Kada odlazimo na posao, netko od nas ponese laptop, drugi odjene kutu, treći uzima torbu s alatom, a Sendi Bakotić u kovčežić stavlja šarenu odjeću, crveni nos, smiješne instrumente, vilinski štapić... Da, posao ove 34-godišnjakinje je igra, ali to ne znači da taj posao nije ozbiljan. Naprotiv. Mlada Riječanka je klaunesa, točnije jedna je od klaunovadoktora udruge Crveni nosovi. Njihovi klauni u zdravstvu ili healthcare clowni najviše rade s djecom u bolnicama i s osobama u domovima za starije nastojeći u njima probuditi pozitivne emocije, a Sendi, možda neočekivano za njenu dob, najveće zadovoljstvo pronalazi u radu s oboljelima od demencija. Ona je i članica glumačkog kolektiva "Igralke", a slovenski su termin odabrale jer u korijenu ima igru. Igralka se igra i to je u njihovu scenskom radu najvažnije. Uz široku i temeljitu edukaciju za klaunadoktora u Crvenim nosovima, Sendi i kolegica iz Zagreba Irena Kolar Vudrag uključile su se u trogodišnji europski projekt ClowNexus koji, među ostalim, pronalazi inovativne pristupe u klauniranju i poticanju angažmana kod oboljelih s demencijom. Za sada su u Hrvatskoj samo ove dvije klaunese za takav rad i osposobljene, no kako kaže naša nasmijana sugovornica, one će sada "pružati pipke".
Dobri instinkti
U klauniranje je Sendi odvelo srce. Sve je počelo dok je studirala glumu na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti.
- Voditelji klase Rade Šerbedžija i Lenka Udovički doveli su klaunsku pedagoginju Lee Delong da tjedan dana s nama radi uvod u klauna. Bio mi je to prvi kontakt s klaunima i odmah sam se zaljubila, od prve vježbe koja je najstrašnija na svijetu, a glasi: Izađi iz prostorije, vrati se i nasmij nas. Vrlo brzo shvatiš da neće ljude nasmijati ono što ti misliš da će ih nasmijati, nasmiju se onda kada pustiš sve što misliš i stvarno pokažeš kako se u tom trenutku osjećaš. To je ta totalna prisutnost, povezanost i autentičnost kojoj težimo. Klaun je mora imati, inače i ne postoji - objašnjava Sendi koja je nekoliko godina pratila Crvene nosove "vrebajući" audiciju za klaune. Njihov kurikulum predviđa pet godina educiranja, no učenje je zapravo permanentno. Sendi se educira, ali i radi, unatrag tri godine, a to što se ljudi kojima je inače teško osjećaju bolje nakon susreta s njom, daje joj smisao u životu.
- Kad sam otišla u prvi posjet u dom za starije, osjećala sam se kao kod kuće. Nije lako raditi sa starijima, ali baš su zato što im je teško valjda i veseliji kada ih posjetimo, toliko je primjetna ta promjena u atmosferi - dočarava rezultate svog rada Sendi koju na rad s osobama s demencijom motivira i obiteljsko iskustvo. - Nona je imala demenciju. Sada znam da smo u obitelji sve radili pogrešno, ali unatoč tome imala sam dobre instinkte i mogla sam komunicirati s njom, valjda emocionalno, čak i kad su joj govorne sposobnosti propale. Zato sam se, čim sam saznala za ClowNexus, odmah prijavila.
Pripreme i improvizacija
Od stručnjaka različitih profila u projektu je s ostalim polaznicima kroz umjetnički laboratorij i druge oblike edukacije učila kako ispravno komunicirati s osobama s demencijom. Možda je i najvažnije, kaže, uvijek priznavati njihovu realnost.
- Ako ona misli da sam njena kći, kao klaun postajem njena kći. Nema tumačenja, jer oni žive u svojoj realnosti i ako ih pokušamo iz nje izvući, bit će to za njih vrlo stresno. Kao da nama sad netko objasni da ništa oko nas nije stvarno - govori Sendi, koja je tijekom edukacije stekla dosta prakse u radu s osobama s demencijom, a sada kreće i u redovne posjete na odjele za demenciju. Sve vježbe, preporuke i alati iz projekta ClowNexus za kreativno povezivanje s osobama s demencijom bit će na internetu dostupni svima koji žele raditi s tim osobama, a Sendi i Irena već su vodile internu edukaciju za kolege i jedva su dočekale podijeliti ono što su naučile.
