Često mi zatvaramo oči i kad treba i kad ne treba. Potreba za zatvaranjem očiju iz opravdanih razloga, opravdana je. Ali, zašto zatvaramo oči iz neopravdanih razloga? Je li se bojimo iskrenih odgovora ili borbe s lažnim odgovorom, ne želimo mijenjati navike, pa se pravimo nijemi i slijepi, ne želimo dirati u osinje gnijezdo unaprijed znajući da ćemo izgubiti, jer će nas napasti i ubosti… razlozi su većinom neuvjerljive prirode, ali lakše se uvjeravati nego propitivati. Ovdje su povezani ljubav, interesi, savjest, pokriven obraz… Kad dođemo do kritične točke oprečnih osjećaja izabrati ćemo ono u čemu se dobro osjećamo, a o posljedicama razmišljati ako se dogode ili nikad. Hodati zatvorenih očiju, metaforički rečeno, put se čini lakšim, rasterećen teških odluka i mogućih gubitaka. Mi radije odgađamo, nadajući se da to odgođeno nikad neće preći u stvarno.
Gdje je granica?
Ispada kao da živimo na litici s koje je pogled najljepši dok se ne posklizneš, ne izgubiš ravnotežu, svjestan što će biti ako padneš. Teško je odrediti gdje je granica između ispravnog i neispravnog čak i kad živiš sam, a kamoli kad imaš obitelj. Svatko od nas nekim svojim načinom pokušava održati obitelj na okupu, bez obzira jesu li nam adrese iste ili različite. Međutim, kompromisi su neophodni te dobro poznavanje i sebe i onih koje volimo. Život se zaista sastoji od puno žanrova, malo drame, malo trilera (ali njega pokušavamo održati u okvirima), malo komedije, nezaobilazne tragedije, a od horora i fikcije pokušavamo se držati na distanci. Ove prve četiri kategorije po nekim kriterijima ipak spadaju u dokumentarac naših života. No, kod svih situacija, negdje u rezervi, imamo čamce za spašavanje. Zapravo, sve činimo za pokušaj preživljavanja i u nemoralnim i moralnim uvjetima. Olako se predati nije nam ni na kraj pameti dok god dišemo. A kada nam drugi pokušavaju zaustaviti dah, tada uključujemo neke mehanizme u nama koji nas ponovo pokreću, zbog kojih ponovo polijećemo.
Stavljanje u zaborav
Nevjerojatno kako se čovjek, kada mu zaprijeti opasnost za opstanak nakon prvobitne panike koja je potpuno prirodna, primorava sebe pribrati, jer ispod vode ne može nitko dugo izdržati, kao što čovjek ne može vječno plivati, zato i živi na kopnu. Na nebeska vrata, kako pjeva Bob Dylan, nitko ne želi prije vremena zakucati. Mi smo vrsta koja sebi daje oduška, skrojena po svačijoj prirodi. Iako nam je nepromišljenost usputna pojava, mi je nekako zamaskiramo i uvijek nastavljamo dalje, čime stavljamo u zaborav taj svakodnevno prisutan osjećaj smrtnosti, pa mnoga vlastita djela gdje od drugih uzimamo radije pravdamo snalažljivošću nego osuđivanjem. Na kraju uvijek kažemo 'svakom na njegovu dušu.' Time se ispričavamo za nepoduzimanje, jer što god mislili čovjek je uvijek okrenut prema sebi, a sve one i ono izvan sebe koristi po potrebi. Želja za uživanjem nikada nije izašla iz naše krvi, pa se ne treba čuditi kada poništimo sve kodekse časti, razbijemo vlastito dostojanstvo, savjest stavimo u kutiju, jer kad jednom umremo nitko nas neće moći pitati kako smo živjeti. Tada smo oslobođeni svih polaganja računa institucijama i bližnjima i dalekima… Naravno da se s ovim mnogi neće složiti, jer ova se civilizacija zaklinje na poštenje. Je li to stoga što smo zaista pošteni ili se ne usudimo učiniti ono što kod drugih vidimo. I tada kreću udarci, jer smo svoje vlastite prilike ostavili u istim okvirima, očekujući kako će i drugi tako postupiti. No, ima i onih koji se povode za izjavom: 'Zdrpi i zbriši!' i to na mjesto gdje te nitko neće moći pronaći ili neće moći izručiti. Svi mi odrađujemo rok života gdje neke nabijamo na rog, a neki nabiju nas.
