Prošli petak i subotu sam ponovno provela na moru. Ovoga puta u Lukovu, u misiji čišćenja i pospremanja kućice mojih roditelja za njihov dolazak na ljetni odmor.
U subotu sam se pred kraj dana uspjela i okupati. Prilikom spremanja pronašla sam masku i disalicu pa sam se s njima i ručnikom pod rukom spustila na plažu na kojoj se kupam od djetinjstva.
Polako sam ušla u more, diveći se njegovoj bistrini i upijajući pogled na poluotok Maltu koji zaokružuje lukovački zaljev. Na ostatke kamenih ribarskih kućica i tunera i oštre ružičaste stijene preko kojih sam se toliko puta verala do vrha. Volim Lukovo. Volim Maltu. Volim more.
Stavila sam masku i zaronila. Divna mi je ta tišina koja nastane u trenutku kad se uši nađu pod vodom. Polako sam se kretala promatrajući ribice kako grickaju sitnu morsku travu kojom je obloženo kamenje, lelujave vlasulje, alge i morske ježince.
Nakon toga sam ostavila masku na plaži i samo plivala. I na kraju sam legla na vodu, raširenih ruku i sa smiješkom na licu. Promatrajući plavetnilo neba koje je sada bilo moj jedini vidokrug, potpuno sam se opustila i prepustila, otpuštajući i najmanju napetost iz svih mišića. Samo sam plutala osjećajući dodir i podršku mora ispod sebe i nježan dodir svjetlosti sunca iz nebeske beskonačnosti koja me punila odozgo. "Kako me predivno Zemlja podržava,"- mislila sam - "bez da išta činim." I pitala sam se kako je ustvari uopće moguće da se netko utopi.
A onda se javila sasvim jasna slika i paralela - Život je more! Balašević je to još davno opjevao, a ja to sada isto vidim, na jedan malo drugačiji način.
Ljudi koji se utope jer ne znaju plivati, potonu zato što vjeruju da će bez plivanja potonuti. Potonu zbog toga što ih obuzme panika pa u toj panici mašu na sve strane, u uvjerenju da ih more povlači na dno. Potonu zato što ne znaju da ih more ustvari podržava. I da će ih podržati čak i ako ne budu činili ništa. I da je ključ u povjerenju i opuštanju.
Otpustite strahove
Sjećam se kako sam kroz mnoge godine raznoj djeci koja su tek učila plivati otkrivala kako ustvari imaju narukvice ili kolut u sebi - svoja pluća. I da samo trebaju udahnuti u njih zrak i neće moći potonuti, čak i ako su potpuno mirni u moru.
Sve je potpuno isto u životu. Tko god ne vjeruje da ga život podržava i misli da stalno mora ulagati puno napora da se održi na površini, tako će i biti. Može se čak dogoditi i da potone.
Važno je da otpustite strahove od potonuća i duboko vjerujete da za svaki vaš problem postoji rješenje. I da ćete ga naći. I da je možda najlakši način da vam to rješenje dođe, upravo uzimanje malo vremena da samo plutate, u povjerenju prema životu.
Ljeto je idealno vrijeme za to. A sunce - životna energija i svjetlosno vodstvo, uvijek je tu, čak i kad ga zaklone oblaci. Sjetite se da je samo na vama da si te svjetlosti uzmete koliko vam je potrebno, da je upijete u svoje srce i dopustite joj da vas vodi.
Sanjine radionice i savjetovanja potražite OVDJE.