Svi smo mi za vrijeme ovo malo života koji prođe kao treptaj oka nekom nanijeli bol, učinili nažao, opteretili teretom, osudili nevinog, prosudili pogrešno, izdali ga da bi sebe spasili… teško je prihvatiti sve učinjeno, na drugom isprobano. Ali dođe dan kad se nešto u čovjeku prelomi pa poželi odrješenje ili iskupljenje, kad postane svjestan da između nas nedužnih nema, saznanja kakvi smo zapravo kad se sama u nama otkriju, kad se taj pokrivač odmrzne, kada se uplašimo hoće li nam učinjeno biti uzvraćeno, tek tada svjesno postajemo svjesni, ako u sebi ne pronađemo način da si oprostimo, svi oprosti primljeni od drugih, biti će samo kap u moru u koji ćemo samo na tren povjerovati. Ali, pravo odrješenje ostaje visjeti u zraku, stvarati nam nesanicu, budeći u nama melankoliju ili nas umore tjeskobni snovi koji nam danje svijetlo pomalo ublaže, ali nedovoljno da bi mirno spavali. I sve se svodi da nekim kvazi utjehama kupujemo vrijeme koje će nam pomoći da negdje ispod tepiha sahranimo upravo ono što ne znamo kako si oprostiti. No, ta vrsta sahrane nije učinkovita, samo je odgoda do slijedećeg prizora o kojem ćemo razmišljati u noćima bez sna. Jer kako sebe otkupiti od samoga sebe? Za to otkupnina ne postoji, pa ćemo se braniti sa slobode, gdje ćemo u kućnom pritvoru uz znanje odvjetnika biti oslobođeni krivnje.
Duševni zatvor
Zločine nad dušom čovjeka ne možemo nazvati ni zločinom iz strasti, ni zločinom iz nehaja, predumišljaja, krajnje nužde, planirane namjere, afekta… oprostite gospodo, pozlilo mi je od nabrajanja. Jer, kakva god bila, nedužnom se ne mogu zvati, a duševni zatvor koji sam sama sebi priredila zbog pogrešaka koje sam počinila, zbog vlastitog duševnog nezadovoljstva, moram odraditi, sama sebi kaznu odrediti ako želim ostati u stanju ljudskosti. Izgubim li ljudskost, depresija će se uvući u svaku moju poru kao nametnik bez poziva, pa ću morati rješavati dva problema. Zapamtimo svi zajedno, nitko od nas nije izdvojen ni pošteđen nevolja u raju. Ja se uvijek povodim za rečenicom koju mi je duša šapnula dok sam kroz otvoren prozor u pun mjesec gledala: 'Vidjela si jednog, vidjela si čitav svijet.' Među nama nema razlike. Svi primamo prema učinjenom, a vjera da to nismo zaslužili mlako je opravdanje naše psihičke obmane. Što je poremetilo ono prirodno u nama ili je oduvijek postojala ta psihička labilnost da u tuđe svjetove ulazimo, da u drugima greške pronalazimo, a svoje zlatnim prahom pokrivamo. Želimo li iznova pronaći mir svoje duše, a um dovesti u ravnotežu, neophodna bi bila ispovijed, ona iskrena, izgovorena samom sebi u lice, pa nakon toga samom sebi odrediti pokoru i to onu najgoru za koju znamo da će nas boljeti kao nikada do tada, ali i osvijestiti, učiniti boljim ljudima. Izdržimo li pokoru koju smo vlastitom rukom potpisali, na koju smo vlastitim umom pristali, otvoriti će nam put prema iskupljenju. A kad sebe jednom iskreno iskupimo, upravo kroz kaznu od nikog nametnutu, kroz osjećaj ili emocije koje smo drugom proizveli, tada će nam oprost sjesti kao melem na ranu. Tada će nam postati kristalno jasno da grijesi nad drugima nisu nimalo bezbolni, jer upravo jer ih mi na kraju plaćamo sami.
