Nedavno sam čula jednu staru pjesmu grupe Jinx ("Sve je u redu") i zapeo mi je za uho jedan stih:
Za svaka vrata postoji ključ
Al‘ samo ljubav ih otvara sva
Da, to je zaista istinito. Tolike različite situacije mogu se okrenuti i preokrenuti na bolje uz pomoć ljubavi - svih vrsta ljubavi, uključujući i onu prema sebi. Čak i vrata koja se čine zaključana mogu se otvoriti. No pitanje je ima li u današnje vrijeme dovoljno ljubavi u svijetu?
Ako bismo gledali sliku oslikanu kroz medije (koji se najčešće bave onim što je problematično), mogli bismo pomisliti da je nema dovoljno. No srećom, ponekad nam upravo mediji omogućuju zaviriti i u svijetlu stranu svijeta oko nas.
Sinoć smo suprug i ja (nakon izuzetno aktivnog vikenda) s veseljem sjeli na kauč pred TV ekran da se malo opustimo i pogledamo Supertalent. Volim gledati taj show u kojem se mogu diviti talentima, upornosti, snazi i mašti toliko različitih natjecatelja. I čuditi se za što je sve sposobno ljudsko tijelo i um - kako ponekad čudesno uspijeva probiti granice onoga što nam se čini mogućim.
No u ovoj epizodi, nešto je drugo izbilo u prvi plan. Na nekoliko nastupa, žiriju i publici su potekle suze ganuća, a istovremeno i meni.
Energija ljubavi
Ganuće je izazvalo dijete koje je u svoj glas i pjesmu unijelo cijelu svoju dušu, osjetili smo ga u čistoj ljubavi između oca i kćeri dok su zajedno pjevali na pozornici, dirnuti smo gledali s koliko radosti i predanosti svi roditelji podržavaju svoju djecu, ganuće nas je dotaklo u prilogu o maloj Filipinki koja živi u Međimurju i koju su tako toplo prihvatili prijatelji iz razreda.
Da, svakoga od nas dotiče, potiče, razgaljuje i budi kad vidimo i osjetimo - energiju ljubavi. Svi ju još uvijek možemo prepoznati i svi u dubini duše znamo koliko je dragocjena, ljekovita i potrebna. Najdragocjenija stvar u životu svakoga od nas.
Gledajući kroz mnoge epizode Supertalenta tolike roditelje, braću, sestre, bake, djedove i prijatelje kako iskreno vole i podržavaju svoje najmilije, pomislila sam kako nam sve to prenosi poruku da za ovaj naš svijet itekako ima nade, da se ono najvažnije nije izgubilo, nego se sada još snažnije, jasnije i prirodnije izražava. Ljubav, suze, toplina, ganuće – ništa se više ne skriva, nego se dijeli.
I također sam pomislila da bismo medijski prostor trebali doslovno preplaviti sadržajima i pričama u kojima možemo osjetiti istinsku ljubav i podršku među ljudima. Reportaže o nasilju u školama trebali bismo nadjačati sa što više priloga o dobrim djelima, umjesto serija koje se vrte oko spletki, kreirati serije pune plemenitih osjećaja (i za jedno i drugo potrebno je jednako truda i novca), trebali bismo usmjeriti više pozornosti i na one koji svoje poslove i projekte kreiraju s puno ljubavi,...
Vjerujem da u ljudskim srcima ima jako puno kapaciteta za čudesne akcije dobrote, samo se svi trebamo potruditi da se njome više bavimo. Umjesto da se ljutimo na sve što ne valja, kreirajmo svaki dan sami ono što valja, ono što je bitno, ono u što vjerujemo, ono što je ispunjeno našom ljubavlju.
A kad god nam se učini da oko nas nema dovoljno ljubavi, trebamo ju samo početi više kreirati i pružati i ubrzo će nas ljubav snažno i čvrsto opet obgrliti svojim toplim zagrljajem.
Jer ona je uvijek tu i samo čeka da joj se posvetimo.