Jeste li kada razmišljali o krhkosti naše civilizacije?
Prosinac je. Predbožićno vrijeme. Na svakom koraku zimske i božićne dekoracije i poznate vesele i nostalgične pjesme koje slušamo samo krajem godine. Kupuju se pokloni, širi se miris kuhanog vina i klinčića, čitav grad je pun svjetla. Još jedno božićno vrijeme koje puni srca toplinom. Ili?
Dok promatram sve te ukrase, u meni se rađaju dvojaki osjećaji. S jedne strane me raduje taj trud koji je netko uložio da unese malo svjetlosne i mirisne čarolije u ovaj hladni mjesec, ali s druge strane, negdje u pozadini, osjećam tihu zebnju - osjećaj da se svi mi pravimo kako je sve u redu, da je ovo još jedan šareni zabavni božićni prosinac, a svi znamo da se samo pretvaramo i da ustvari ništa nije kako je bilo.
Civilizacija kakvu smo poznavali tone poput nekog čudnovatog Titanika, a mi se ponašamo kao oni svirači na palubi koji su odlučili svirati bez obzira na sve.
Čamac za spašavanje
Ima to i pozitivnih strana, panika nikada nije dobar izbor i u vedrom duhu nalaze se najbolja rješenja.
Ali ipak, čini mi se da je ovo vrijeme u kojem bi bilo važno osvijestiti krhkost civilizacije na kakvu smo navikli i razmisliti koliko smo sposobni živjeti i na neki drugačiji način. Svi se volimo držati onoga što nam je poznato i na što smo navikli, ali imate li ikakav čamac za spašavanje ako naš Titanik potone?
Kad pomislim na zapadnjačku civilizaciju u kojoj živimo, meni se javlja slika velikog (metalnog) balona koji je uzdignut iznad površine planete i s njome je povezan uskim cjevčicama kroz koje crpi što mu je potrebno. Naša je civilizacija odvojena od prirode, kao svijet za sebe, koji je sve više i više nalik nekom stroju. Svijet potpuno kreiran ljudskim umom, izdignut (i bahat) u odnosu na svijet prirode. Samouvjeren, egocentričan i podređen štovanju riječi „profit“.
A svi mi koji živimo u tom stroju, u tom metalnom balonu (prvenstveno mi u gradovima) instinktivno pokušavamo nadoknaditi ono što nam nedostaje stvaranjem svojih malih oaza radosti s cvijećem, umjetnošću i lijepim odnosima.
No izgubili smo istinski dodir s prirodom. Čak ni svoju hranu više ne znamo uzgojiti.
Jeste li kada razmišljali koliko je ustvari krhak taj balon, ta 'moćna' civilizacija? Da se iz bilo kojeg razloga dogodi opći nestanak električne energije, doslovno sve bi stalo! Sve tvornice, većina poslova, svi laptopi i mobiteli, sva svjetla i uređaji. Sve bi se zaustavilo.
Znam da ćete vjerojatno reći da je nemoguće da se to odjednom dogodi. A što ako je moguće? Kako biste tada živjeli? Kako biste se snašli? Koliko bi tada vrijedila sva vaša (i moja) znanja kompjuterskih programa i vještina? I koliko ima znanja u našim glavama, u slučaju kada se ne možemo osloniti na internet?
U posljednje vrijeme imam snažan osjećaj da je sada važno usvojiti neka od znanja koja smo ustvari svi trebali naučiti kao djeca - o uzgoju vlastite hrane, o ljekovitom bilju, o izradi svijeća, pročišćavanju vode, o gradnji kuća od slame... Sve ove teme su me već i prije zanimale, ali taj je poriv u posljednje vrijeme postao baš jako snažan. Pa smo tako među ostalim, suprug i ja nedavno očistili staru (30 godina napuštenu) drvenu vikend-kućicu njegovih roditelja i zapalili vatru u njezinom kaminu. Neka se nađe. Mudro je imati svoj mali čamac za spašavanje. Razmislite i vi o vašem!
Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.