U susretima s osobama s demencijom puno je improvizacije, jer je uvijek važnije ono što se trenutno događa od onog što su klaunese zamislile. No, za posjete se i pripremaju, pa u razgovoru sa socijalnim radnicima i članovima obitelji doznaju neke važne podatke o oboljelima - što su radili, hobije, vole li glazbu, sport, kakvo im je zdravstveno stanje... Sendi je sve uredno vodila u Excel tablicama, a i po završetku projekta koji im je omogućio tako studiozne pripreme namjerava nastaviti jednako raditi i kad krene na nove odjele, jer joj biografske informacije pomažu da svakom korisniku pristupi osobnije.
Svi žele toplinu
Skupine s kojima rade imaju desetak ljudi i nije uvijek lako zadržati njihovu pažnju, jer su vidokrug i percepcija osoba s demencijom, ovisno o stadiju, suženi. Klaune najbolje doživljavaju ako su ispred njih ili ako dođe do dodira.
- U Domu Park u Zagrebu, koji nas je jako lijepo prihvatio, imaju dva odjela za demenciju - za blaži i za uznapredovali stadij. Kod korisnika ulazimo ili u velikom stilu da bude jasno kako se nešto događa ili polagano, sa stankama, uz glazbu ili ritam, nešto repetitivno da se stignu naviknuti na to da smo došle. Kada smo prvi put bile, na blažem je odjelu bilo odlično i svi su reagirali na nas. Ponovile smo jednako na odjelu za uznapredovale slučajeve i nitko nije ni trepnuo. Shvatile smo da su potrebni različiti pristupi. Puno smo na edukaciji učili baš o kasnijim stadijima demencije, kako se povezati i kad nam se čini da je to nemoguće. Ljude se u toj fazi najčešće pušta na miru, ali to su i dalje ljudi koji žele povezanost, toplinu i dodir - kaže Sendi, dodajući da za postizanje reakcije kod korisnika postoji nekoliko glavnih koraka. Prvi je priznati osobu takvu kakva jest, istinski je vidjeti i biti tu za nju. To može doslovno značiti da samo sjedne pored nekoga, da ta osoba osjeti blizinu i vidi da je netko uz nju. Drugi korak je zrcaljenje.
- Ako osoba nešto radi, recimo čupka rukav, pokušam se približiti kroz to. I ja onda čupkam svoj rukav, pa kad osjetim da je dobar trenutak, uključujem se u njenu aktivnost u tzv. brzini povjerenja. Osoba tada shvati da je netko tu. Idući korak je improvizacija, pa od toga preko čega smo se povezali stvorim neku igru, odnosno razvijem interakciju na neki neočekivan način. To je obično prilika za iznenađenje, za reakciju osobe, a igru koju smo uspostavili možemo i preokrenuti u nešto drugo. Važno je u tome vrijeme, zato sada želimo manje skupine, ali više vremena. S desetak ljudi radimo sat i pol, pa izmišljamo aktivnosti u koje ih možemo sve uključiti. Jednom smo razvlačili štrik i vješali robu, svi su u tome sudjelovali i to je bio divan trenutak - kaže naša sugovornica.
Pamte se emocije
Po njenim se riječima klaun može odlično povezati s osobama s demencijom zato što živi sad i ovdje, nema prošlost ni budućnost, ne opterećuje se njima. Od osoba s kojima radi klaun ne očekuje ništa, on ili ona ih poziva, ali potpuno je legitimno i da osoba ne prihvati taj poziv. Sendi primjećuje da njihovi posjeti potiču osobe na uključivanje u aktivnost, što je jako važno kod osoba s demencijom, mijenja se atmosfera, a nekad se, kaže, dogode i "pravi tulumi".
- Redovnim dolascima gradimo odnos s korisnicima pa nas se sjećaju kad im opet dođemo. Ne sjećaju se oni prošlog posjeta i što smo tada radili, ali pamte nas, pamte emocije i svaki put kada dođemo, dobijemo bolju reakciju. Većinom smo jednako odjevene, to je jako važno. Recimo, prije sam nosila kečke, a kad sam podigla kosu, nisu me prepoznali. Ali na razini emocija i povjerenja pamte i kada dođemo, reagiraju vedro. Baš zbog tih sjećanja, emocija i povezanosti važno je da isti klauni dolaze istim korisnicima - objašnjava Sendi.
