Hashimotov tireoiditis je, prema stručnjacima, najučestalija endokrina bolest današnjice, o njemu se često piše i govori te se čini da ga ima gotovo svaka druga osoba. Nažalost, ljudi zapravo vrlo malo znaju o toj bolesti i kada dobiju tu dijagnozu, ostanu zatečeni i prepušteni guglanju ne bi li saznali nešto više o bolesti zbog koje im se život okrenuo naglavce. Imate li sreće da dođete u ruke liječniku koji će vas detaljno informirati o svemu što biste trebali znati, možete se smatrati sretnikom (ili možda bolje sretnicom s obzirom na to da češće obolijevaju žene), a u suprotnom ili morate imati dovoljno novca da privatnim putem učinite najviše što možete kako biste bolest držali pod kontrolom ili se osloniti na Udrugu za bolesti štitnjače u kojoj možete dobiti informacije, podršku i pomoć te jednostavno biti uporni da tražite najbolje rješenje za sebe. To regularnim putem, preko HZZO-a i specijalista kojem će vas uputiti vaš liječnik obiteljske medicine, često ne ide onako kako bi trebalo. Takav je slučaj 31-godišnje Mateje Gajdek, diplomirane ekonomistice iz Petrinje, koja je dijagnozu Hashimotove bolesti dobila prije godinu i pol.
Nitko nije sumnjao na štitnjaču
Problemi su se počeli javljati više od godinu dana ranije, ali nitko od liječnika u početku nije ni pomišljao na štitnjaču.
- Što god sam pojela, tijelo nije prihvaćalo, povraćala sam, stalno sam bila na zahodu. Pokušala sam promijeniti prehranu, ali ništa nije pomagalo pa sam u osam mjeseci izgubila 17 kilograma. Stalno sam bila jako pospana, no spavala bih po 13 sati i budila se umorna kao da nisam oka sklopila. Nisam mogla ustati, to mi je bilo preteško, boljele su me kosti - prisjeća se Mateja, koja je zbog tih problema krenula na pretrage, no analiza krvi i ultrazvuk abdomena nisu otkrili ništa. Činilo se da je sve u redu, no nitko se nije sjetio da je uputi na provjeru hormona štitnjače. Tada je igrom slučaja imala sistematski pregled u tvrtki u kojoj radi i to ju je na neki način spasilo.
- To je bila prava sreća jer više nisam znala što da radim, bila sam psihički izmorena od svega. Sistematski je prošao dobro i sve je bilo u redu, ali kad je došao nalaz TSH - hormona hipofize koji potiče štitnjaču na lučenje hormona, imala sam što vidjeti. Nalaz je bio 0, a to ne smije biti - kaže Mateja. Potom se javila svom liječniku, koji joj je rekao kako pretpostavlja da je to autoimuna bolest. Uputio ju je da provjeri antitijela i nalaz je pokazao da se zaista radi o Hashimotovu tireoiditisu.
- Nakon toga uputili su me i na druge pretrage te je ultrazvuk štitnjače pokazao da imam brazde na žlijezdi tipične za Hashimoto i tada sam prvi put upućena endokrinologu u Zagrebu. Na tom je pregledu doktor rekao da dođem za tri mjeseca pa će onda odlučiti što ćemo i to je bilo to - priča Mateja, dodajući da joj je jedino uveo beta-blokator za slučaj pojačanog lupanja srca, što se zna događati kod ove bolesti i bolesti štitnjače općenito.
Čini se nevjerojatno da nekoga s takvim problemima koji potpuno onemogućuju normalno funkcioniranje i izvršavanje bilo kakvih obaveza, a da ne govorimo o nečem drugom, samo otpravite i odgodite njegove muke na tri mjeseca. Mnogi bi se s tim pomirili u nedostatku informacija ili snage da nešto poduzmu i to bi ih stajalo zdravlja štitnjače, jer u takvom stanju štitnjača zapravo propada. Srećom, Mateja se nije htjela samo tako predati i još tri mjeseca provesti u tako lošem stanju te je u međuvremenu otišla nutricionistici koja joj je sastavila specifičan plan prehrane.
