Jeste li zamijetili koliko su djeca radosnija od odraslih ljudi? Jeste li se kada zapitali odakle taj ushit dolazi i kamo nestaje?
Promatram svoju unučicu kako se svemu raduje - kad se pojavi netko od nas, kad može trčkarati u parku, kad ugleda neko drugo dijete, kad se može na nešto popeti... I njezina omiljena riječ je "da“ - svemu kaže "da" - novom danu, svojem psu, svakoj igrački i svakom toboganu. Sa širokim osmjehom.
Nedavno, kad je zaspala u šetnji, sjela sam s njom na terasu kvartovskog kafića na sunce.
Za stolom pored nas sjedile su dvije mlade žene i s njima dječak od nekih 4 godine. Dok su one razgovarale, dječak je neprestano pocupkivao, pljeskao i vriskao. Vjerojatno je želio privući njihovu pažnju, ali puno više od toga mi se činilo da jednostavno ima u sebi puno životne energije, uzbuđenja i radosti koje naprosto mora izraziti. Jednostavno je morao uzvikivati, pljeskati i skakutati.
Pa sam se upitala što se dogodi tijekom života sa svima nama da taj životni ushit nestane, kamo ode ta životna oduševljenost? Na istoj planeti živimo i djeca i mi.
Da, malo toga je nama odraslima novo, no sasvim sigurno bi i mi imali razloga za male ushite u svakom danu. Nalazite li ih i vi?
A što ako je stvar samo u tome da su nas kroz život naučili da je bolje tu radost potisnuti, da trebamo biti ozbiljni, da je ozbiljno važno, a zabavno sporedno? Pa smo svoj ushit pospremili nekamo u dubinu. Ispričat ću vam jednu zanimljivu priču na tu temu.
Sve puno čarolije
Jednom, kad sam s prijateljicama bila u malom gradiću Glastonburyju u Engleskoj doživjela sam jedno neobično iskustvo koje mi je otkrilo nešto o čemu nisam nikad prije razmišljala.
Glastonbury je jedno sasvim posebno mjesto u kojem je kažu, nekad davno živio čarobnjak Merlin. Mene je najviše podsjetilo na svijet iz knjiga o Harry Potteru - doslovno je sve puno čarolija. U šarenim ulicama ovoga gradića naići ćete na čudesne stvari - dućan s kristalima nalazi se pored trgovine gongovima, nude se knjige o svim magičnim temama, a u jednoj trgovinici možete kupiti čak i (vlasnica kaže prave) čarobne štapiće.
Moja prijateljica, Londončanka Fiona, odlučila je isprobati jednu od neobičnih masaža koje su se nudile. Kad mi je poslije ispričala svoj doživljaj, prijavila sam se i ja.
Popevši se idući dan uz uske stube na kat jedne od malih glastonburyjskih kućica, dočekao me terapeut koji mi je objasnio da to što radi nije neka od uobičajenih vrsta masaže. I ispričao mi je jednu doista zanimljivu stvar. Svi nekako već znamo da kroz život mnoge osjećaje potiskujemo, no najčešće pri tom mislimo na neizraženu tugu, ljutnju ili bilo koje negodovanje koje nismo smjeli izraziti pa smo ih potisnuli duboko u sebe i oni su ostali negdje pospremljeni i blokirani u našem tijelu. „Zdravo je takve blokade osloboditi,“ - objašnjavao mi je terapeut - „no postoji još nešto važno što kroz život potiskujemo - a to je radost i smijeh!“ Ovo me iznenadilo. „Da,“- nastavio je -„u mnogim situacijama kroz djetinjstvo i odrastanje nije nam dopuštano da se glasno smijemo, a u odrasloj dobi to vrlo rijetko činimo. Sav taj neizraženi smijeh smo pohranili u dubine svog tijela pa je i taj smijeh važno osloboditi! Ja kroz ovaj tretman pritišćem određene točke koje oslobađaju i neizraženu radost.“
I tako je uskoro započeo najneobičniji tretman u kojem sam se odjednom tako glasno smijala da nisam mogla prestati - baš kao da su vodopadi neizraženog hihotanja koji su sve te godine čekali da se izraze, konačno provalili van. Cijelo moje tijelo se doslovno treslo oslobađajući to smijanje i smijanje i smijanje.
Nakon sat vremena osjećala sam se izuzetno neobično, a kad sam se pogledala u ogledalo, moje oči bile su tako širom otvorene da su izgledale poput dječjih.
Ja vjerujem da je smijeh, koji je povezan s radošću i životnom silom, izuzetno važan za naše zdravlje i dobrobit. I da bismo si trebali kreirati puno situacija u kojima ćemo si dopustiti da ta životna radost izlazi u svijet. Nesputano i prirodno, baš kao što je to činio onaj dječak.
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.