na licu. Smirila je poslugu i rekla im:
- Ovo ću ja sama riješiti.
Peti dan iza pljačke odvezla se do kuće koju je poklonila jednoj obitelji također u elitnoj četvrti. U ruci je držala kutiju od pravih dragulja koju je predala muškoj osobi te obitelji. Dok je on iznenađeno gledao kutiju, ona je rekla:
-Drži je na radnom stolu. Neka te uvijek podsjeća na mene.
Kad ju je odnio u sobu, podigao je poklopac i ugledao papirić. Pisalo je:
- Zar mi tako vraćaš, brate Brute?