Sve osobne povijesti nisu ponovljene, ali većina je. Ponoviti vlastitu povijest u kojoj smo se dobro osjećali ima smisla, ali u kojoj se nismo dobro osjećali, u kojoj smo umirali simbolički nazvano od 'trulih višanja' svoga života, gdje je u tome smisao? Zašto nismo tu ponavljanu povijesnu dramu izbjegli? Nismo znali, nismo mogli, nismo smjeli… istina je negdje između. Ispisujemo li sami te događaje osobne povijesti ili se tako jednostavno poklopi, pa kad shvatimo već je prekasno. Nitko ne bira događaje nasumično niti ih mi prizivamo. Osim ako nesvjesno to činimo, a nesvjesno ionako nikad nije otkriveno, pa je o njemu neuputno pričati.
Koji su uzroci?
Čudna smo mi stvorenja, puna dima i pepela, prepuni razloga kojima se vječno opravdavamo i kad nam je najbolje i kad nam je najgore i kad zastranimo i kad uspjeh doživimo. Ali sve to zajedno ne vrijedi ništa ako nismo razotkrili uzroke ponavljanja gotovo identičnog obrasca ne nadajući se ovog puta ikakvom riziku, dok nas nada ponovno ne iznenadi rijetko pozitivno, a češće negativno. To je poput doživotne robije u kojoj čovjek s vremena na vrijeme izađe na dvorište, a onda opet u onu tamnicu među one postere koji mu se sviđaju, u kojima vidi neke svoje uzore, dok ne vidi krevet od slame sa jastukom koji mu nije udoban, ali na nečem moraš ležati. I što sad? Zašto ne vjerujemo onom što je netko iz naroda izrekao možda i prije par tisuća godina, jer je to osjetio na svojoj koži. Vrijeme u kojem je ta rečenica nastala ne bitno je, u svakom slučaju od nekud je iznikla kao upozorenje, a onom tko ju je prvi rekao trebamo biti zahvalni.
Potraga za boljim
Sigurna sam kako nitko od nas kad sagleda sa svih strana ne želi ono što je već prošao prolaziti iznova. Tko bi želio dva puta na sebi osjetiti nečije ruke koje ga udaraju, nečije laži koje mu lome ono duševno u njemu? Sve zajedno, nemamo pojma što bi nas moglo dočekati, ponavljana ili nova povijest. Jer, ta povijest nije došla s onostranog nego s ovostranog svijeta ili je tu vijest netko u nas 'umetnuo' pa mi ne možemo drugačije razmišljati kad nam se pruži prilika da opet volimo. Kao da oslijepimo kad jedan događaj prođemo koji nas je uništio, pa u drugi uđemo s vjerom da nas taj neće uništiti nego uzdignuti. Kad, evo ti, opet iznenađenje samo u drugom obliku. Uništenje na pomolu, ali ne odmah… treba malo čekati, treba se uljuljati, a onda skočiti sa te ljuljačke i vidjeti da smo upravo doživjeli ono što smo prošli, samo na neki novi način, zato ga nismo odmah ni vidjeli. Čovjek je jedno… ne znam kako to riječima izraziti jer nisam rječita danas, danas tek sričem riječi, jer sam osupnuta kako sam mogla toliko zamagljen vid imati. Tko mi ga je zamaglio kad sam jednu kalvariju zamijenila drugom? Možda samoj sebi, jer potraga čovjeka za boljim ne prestaje dok oči zauvijek ne zatvori.
Kome da se obratimo?
Tek kad život počne ispisivati kraj tada polako odustajemo, iako ima i onih koji nakon jakog razočaranja uz dodatak trauma prekidaju potragu i posvete se nečem drugom. Zapravo, jesmo li mi nemoćni u toj zakulisnoj igri koja me podsjeća kao da nas netko ljulja u kolijevci, izbaci iz nje pa ponovo vrati u nju… i tako iz jedne igre u drugu. Igre bez granica, kako je pjevao Toše Proeski. Ali ovo nije bezazlena igra bez granica. Ovo je igra u kojoj mi ne dobivamo ništa osim po prstima. Zar mi zaista nemamo ni zrno mudrosti, zar mi zaista nemamo niti onaj predosjećaj koji bi nas vodio kroz ovu pustinju života u kojoj jedva nađemo vodu i to ako nam se posreći? Ako ne, onda tugujemo, jadamo se, povjeravamo se ako imamo kome, ako nemamo onda drveću, cvijeću, vazama. Ponekad se povjeravamo i suzama. U ogledalu čovjek ne izgleda sebi uvijek lijepo, ali kad se uredi dobije drugo lice, a zapravo je to isti čovjek. Pa sad, kome da se obratimo? Bogu ne možemo jer ne znamo ni gdje je. Njemu je očito svejedno, prepustio nas je da se sami snalazimo, prepustio nas je da se spoznajno razvijamo, da iz vlastite mladice nastanemo drvo. Ali mi smo zakržljali, zakržljali smo u razvoju, ali to si ne želimo ni na jedan način priznati jer to bi bila naša strašna slabost.
