Piše: Dijana Puhalo, mama Leona i Magdallene
Trudnoća je za mene sve samo ne blaženo stanje. Prva je trajala točno 264 dana, a samo su dva dana bila blažena. Dan kada sam saznala da sam trudna i dan kad sam rodila Leona. Komplikacije su počele već u 6. tjednu dok sam još nosila blizance. Prokrvarila sam i završila kod privatnog ginekologa koji mi je rekao da se jedan od blizanaca ne razvija dobro, otkucaji srca su slabi i vjerojatno neće preživjeti.
Deset mišljenja, isti zaključak
Nakon njega me pregledalo valjda deset ginekologa, svaki je imao neku svoju dijagnozu i nijedna nije bila dobra. Svi do jednog ponavljali su jednu te istu rečenicu: 'Strogo mirujte i što bude, bit će'.
U 10. tjednu jednoj od bebica prestalo je kucati srce. Uslijedilo je pravi emocionalni tornado. Pet minuta mi se plakalo jer je u meni jedna beba umrla, pet minuta sam bila sretna jer je druga još uvijek tu i bori se za život.
Kad se žena nađe u tom novom 'blaženom' stanju, boji se svega, jedan strah hrani drugi, sve je boli, a svaka bol je znak za uzbunu. Razum nisam izgubila samo zahvaljujući suprugu Nikici i, ako mene pitate, najboljem ginekologu prof. Ratku Matijeviću. Sedam mjeseci kasnije Leon je napokon došao na svijet. Život je pobijedio i mojoj agoniji došao je kraj.
Nemoguće da se ponovi
Točno devet mjeseci nakon njegovog rođenja opet sam ostala u drugom stanju. Znala sam da ne postoje dvije iste priče i nadala se da ova trudnoća neće biti tako teška. Svi nalazi su bili dobri, ja sam se osjećala fantastično, a na kontrole kod prof. Matijevića u KB Merkur sam išla samo zbog loših uspomena iz prve trudnoće i činjenice da sam u kratkom periodu opet ostala trudna. Vjerojatno i zbog godina, ali me nisu htjeli vrijeđati.
Hormoni su divljali no ovoga me puta to zabavljalo. Nisam histerizirala kad bi me nešto zaboljelo jer sam znala da ta bol nije opasna. Jurila sam s Leonom 800 na sat, kuhala, prala, čistila... sve sam mogla i ništa mi nije bilo teško. Vratila sam se i na posao. Nakon gotovo dvije godine opet sam bila među dragim ljudima i radila posao koji obožavam.
No, čini se da su mi oči ipak bile veće od mogućnosti jer sam uskoro počela osjećati neki neugodan pritisak u donjem dijelu trbuha.
Prijavila sam to prof. Matijeviću, on me pregledao i zaključio da je sve u redu. Savjetovao mi je da se ne forsiram i da se više odmaram. No, to je s djetetom od godinu i četiri mjeseca bilo gotovo nemoguće i, iskreno, činilo mi se potpuno nepotrebnim. Naime, ja sam se i dalje osjećala svemogućom.
Puste želje...
Mjesec dana kasnije, opet sam došla kod njega na Merkur na redovnu mjesečnu kontrolu. Nikici sam rekla da ne mora dolaziti po mene. Spustit ću se pješice do Kvatrića, tramvajem se dovesti do Vukovarske, otići ću do banke, frizerke, popiti kavu i onda mu se javiti da me odveze doma.
Prvo mi je napravljen ultrazvuk. U 30. tjednu trudnoće sam, moja bebica Magdallena ima oko 1500 grama, prof. Matijević mi na ekranu pokazuje kako svi njezini organi rade besprijekorno, sve je još jako malo, ali savršeno. Za svaki slučaj će me pregledati i ginekološki.
Odjednom je nestao osmijeh s njegovog uvijek nasmijanog lica. Ozbiljnim glasom mi objašnjava kako mi prijeti prijevremeni porod i da moram ostati u bolnici.
Iskreno, u prvi tren sam pomislila da se šali, čak sam se i nasmijala ali njegovo je lice i dalje bilo ozbiljno. Neeeee! Ovo se ne događa. Ne opet! Plačem, preklinjem ga da me pusti kući, obećajem mu da ću mirovati koliko god bude trebalo, samo da me ne odvaja od Leona i Nikice. Neumoljiv je. Čovjek me zna, zna da neću moći doista odmarati pored tako malog djeteta i ne pada mu na pamet da mi popusti. Zove odjel patologije trudnoće i traži da mi nađu krevet iz kojeg se nisam smjela mrdnuti idućih 25 dana.
Kako su Dijanini trudnički dani izgledali nakon što je smještena u bolnicu, čitajte sutra...