Kaže kako se s osobama u ranijim stadijima demencije može mnogo toga raditi, pogotovo s onima koje verbalno komuniciraju. Najveći joj je izazov povezati se s osobom za koju misliš da to više nije moguće. A kada do toga dođe, za nju je to ravno najvećem malom čudu.
Mala čuda
- Demenciju nekad vidim kao plivanje ispod površine mora. Živim za momente u kojima se dogodi da osoba izroni i vidim joj u oku da se nešto u njoj probudilo, da me vidi, da je tu sa mnom, da je emotivna, vesela, da je zanima, da je živa, da je to ta osoba. Za jednu su mi ženu u odmaklom stadiju, koja više ne govori, rekli samo da voli pjesmu, da je iz Pazina i da zna talijanski. Ja ga tek natucam, pa sam ga izvlačila iz pete i počela joj davati komplimente: bella signora, begli occhi. Ona je tada reagirala, pogledala me i odmahnula rukom u stilu "ma dajte, molim vas", ali vidjelo se da joj je drago. Kad sam joj počela pjevati, stvarno sam osjećala da sam u njenom pogledu vidjela cijeli njezin život. Njegovateljica se rasplakala, kolegica gledala začuđena. Teško je opisati tu povezanost s nekom osobom i to koliko mi znači kad se ona osjeća dobro ili važno ili kad se na neki način vrati sebi - opisuje Sendi dirljive trenutke dok razgovaramo u njezinu riječkom stanu u kojem je puno toga povezano s klaunima i igrom.
Malo čudo je i reakcija žene koja je bila vrhunska intelektualka, a sad je u vrlo teškom stanju i ne komunicira. Sendi joj se nekoliko mjeseci pokušavala približiti, a kad je saznala na kojem je pjesniku doktorirala, donijela je njegovu poeziju.
- Stavila sam knjigu pred nju, činilo mi se da i ne vidi, ona ju je dodirivala i okretala stranice. Počela sam čitati i ona u jednom trenutku kaže tiho "da". Nastavim čitati, ona opet kaže "da". To njeno "da" bilo mi je cijeli svijet - kaže klaunesa kojoj je pritom zadrhtao glas.
Nemoguće je navesti sve divne trenutke iz Sendinih klaunskih posjeta. Poput detektiva uvijek traži nešto u čemu je osoba jaka - bili to rukomet, daktilografija ili nešto pedeseto - kako bi se mogla s njom povezati. Vjeruje da sa svakom osobom možemo komunicirati, da se možemo igrati, jer to je od iskona u nama.
Najstariji i najmlađi
Klauni odlaze u različite tipove posjeta. Idu u redovne posjete, većinom u stacionare, imaju i večernji posjet Prije snova u kojem je cilj s osobom kontaktirati nježno i opuštajuće kako bi išla spavati s ljepšom emocijom. Sendi je najdraži Cirkus varijete - program u kojem četiri dana sa stanarima doma uvježbavaju različite točke i vještine, a peti dan ih izvode na pozornici uređenoj poput cirkuskog šatora. Bude tu recitacija, pjevanja, magičnih trikova, a 94-godišnjakinja s hodalicom poželjela je i uspjela otplesati valcer. Na dan varijetea svi se okupe, ostali stanari i osoblje su publika, upriliči se podjela diploma. Sudjeluju svi zainteresirani stanari, a nastupila je i korisnica s demencijom koja je, uz pomoć klauna, recitirala iz Romea i Julije.
Sendi je svjesna toga da se nekada i previše emotivno uključuje, no protiv toga ne može. Njezin klaunski lik je Doktorica Tajči koji prilagođava po potrebi. Za starije se uredi lijepo, u vintage stilu, za najmanje izvodi gegove, trikove, žonglira, ima čarobnu bojanku, instrumente-igračke. Klaunovidoktori redovno posjećuju djecu u bolnicama, a imaju i program Intenzivan osmijeh, Sendi posebno drag, u kojem prate djecu na operaciju.
Reakcije obitelji oboljelih na klaunovedoktore su odlične, a sve je bolja suradnja i s bolnicama. Sendi kaže da se u bolnicama osjeća prihvaćeno, a nekad je i pozovu da odvraća djeci pažnju dok im, na primjer, vade krv.
- Cilj je uključiti klaunovedoktore u zdravstveni sustav u kojem ljudi predano i lijepo rade, a mi možemo dodati još nešto. Možemo raditi zajedno i međusobno si pomagati - kaže klaunesa kojoj je najvažnije biti čovjek.