Povijest svih puteva
I kako sada ovo riješiti? Kako povijest ne ponoviti? Ali ne mislim ovdje na onu povijest iz udžbenika. Ovo je povijest čovjeka, povijest njegovih svih puteva, događaja koje bi želio zaboraviti, ali nikako ne ide, usjeku se one jako duboko u nama, a posljedica su pukotine. Da, tako je. U pukotinama je uvijek nešto puklo. Razlog pucanja je pomicanje, pomicanje nečega, nečega u nama. Kao što potres izazove pomicanje tektonskih ploča, što su u nama tektonske ploče? A, da… naše emocije. One su najveće tektonske ploče ikad postavljene, samo što ove ne možemo seizmološki očitati. A ipak smo seizmološka služba iznutra, jer u nama je sve, a može biti i ništa. Čovjek kupi cvijet, obraduje ga ili kupi buket prekrasnih crvenih ruža, stavi u vazu, najljepšu koje pronađe u svom domu, gleda u njih, divi im se dok tim ružama ne otpadnu latice, dok ne ostanu gole. Tada ih mora baciti, a svako bacanje otkine i dio samog čovjeka. E, moja povijesti, gdje me pronađeš, čime sam ti se zamjerila da mi iste ljude šalješ? A ja onako naivno prilazim i mislim napokon… napokon i na moja vrata kucaju sretni trenuci. Ali, kratko je to vrijeme, ponekad je par mjeseci, ponekad je par godina… i opet patnja. Dobila sam istu čašu. A kako je nisam odmah prepoznala? Jesam li ja bila pretvarač ili je čaša bila pretvarač? Koliko lica čovjek može imati i koje je pravo i zašto se razotkrijemo nakon određenog vremena, a ne odmah? Zašto u početku kad s nekim podijelimo život on vidi suze na mom jastuku, a kasnije ne vidi ni ako poteče moja krv? Netko je nekog ovdje prevario. Ili povijest nas ili mi pokušavamo prevariti povijest. Zašto se ne zauzmeš za mene kako vrijeme prolazi, kako postajemo zapravo sve sličniji? Jer kažu, s kim živiš takav postaješ.
Nesebična ljubav
Čula sam toliko priča upravo o ponavljanoj povijesti. Jedna mi je ostala u sjećanju. Recimo da mi je ta priča njezine povijesti bila gotovo na granici mogućeg. Žena je imala muža kojeg je nesebično voljela. Obolio je od Parkinsonove bolesti. Godinama se mučila najviše u svojim emocijama. Ne mogu reći da se mučila više od njega, ali trebalo je gledati u te oči koje su polako odlazile, gasile se ispred njezinog pogleda. Nakon njegovog odlaska ona je opet željela osjetiti ljubav. I našla ga je. Ili je on našao nju? To su uvijek ti upitnici koji nas negdje ogrebu. Ni godina nije prošla, on je također obolio od Parkinsonove bolesti. Pogledala je u nebo i upitala:
- Čime sam ovo zaslužila i što imam od takvog života?
-Tako je izabrala tvoja duša, provuklo se njezinim mislima.
- To nije pošteno, pobunila se.
- 'Sve je pošteno kad shvatiš kako su duši svi cvjetovi isti. Razmisli! Zašto si baš ti ubrala takav cvijet i to po drugi put? Zato što tvoje riječi miluju, zato što si spretna, što se nikad ne izgubiš kod izgubljenih, što ih uvijek vratiš natrag. Da si mogla izabrati drugačije, ne bi ti takvi dolazili u život.'
Nevjerojatno! Na kraju je sama oboljela od iste bolesti, a onaj koji je sa njom živio, bio je kao ona prije. Igra uvijek ide dalje. Kad se jedna završi, nova se izumi. Ljubav uvijek umire u paru. Zato bi trebalo slaviti svaki trenutak postojanja života, jer sve što proživimo nama se učini kao nešto nemoguće, da bi na kraju shvatili da je ipak sve moguće.