Djevojka koja zna što hoće
Jona je uvijek govorila da će lijepo živjeti, a imati previše, jer je riječ dovoljno izbacila iz rječnika. Nije ona to nazvala pohlepom, nego željom da život maksimalno koristi u vlastite dobrotvorne svrhe. Zvali su je djevojka s oblaka, a ona bi se nasmijala poput svake djevojke koja zna što hoće, s porugom u smijehu i rekla: 'Još ćete vi mene tražiti!' Kako je bila nemirnog duha, zaposlenje koje je dobila nakon studija potpuno je odgovaralo njezinoj prirodi. Naime, distribuirala je lijekove za što nije željela koristiti službeno vozilo, jer se jako voljela voziti taksijem. Često bi joj rekli kako ima čudan fetiš, jer osim za poslovne potrebe, ona bi taksijem obavljala i sve ostale, dok je osobni automobil trunuo u garaži. Imala ga je zbog prestiža, a i voljela se njime voziti jedino noću dok bi maštala o svom budućem životu. Kurta je upoznala na ljetovanju u Malti. Vrlo brzo su se zbližili njihovi nemiri, a oni su se međusobno nazvali ozbiljni ekscentrici. Kurt je bio IT stručnjak visoke kvalitete, ali uvijek granično rizičan. Nju je upravo to privuklo, jer sve je podnosila osim monotonije. Nakon obavljenog obreda vjenčanja i rođenja dvoje djece oboje su se potrudili da žive po svom ukusu, a ukus je podrazumijevao ne oskudijevanje u ničemu pa su svaki rizik smatrali isplativim.
Ilegalna zarada
Kako su oboje dobro kotirali na platnoj listi s opcije penthousa došli su na listu vile s bazenom. Jona nikada nije pitala muža koliko točno zarađuje, iako je primijetila da po osnovnom zanimanju ipak ne može priuštiti cijeloj obitelji stvari koje su premašivale budžet. Počeo je kupovati i vrlo skupe umjetnine i unikatne primjerke nakita. Zatvorila je oči govoreći samoj sebi: 'Dok je meni i djeci tako dobro, neću ga ništa pitati.' Za vrijeme jednog partija koji su priredili na otvorenom dijelu svoje vile uočila je kako suprug razgovara vrlo povjerljivo udaljen od ostalih s četvoricom muškaraca. Glavom joj je proletjela sumnja da njezin suprug nešto debelo mulja i da svu ljepotu svog života i života svoje djece nije zaradio na legalan, nego ilegalan način. Ponovo je zatvorila oči.
Taksist razotkrio
Kako ju je dugo vremena vozio uvijek isti taksist jer je s njim postigla dogovor, pomalo su postali i prijatelji. Tog dana kada je po ne znam koji put krenula na distributivno putovanje, on je rekao kako iz iste vile u kojoj ona stanuje svako jutro vozi muškarca na posao i vraća ga s posla, ali kako ga taj isti muškarac svaki put zamoli neka ga iskrca ulicu prije, nikad pred vilu. Nakon njezinog upita kako muškarac izgleda, shvatila je da se radi o njezinom suprugu. Također joj je rekao jednu vrlo zanimljivu rečenicu koju mu je muškarac odgovorio kada ga je zapitao kako zaraditi novac. Njegov odgovor glasio je: 'Treba imati dobar tim.' Razgovor koji je nakon toga uslijedio kod kuće između Jone i Kurta razriješio je misterij financija. Saznala je za njegove tajne račune, saznala je tko su bila ta četiri tajna muškarca, saznala je da je kupio kuću u Port Vilai, glavnom gradu države Vanuatu na otoku Efate u Tihom oceanu, te da su njegovi sumnjivi poslovi bili krađa gdje je s tuđih računa pomoću tima s partija prebacivao novac. Njezin suprug zapravo je bio sofisticirani haker. Kada ju je počeo uvjeravati da nije želio propustiti priliku, ona je rekla: 'Dosta, dosta…' Noćima je razmišljala treba li ga prijaviti ili bježati zbog nastavka uživanja.
Zatvorene oči
Zbrojila je gubitke i dobitke nakon što je proučila kako je Vanuatu zemlja koja ne izručuje ljude koji su u domovini počinili kriminalne radnje. Odbacila je savjest kao stare cipele i zbrisala zajedno s njim i djecom. Tamo su postali vlasnici hotela, a djeca su im stekla visoko obrazovanje, jer njihovom ocu ništa nije bilo skupo. Ljuljajući se na stolici na bijelom pijesku pokraj mora, rekla je sebi: 'Dobro je što sam zatvorila oči, a ako me savjest ikad zapeče, oprati ću je slanom vodom Tihog oceana.'