Jesmo li mi ljudi po svojoj prirodi ipak negdje duboko u sebi nomadi ili smo prisilni nomadi zbog želje za boljim životom? Oni istinski nomadi koji do samoga kraja svoga života mijenjaju boravište očito su u potrazi za samima sobom, pa stoga sebe stavljaju u tu vrstu iskušenja, svjesno ili nesvjesno. No, oni ljudi koji su u potrazi za boljim životom, u što ubrajamo veća novčana primanja, potrebu da prerežu vrpcu loših osjećaja, zbog teško podnošljivih odnosa, tragičnih situacija, teških razočaranja, ne prihvaćanja u okruženju u kojem žive, to su prisilni nomadi koji će promjenom okoline pokušati svoje iscrpljene emocije 'nahraniti' nekom novom energijom. Čovjek zaista živi u nadi do posljednjeg izdaha, što znači da u nadu ulažemo posljednju nadu kao kompas za izbavljenjem. Jer, tko će nas izbaviti ako nadu izgubimo. Ona nas potiče da vjerujemo, da sebe uzdignemo kad padnemo, da će od nemogućeg nastati moguće, da se dobro dobrim vraća.
Moćna zraka u nama
Nada je to novo svanuće koja naša hladna jutra pretvara u topla, koja nam ne dopušta da odustanemo čak i kad puzimo, koja nam ulijeva sigurnost da ćemo se iznova podići na noge, da će nas opet sreća pronaći, i tako dalje, i tako dalje … pa kad sve to zbrojimo, tko je ne bi volio. Iako je samo pojam mi se za nju hvatamo kao za zrak koji će se nekim čudom raščistiti. Ako zaronimo do samoga dna samih sebe vrlo ćemo lako uvidjeti da smo svi mi rođeni s njom, da je ona naša lutrija u kojoj se krije sigurni dobitak, premija bez provizije, sunce koje izlazi i kada ga prekriju oblaci. Ponekad imamo dojam da nas je napustila, ali to se obično događa kada nam se zbog gomile neprilika na trenutke zamrači um. No, čim nam se u umu počne bistriti, nada se vraća ili nada vraća naš um u bistrinu. Svejedno je što je točno od ovoga navedenog, dok ta moćna zraka u nama djeluje na nas inspirativno. Koliko je samo rečenica o njoj opjevano, ne mogu da ih ne nabrojim, da nas sve na njih ne prisjetim. Uvijek ima nade, nemoj nadu nikad izgubiti iz vida, nada umire posljednja, u nadi je spas, dok je nade ima i života…
Pronaći anđela
Sve te poruke tako je jednostavno za shvatiti. Ako ih čitamo dušom onda ćemo u njima pronaći anđela koji nas na svom dlanu, čak i na zadnjem satu nekud odnese, što nam dokazuje kako nada ne umire, kako je uvijek s nama ma gdje god mi bili i u kojem obliku se nalazili. Zato neka je nitko ne doživljava kao slova na papiru, nego kao živo biće na čijim krilima naš život počiva. Da nje nema osjećali bi ispraznost, goli i bosi hodali bespućima našeg uma, poraženi ležali u blatu, bili glineni golubovi na žici, ostali bez svih motiva, zarobljeni u sjećanjima. Svaka naša borba bez nje bila bi uzaludna, čak ni svoje oči ne bi otvorili. Jer upravo nas ona budi, kada nas bezvoljnost uspavljuje, kad nam želje nisu ispunjene, kada smo naivno nasjeli na nečije riječi, kada nas beskrupulozno napuste oni kojima smo povjerenje poklonili. Pa dobrodošla nado, anđeo čuvaru naše lakomislene ljudskosti.
U imaginarnom svijetu
Lina je odrasla u malom selu na sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Vrlo rano je ostala bez oca, što je itekako utjecalo na njezin emotivni razvoj. Više ju je odgojila baka nego majka, jer je majka nakon smrti muža postala hladna prema Lini, kao da je ona uzrok očeve smrti. Kako je Lina odrastala, a baka sve više pobolijevala, Lina je izlaz pronašla u nekom samo sebi znanom imaginarnom svijetu. Neki su je prozvali čudakinjom, neki luđakinjom, što je njenom usamljenom srcu još dolilo ulje na vatru. Nakon završene srednje škole, baka joj je ubrzo umrla, a majka se potpuno od nje udaljila. Lina je po kući na prstima hodala. Osjećala se kao duh. Jedne noći, u snu je čula glas: 'idi'. Ubrzo nakon tog glasa kojeg uopće nije razumjela gdje bi to trebala ići, saznala je da majka boluje od raka dojke. Godinu dana nakon otkrivanja bolesti majka je već pod zemljom ležala. Otišla je bez pozdrava, ali joj je Lina u srcu oprostila.