- Izbacila je s jelovnika gluten i laktozu te uvela više voća i povrća, bijelo meso i ribu četiri puta tjedno. Umjesto krumpira uveden mi je batat, a brokulu, cvjetaču, kupus i neke druge namirnice smjela sam jesti samo povremeno i isključivo termički obrađene jer njihovi sastojci mogu ometati apsorpciju joda. No, za Hashimotovu bolest je najvažnije da se iz prehrane izbace gluten i laktoza - ističe Mateja. To se i pokazalo točnim jer joj se nakon tri mjeseca takve prehrane TSH vratio u normalu i simptomi su posve nestali, iako su antitijela ostala visoka.
- Moram reći da sam se striktno pridržavala zadane prehrane, a to je bilo doslovno 10 jela i ništa drugo nisam konzumirala - kaže Mateja, kojoj su nalazi ostali jednako dobri, čak i bolji, do danas.
- Kad sam ponovo došla endokrinologu na Merkur, rekao mi je da za pola godine ponovim nalaz TSH, hormona štitnjače i antitijela, što sam i učinila u prosincu i sve je bilo u normali - zadovoljna je Mateja, koja se i dalje drži dogovorenog jelovnika bez laktoze i glutena.
Vježbe disanja umjesto tableta
- Kad bih nekome rekla da imam Hashimotovu bolest, rekli bi mi da to ima svaka druga žena, ali ja nisam znala ni što je Hashimoto niti sam ikada čula za to. Kad mi je doktor rekao da imam tu bolest, počela sam guglati da vidim što je to uopće. Šokiralo me, nisam znala što trebam raditi niti sam znala ikoga tko imam neku bolest štitnjače. Utjehu sam pronašla u udruzi. Na njihovim seminarima i radionicama upoznala sam nutricioniste i endokrinologe koji se bave liječenjem štitnjače i shvatila da bolesti te žlijezde mogu biti velik problem - kaže Mateja, dodajući da je Hashimotov sindrom samo jedna od bolesti štitnjače, kojih ima mnogo. U udruzi volontiraju i psiholozi, što Mateja smatram jako važnim jer je i taj oblik podrške oboljelima itekako potreban.
- Kad kažete da imate Hashimoto ili bilo koju drugu bolest, onaj tko to nema, ne može vas razumjeti. No, psiholozi imaju drugačiji pristup, stručni su i stvarno vas mogu razumjeti. Osim toga, mogu vas naučiti vježbe disanja koje će vam pomoći da se smirite, a kada to naučite, više vam ne trebaju tablete. Kad znate kako se sami smiriti, uznemirenost vas prođe za desetak minuta - pojašnjava Mateja te napominje da je povremeno stanje uzrujanosti i ubrzanog pulsa karakteristično za bolesti štitnjače.
Kako kaže Mateja, Hashimotova bolest može se prehranom, tjelovježbom i promjenom načina života držati pod kontrolom, a ona je za to najbolji primjer jer je u samo tri mjeseca od vrlo bolesne osobe koja nije mogla ustati iz kreveta postala - ona stara Mateja, ali s novim navikama. Osim posebnog jelovnika bez glutena i laktoze, koji smatra osnovom svog oporavka, važan element je i tjelovježba.
- Meni, na primjer, odgovara odlazak u teretanu, a uz to jako puno šetam i pokušavam što više biti vani, kad god mi posao to dopušta. Uz to, stres nastojim svesti na minimum jer kad se zbog nečega uzrujam pa o tome razmislim, svaki put shvatim da se zapravo nije dogodilo ništa strašno. Na primjer, volim poštovati rokove, ali uvidjela sam da se ništa neće dogoditi ako s nečim kasnim pet minuta ili to obavim sutra. Nastojim duboko udahnuti, izdahnuti i smiriti se. Nekada mi to uspije, a nekada ne, ali trudim se - priča Mateja, koja smatra da veliku važnost u držanju Hashimotove bolesti pod kontrolom imaju i dodaci prehrani.
- Prema preporuci nutricionistice uzimam magnezij u kapsulama, vitamin C u prahu i sprej s vitaminom D pod jezik. Osim toga, u proljeće i jesen uzimam selen jer on podiže razinu joda, kojeg kod ove bolesti nedostaje. To se ne može vratiti sto posto, ali selen potiče da se jod lakše apsorbira te se tako povećava njegova razina u tijelu - pojašnjava Mateja, dodajući da sada, tijekom ljeta, ne uzima vitamin D, ali ga zato zimi uzima svakodnevno jer je to općenito dobro za štitnjaču.
