U nekom meni nepoznatom trenutku počeli smo živjeti u svijetu u kojem je stalno nešto problem I svaka se riječ važe minimalno dvaput iako ona ima samo jedno značenje i ne može biti krivo interpretirana.
Rasla sam u vremenu kad je riječ “debeo” kao i riječ “mršav” bila u potpunosti normalna i bila je samo to, riječ koja je opisno služila za nekog ili nešto, a danas si maltene zlostavljač ako koristiš jednu od te dvije ili nekih drugih opisnih riječi, tj. pridjeva. Isto tako, bez obzira koje riječi biramo, moramo paziti kad ćemo, kako i hoćemo li uopće nešto komentirati jer će se netko naći uvrijeđen. Recimo, ako komentiraš kako se netko odnosi prema životinji, a sam nemaš ljubimca, ti nisi pozvan reći išta. Ista stvar je i s roditeljstvom, iako smo i mi koji još nismo roditelji, imali roditelje i bili djeca. Naša iskustva nisu relevantna jer, eto, nemamo (još) djecu.
Zdrav razum
U zadnjih desetak dana nisam nešto previse izlazila iz privatnih razloga no u ono malo trenutaka kad bih se našla van svog stana, naišla sam dvaput na istu situaciju ispred dva različita kvartovska dućana. Ulazim u dućan, a ispred kolica s bebom koja još ne hoda, jedna je sisala bočicu. Nikako mi to nije bilo ugodno i nisam si to mogla racionalno objasniti. Oba puta radilo se o izrazito malom djetetu, ostavljenom samom u kolicima pred dućanom, na cesti. Oba dućana su bila više prazna nego puna i sve i da su kolica ne znam kako nezgrapna, najmanje što su majke, po mom mišljenju, mogle napraviti bilo je staviti kolica zajedno s bebom pored blagajne na ulazu. Dakle, na ulazu unutra, a ne vani na cesti gdje ima nepoznatih, gdje jure dostavljači na biciklima koji su ne jednom oborili pješake, pse na lajni i slično. Mogle su, ali nisu, uvesti bebu u kolicima u dućan ako ništa i zbog temperatura vani. No, u obje epizode to nisam vidjela nego sam vidjela dijete koje čeka vani. Jedno je bilo iza parkiranog automobila, pred dućanom i nisam mogla se ne sjetiti jedne svoje poznanice koja svaki, ali svaki put kad isparkirava auto prvo krene (greškom) u rikverc i onda tek shvati da isparkirava.
Prije mjesec ili dva u Zagrebu su dvoje roditelja izašli iz auta u pekaru i potom vrištali kad im je netko pred njima ukrao upaljen automobil sve s njihovim maloljetnim djetetom unutra. Prvo što sam, iako nisam majka, pomislila je da su oboje kreteni. Dvoje ih je, barem je jedan mogao ostati s djetetom u autu, a odabir kroasana ili buhtle ne zvuči kao nešto zbog čega bih ugrozila vlastito dijete na način na koji su oni. Auto i dijete su vraćeni, a ja se nadam da su osim lekcije dobili i kaznu jer ništa drugo nisu zaslužili. Nisam majka, ali ovo mogu procijeniti kao glupost, kao i ostavljanje djeteta ispred dućana. Jednako kao što mogu, bez da imam psa ili auto, reći da je ostavljanje životinje u autu (na kiši, snijegu, suncu, nije bitno) ugrožavanje i zlostavljanje, jer imam razum i nešto elementarnog znanja. Nije me briga što će se i hoće li se netko uvrijediti i imam masu razumijevanja za umor, ishitrenost, nepromišljenost, no nemam kad se zbog toga ugrožava drugo biće. Pogotovo kad iznova čitamo jedno te iste novinske članke o umrloj djeci ljeti u autu, o uginulim kućnim ljubimcima u autu ili o psima na lancu.
Nismo sami na svijetu
Za imati kritičko mišljenje i empatiju ne treba ti puno i ne trebaš biti vlasnik psa da bi znao da to nije u redu. Ne trebam imati dijete da bih znala da ga ne smijem ostavljati samog u autu dok biram koju ću krafnu ili sjedim na kavi. Nije nužno ni da volim životinje da bih znala da nije u redu da ih se muči na bilo koji način.
Prošlo je ne znam koliko dana otkako sam gledala tu bebu ispred dućana kako spokojno siše bočicu i ne izlazi mi iz glave kako netko nešto tako dragocjeno može ostaviti nezaštićenim makar na par minuta. Znam, ljudi rade i puno gore od toga, i s te dvije bebe ispred dućana o kojima pišem je vrlo vjerojatno sad sve u redu i zbrinute su, no, što kad se nešto u takvoj istoj situaciji dogodi? Hoće li te i druge majke promisliti idući put kad će htjeti sparkirati bebu ispred dućana na cesti ili će ih ipak uvesti unutra sa sobom? Hoće li idući put kad netko objavi psa s razderanim vratom od lanca popucati svi lanci u Hrvatskoj i zarasti sve rane?
Bojim se da znate odgovor na prethodna pitanja i jednako tako bojim se da ćemo i iduće ljeto pročitati o barem jednom umrlom djetetu u autu za vrijeme vrućine. I ne, nisam majka niti jednog djeteta, ali ovo mogu i trebam komentirati jer sam čovjek koji, za razliku od mnogih danas, vidi i osjeti da nije sam na svijetu i da smo okruženi ljudima koji ne vide dalje od svog nosa.
Do idućeg puta, otvorite oči pred nemarom i nebrigom, urlajte ako treba, razbijte sve i jedan prozor na automobilu i pokidajte lance jer tko će, ako nećete vi?
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.