Isti san s porukom
Mala kućica koju je naslijedila djelovala joj je kao kuća strave i užasa. Ponovno je usnula isti san, s istom riječi. Počela je tražiti zaposlenje kao babysitterica u inozemstvu. S jednog oglasa iz Španjolske nije mogla odvojiti pogled. Otkazala je ponude iz agencije koja je nudila druge destinacije. Kako je u oglasu koji je pronašla sama na internetu pisao i broj mobitela, odvažno je okrenula broj. O jeziku se nije brinula jer ga je poprilično dobro savladala gledajući španjolske sapunice, a očito je bila nadarena upravo za taj jezik. Od muškog glasa dobila je informacije da se radi o izrazito imućnoj obitelji koja živi na svom imanju malo podalje od Barcelone, jer žele uživati u miru i tišini. Tražili su mladu babysittericu za svog dvogodišnjeg dječaka s uvjetima koja su bila pisana baš za nju. Lina je to osjetila kao poziv za svoje bolje sutra i pokušaj zaborava na sve te pogrdne riječi kojih se naslušala, na glad koju nikad nije zasitila. Putne troškove pokrila joj je obitelj iz oglasa, pa je s osmijehom kojeg dugo nije bilo na njezinom licu sjela na avion s uvjerenjem da će naći ono što ovdje nikad nije dobila. Kada je stigla na imanje, gazda je se dojmio od prve, primarno zbog izgleda i samouvjerenosti kojom je odisao. Njegovu suprugu doživjela je kao ženu na čijem bi mjestu ona željela biti. Iako je znala da to nije moguće, samoj sebi je rekla: 'Snovi su besplatni.'
Nestali dokumenti
Jezikom je u potpunosti vrlo brzo ovladala, čemu se i sama začudila. S malenim je najmanje imala problema jer je bio dobar kao kruh, a osim nje bilo je tu još pomagačica koje bi uskakale bez da ih netko zamoli. Kada joj se gazda počeo udvarati, shvatila je da je od prvoga dana u njega zatreskana. No, ipak je uključila svoje pametne stanice, vidjevši da njegova supruga na to ne reagira. Kada je ostala trudna, pametne stanice još je više uključila jer nakon razgovora i objave o trudnoći, netragom je nestala njezina putovnica i ostali dokumenti. Ostala je zarobljenica u najvećem krim miljeu u što nije prije posumnjala zbog lagodnog života koji je vodila. Rodila je djevojčicu, u čijem rodnom listu je po želji gazde upisano njegovo prezime. Iako je ona bila majka djevojčice, mogla ju je viđati samo po njegovoj volji. Način da ode s imanja nikako nije pronalazila, kao što nije razumjela kako njegova zakonita supruga prihvaća bez pogovora i bez imalo mržnje u očima njihovu nedefiniranu vezu. Nastavila je biti babysitterica njihovom sinu, a njezina djevojčica dobila je drugu babysittericu.
Alba ju je pronašla
Odgajanje svog vlastitog djeteta gledala je iz sjene. Izdržala je to zarobljeništvo dvije i pol godine. Kada je jednog jutra saznala da su s imanja otišle supruga, njihov sin i njezina kćer, više nije imala što za izgubiti. Počela se boriti za goli život. Upitala ga je: 'Šta želiš od mene?' On ju je probo očima i rekao: 'Prodat ću ti slobodu, vrati se u domovinu, a djevojčice se odreci zauvijek.' Shvativši da joj život ovisi o niti, učinila je po njegovom. Kad se našla u svojoj kućici, nada je tiho ušla u njezin život kao voda. Samoj sebi je govorila, moja će djevojčica kad-tad mene pronaći. Nakon osamnaest godina života kao u transu, u večernjim satima, gledajući sapunicu, čula je zvono na vratima. Krenula je prema njima kao zombi, misleći da je netko zalutao. Kada ih je otvorila prvo što je začula bilo je: 'Mamá!' Gledajući u svoju sliku i priliku srce joj je osjetilo da je to njezina Alba.