Nije lako promijeniti navike
Nikome nije lako promijeniti životne navike, pogotovo prehrambene, no kad imaš dobar motiv, a držanje ove neugodne bolesti to sigurno jest, onda se to može. A svaki sljedeći dobar nalaz najbolja je motivacija da se u tome ustraje. I Mateja priznaje da iako se sada posve prilagodila novom načinu života, nije odmah sve išlo glatko.
- Prvih mjesec dana bilo mi je teško jer sam dijete sa sela pa mi se doručak obično sastojao od jaja i slanine, a onda sam odjednom morala doručkovati pahuljice s rižinim mlijekom, no navikla sam se. Pojedem ja i slaninu, ali jednom godišnje. Ne smeta mi ni kad u restoranu osjetim miris drugih jela, a ne fali mi ni slatko jer nikada nisam ni bila od slatkiša. Ma, navikla sam se na sve. Danas se može naći dosta proizvoda bez glutena i to uopće nije problem. Znate, neki liječnici možda smatraju da nutricionisti tu nisu važni, ali ja sam upravo zahvaljujući njima stavila svoju bolest pod kontrolu bez ijednog lijeka. Moja se nutricionistica jako potrudila oko mog jelovnika i pazila je na svaki detalj te sam joj zbog toga beskrajno zahvalna - kaže Mateja, koja je promijenila i svoj odnos prema tjelovježbi. Naime, iako je povremeno vježbala i prije nego što se razboljela, priznaje da nije bila ni izbliza tako organizirana i redovita u tome kao što je sada. U svakom slučaju, priznaje da to nije lagan put jer treba sve to "uštimati" i biti uporan, ali - može se.
Prisjećajući se prvih mjesec dana nakon što je saznala dijagnozu, Mateja priznaje da je tu bilo svega, i suza i pitanja zašto baš ja. - Ne pušim, ne pijem, pa kako se onda to dogodilo baš meni, znala sam se pitati, ali onda sam se posložila. Tada sam se bojala kako ću ići u restoran ili na neku proslavu, ali danas znam da većina restorana ima u ponudi jela za osobe s intolerancijama i alergijama pa možete izlaziti i ići na zabave bez problema.
Našla sam svoje mjesto pod suncem
U svakom slučaju, sada je sve u redu, a ako dođe do promjene i simptomi se vrate, tražit ćemo neka druga rješenja i nećemo odustati. To sam naučila u udruzi od Verice Mešić - da se ne odustaje jer za sve postoji neko rješenje. Jako mi je pomoglo što sam postala dio udruge, jer kad saznate da imate takvu bolest, dobro je imati mjesto gdje vas razumiju, gdje se bore kao i vi te vam pružaju pomoć i informacije - smatra Mateja. Na pitanje što bi iz svog iskustva mogla savjetovati nekome tko dobije takvu dijagnozu, odgovara da u takvom trenutku nema pravog savjeta, ali da za svakog postoji neko rješenje, samo se treba informirati. Ističe da je jako važna podrška okoline jer i ona zahvaljujući podršci obitelji, prijatelja i članova udruge lakše funkcionira.
- Ipak, jedna stvar koju bih savjetovala svakome tko dobije takvu dijagnozu jest da ode nutricionistu i da isproba drugi pristup jer možda tako može izbjeći lijekove - kaže Mateja, koja je primijetila da je endokrinolog s Merkura bio u čudu kad je vidio uredan nalaz nakon samo tri mjeseca, no nije ništa pitao.
- Samo je rekao da ne moram doći na kontrolu ako za pola godine nalaz bude uredan. No, mislim da je shvatio da se neću predati tako lako jer meni su tablete zadnji izbor - odlučna je Mateja, koju smo morali pitati nije li ogorčena što od svog endokrinologa nije dobila baš nikakvu korisnu informaciju ni savjet, već je samo stavljena "na čekanje", a za pomoć se morala sama pobrinuti.
- Frustrira me kad vidim punu čekaonicu žena i sve imaju neke probleme sa štitnjačom. Valjda doktor više i ne zna što bi sa svima njima, ne znam bih li ga okrivljavala. Ja sam našla svoje mjesto pod suncem i uspjela sam izvući najbolje iz svega toga. To je jedino važno i nadam se da će i drugi uspjeti naći svoje mjesto pod suncem i izvući najbolje iz svojih teških situacija - zaključila je.
Sve o tome čitajte u Doktoru u kući, na kioscima je od četvrtka, 3. kolovoza.