Otok mu je pružao slobodu
Šime se rodio i ostao na svom otoku. Volio je palme, volio je roniti, volio je miris bure, brati šparoge i kadulju, tišinu uz pjesmu valova i svoju vinovu lozu izraslu na krševitoj zemlji. Iako su svi njegovi vršnjaci otišli u pomorce, on je ostao uz roditelje i starog djeda čije mu priče nikad nisu dosadile. Želja mu je bila jednog dana otvoriti restoran s morskim delicijama svog otoka, pružiti gostima uslugu koja će ih uvijek podsjetiti da se vrate na mjesto gdje šetnje uz more nisu određene samo da čovjek noge protegne nego da se nauživa pogleda na vodu koja zapravo nikad ne miruje, na stanovnike borova čiji zvukovi nagovještavaju toplo vrijeme, dane za uživanje. Šime je znao svaku stopu svog otoka i uvijek bi govorio kako bi se u gradu ugušio, u gužvi izgubio, kako ne bi mogao živjeti u stanovima kao u kućama za ptice. Otok mu je pružao slobodu. Kada bi se osjećao tužnim, osamio bi se u nekoj uvali, razgovarao s morem, zaspao na toplom kamenu. Volio je Šime i čitati knjige, a posebno one o kulinarstvu, a još je više volio prikupljati recepte od onih njemu poznatih ljudi s otoka na čijim su licima bore ispisale dragocjena iskustva.
Beskrajan pogled
Pregrmio je ono vrijeme školovanja izvan svog otoka, pa se s diplomom ugostiteljstva vratio u svoju sobu s čijeg se prozora pružao beskrajan pogled, gdje se nebo s morskim plavetnilom spojilo u jednu točku. Za njega je to bilo neprocjenjivo bogatstvo. A kada je uredio i službeno otvorio svoj restoran, pogled djeda dok je kao počasni gost sjedio na terasi uz miris lavande, bio je dokaz kako nije pogriješio. Stolica na kojoj je djeda sjedio, nakon njegove smrti ostala je prazna kao uspomena. Šime se oženio i dobio sina, svoj kamen temeljac zbog kojeg je još više unaprijedio posao. Sagradio je prekrasnu kuću, a u vrtu maslina svake se godine divio darovima prirode. Možda je zato njegovo maslinovo ulje bilo ocijenjeno kao vrhunsko, a njegov restoran sve posjećeniji zbog okusa te dragocjene tekućine prelivene po jelima, kao i kuhara koji bi s najvećom ljubavlju ne mareći za umor, dolazio i odlazio s posla.
Bijeli lijes
Pokraj Šimine kuće stanovala je udovica s dvije kćeri. Bili su oni dobri susjedi, a kad su djeca odrasla postali su i prijatelji. Njegov sin i udovičina starija kćer zaljubljeni do ušiju još su više sreće donijeli u njihov život. Ali jednog jutra s prvim zrakama sunca mit o bajkama izgubio je smisao. Svog sina i udovičinu kćer Šime je gliserom vraćao kući, s rođendana jedne prijateljice koja je živjela na kopnu. Dok je gliser opušteno klizio na vodi, naišao je val koji je gliser odbacio vrlo blizu crnog grebena. Djevojka je izgubila ravnotežu, ispala iz plovila, glavom u greben udarila. Bijeli lijes svjedočio je kraju jedne ljubavi. Šime je pao u duboku duševnu komu, bez obzira što mu je udovica oprostila. Restoran je počeo propadati. Ni sinova diploma, ni ostanak na otoku, nije ga izvukla, kao ni uvjerenja stručnjaka, udovičinog pogleda da je oslobođen svake krivnje, da je u pitanju bila nesreća. Sve se više osamljivao na onom mjestu gdje je kao mladić prije uživao.
Krv i oprost
Počeo se povjeravati moru, dijeliti s njim njegovu neutješnost tražeći odrješenje od duševne patnje. Umoran od života i prijevremene starosti, zaspao je na kamenu. Probudio ga je val za kojeg je kasnije svima tvrdio da mu je uz buđenje i rekao: 'Da si mogao predvidjeti život i njegove sve namjere, ne bi živio nego umirao.' Shvatio je to kao izazov. Mjesec dana hodao je bos po najoštrijem kamenju. Kapi njegove krvi postale su svjedoci da si je oprostio.