Nevjerojatno koliko čovjek raspoloženja promijeni u jednom danu. Radost, dosjetke koje potiču čovjeka da mu dan bude poticajniji i ispunjen pozitivnim mislima a time i ljepši, a onda odjednom suze, zatim ljutnja, iznenadni osjećaj tjeskobe, i nemir u svakoj našoj pori... kao da nas netko uključuje i isključuje, a naša kontrola nad tim koliko god se trudili mrvi se i mi ulazimo u područje raspoloženja koje bi htjeli izbjeći, a ne mu podleći. I ne bi to bilo toliko važno, da se tuđa raspoloženja poput nevidljivih pipaka ne uvuku u ljude s kojima smo tog dana dijelili vrijeme. Nećemo se buniti ako tuđa raspoloženja dižu naše raspoloženje ili ga mijenjaju iz destruktivnog u motivirajuće, ali kada negativnost kao ptica grabljivica kruži zrakom, čovjek se nakon određenog vremena osjeća slično iscijeđenoj krpi.
Negativni ljudi
Ne treba imati genijalni um, da bi svatko mogao uočiti kako je negativna energija preuzela vodeću poziciju među ljudima, ušla u sve društvene sfere, a mi umjesto da otvorimo prozore i ‘izbacimo je van‘ što dalje od nas, neki od nas se pokušavajući distancirati, neki ulaze u izravni konflikt, a neki pobjegnu na kraju glavom bez obzira… no nijedna od tih metoda nije dovoljno učinkovita da bi one zaražene negativnom energijom zaustavila i mirno im objasnila koliko štetno djeluju na ljude. Je li moguće da negativni ljudi nisu svjesni svoje negativnosti ili to čine s predomišljanjem da sebe izliječe od nje, a druge uvuku u tu tamnu tvar? Moguće je jedno i drugo, ali kako je do tih ljudi vrlo teško doprijeti jer oni sve negiraju o sebi, a optužuju druge da su takvi, to nas vrlo lako može podsjetiti na začaranu igru koja će i najjačeg slomiti. Je li kod tako negativnih ljudi u pitanju izražena želja za dokazivanjem koja je poremetila prirodni sustav suživota, emotivnog preživljavanja, isprekidajući tuđu ravnu liniju umne stabilnosti dovodeći čovjeka koji je dugo izložen toj negativnoj vibri tik do ludila.
Nezdrava klima
Zašto i tko dopušta da umni razarači vladaju uredima, našim domovima, nalaze se u našim susjedstvima, vrlo bitnim ustanovama? Je li moguće da oni koji to dopuštaju zatvaraju oči pred iživljavanjem onih koji se ne mogu ili ne žele obuzdati, iako su mnoge pritužbe na njih već upućene, zašto ih se ne pošalje na liječenje zbog dobrobiti čitave zajednice? Koja je poenta da zataškavamo negativnosti i takvu nezdravu klimu prepuštamo rješavanju pojedinca? Neka svatko zaključi sam, kao što neka zaključi kako će to sve završiti ako nam poduzimanje povodom ovog problema ostane na obavijesnim razgovorima i blagim opomenama. Jer dok čovjek na vlastitoj koži ne osjeti kako mu negativnost razdire tkivo on ne može razumjeti što drugi prolazi. Čim bilo tko od nas jednom uđe u mrežu negativnosti i nitko se ne pobrine od onih koji bi trebali da ga uvjetuju odlaskom na kliničko profiliranje njegovog mentalnog stanja, vrijeme će nas suočiti s umnom dekadencijom svih. Kao što svi mi moramo biti odgovorni da smo primijetili da je osoba puna negativnosti počela sebe dokazivati na krivi način, nakon primjećivanja intervencija je neophodna.
Život na otpadu
Želim reći kako smatram da je krivo dokazivanje sebe uzrok pojave sve veće negativnosti u čovjeka. Zašto se mi zapravo dokazujemo u bilo čemu i što uopće želimo dokazati? Kada bismo znali što želimo dokazati, potreba za dokazivanjem bi izostala. Dokazivanje je zapravo višak, a bolji život podrazumijeva oslobađanje viškova. Usporedimo to sa životom na otpadu. Svega se na njemu nađe, potrebnog i nepotrebnog. Dok ga ne raščistimo, tvrdit ćemo da je sve upotrebljivo. Upotrebljivo može biti, no je li nam doista potrebno? Ili upotrebom svega maskiramo ono što nam zaista nedostaje. A nedostaje nam, barem većini ljudi, povjerenje u sebe što rezultira negativnim mislima i negativnim ponašanjem ili postajemo previše samouvjereni što nas također uvodi u krug negativnosti, jer tada počinjemo podcjenjivati tuđe mogućnosti i ideje. Prirodan osjećaj povjerenja u sebe potiče pozitivan osjećaj i u drugom čovjeku, a kad se pozitivno udruži negativno odgmiže poput zmije.
Izdaja vlastitog srca
Krilaticu ‘mogu, hoću, znam‘ trebali bi što prije osvijestiti u sebi, ali bez kalkuliranja koliko mogu, koliko hoću, koliko znam. Jer ‘mogu, hoću, znam‘ svakom je dano točno onoliko koliko ga može primijeniti a da sebe ne dovede u umno zatamnjenje. Zato zamijenimo riječ ‘moram‘ s ove tri riječi pa ćemo dozu negativnosti smanjiti na najmanju moguću mjeru. Jer primoravati sebe na radnje, na upotrebu razmišljanja i misli koje možda nismo u stanju procesuirati, pa je uputno ako želimo izbjeći danonoćnu moru početi prakticirati sebe u dozama za koje smo stvoreni. Inače izdajemo vlastito srce, a izdano srce gleda u svijet negativnim očima. Negativan pogled rezultira negativnim doživljajima. Je li primjena riječi ‘moram‘ izmijenila naše emocije? Jesu li nas navukli na tanki led oni koji su davno izjavili: ‘Ono što se mora nije teško‘? Nije li to paradoks čišći od suze? Naravno da je! Zato toliki plaču. Statistike nas pokušavaju uvjeriti da se nalazimo u skupini najdepresivnijih naroda u Europi. Polovična je to istina, jer čitavo čovječanstvo ima jedan blaži oblik ciklotimnog poremećaja. Ali još se uvijek svi snalazimo, još uvijek sadimo cvijeće i čistimo svoje smeće, te živimo crnu i bijelu priču svojih sudbina. Crne priče trebalo bi što više izbjegavati, a ni bijele ne treba naglašavati.
Nasmijati se kao nekada
Smijeh je naš faktor X koji može otjerati negativne vjetrove, postojanje nam učiniti kvalitetnijim, a međuljudske odnose empatičnijim. Zašto se danas kao nekada ne možemo nasmijati svojim gafovima znajući kako sve to spada u ljudsko, nego nam reakcije prelaze u negativne pri čemu nam se vidno mijenja raspoloženje? Bez smijeha postat ćemo izgubljena vrsta koja samu sebe potkopava, pa da se ne bi zakopali prije određeno nam zakazanog termina sjetimo se koliko smijeh sadržava pozitivne energije u sebi. Tražiti razlog za njega je unaprijed smišljati čemu ćemo se smijati. Naravno da se nećemo smijati ama baš svemu, kao što se nećemo smijati ni usiljeno, ali odreći se tog urođenog nam afrodizijaka za život opasan je znak naše uplašenosti od budućnosti. Napetost je jako utjecala na naše ponašanje, a njoj otkaz kao tehnološkom višku jedino može dati smijeh. Hipotetski, kada bi ugledali demona ili anđela koga bi pozvali u svoje društvo?