Prije pandemije, Kelsey Darragh, producentica i komičarka iz Los Angelesa svako je jutro odvajala sat vremena za tuširanje, nanošenje šminke, oblikovanje frizure i odabir odgovarajuće odjeće. Sada se samo iskotrlja iz kreveta i navuče na sebe nešto jako udobno.
- Za mene je bilo jako umirujuće i opuštajuće dobiti natrag dio svog mozga svako jutro - izjavila je jednom prilikom ova popularna tridesetogodišnjakinja.
Nakon gotovo dvije godine, pomalo se nazire kraj pandemije, no za neke to svjetlo na kraju tunela i nije neki razlog za slavlje, već prije razlog za zabrinutost. Znam li još uopće čavrljati uz kavu? Kako ću se opet snaći u prepunom kafiću? Kako ću se vratiti poslovnoj odjeći nakon što sam mjesece i mjesece provela u trenirci? Društvene mreže su preplavljene glasovima onih kojidijele slične strahove i koji se ne raduju kraju tih tragičnih vremena.
- Ne želim se vratiti u normalu - to je ono što su mnogi napisali na Twitteru. Taj je osjećaj prije bio nezamisliv. Pa, tko ne bi želio da sve to ludilo završi? No za neke - koji su u mnogočemu zapravo sretnici -prošla je godina bila godina provedena u radu od kuće, u više vremena provedenog s djecom i životnim partnerima pa ne čudi što ih povratak na staro nimalo ne veseli.
Evo još nekih komentara s društvenih mreža
- Pomisao na kraj pandemije u meni izaziva tjeskobu.
- Neće mi nedostajati pandemija, iako mislim da će prokleti virus ostati s nama još dugo vremena. Nedostajat će mi vrijeme s mojom suprugom i mačkama jer je bilo predivno biti s njima po cijele dane! Ne želim se vratiti u normalu ni na kojoj razini.
- Koliko god bila užasna i tragična prošla godina, vjerujem da je to bila neka vrsta resetiranja koja je mnogima bila nasušno potrebna - rekla je Darragh koja pati od anksioznosti i napisala je knjigu o mentalnom zdravlju tijekom pandemije koju je nazvala „Don?t F...ing Panic”. „Moramo biti obazrivi prema sebi”.
Za Darragh i sve ostale ne radi se o tome da oni ne žele da virus nestane (naprotiv, jako to žele), već o tome da im je način života na kakav ih je prisilila pandemija bio ugodan. I baš kad su se počeli navikavati na taj novi način života, sada bi se opet sve trebalo promijeniti.
A što kažu stručnjaci?
Da njihova zabrinutost nije bez razloga.
- To je globalni primjer onoga što se naziva povratak nakon traume - objašnjava Deborah Serani, psihologinja i profesorica na Sveučilištu Adelphi u Garden Cityju u New Yorku.
- Pandemija je traumatičan događaj i, kao i u slučaju bilo koje traume, povratak će se morati odvijati polako - pojašnjava Serani dodajući da trenutak povratka u normalan život za one koji su preživjeli traumu izaziva visoku razinu tjeskobe. Razlika je samo u tome što sada, nakon traume koju je izazvala pandemija, svi prolazimo kroz to.
Stručnjaci su naročito zabrinuti za osobe koje već imaju određene psihičke probleme.
- Zabrinuti smo za one koji su možda bili na rubu poremećaja anksioznosti pa im je pandemija pogoršala stanje - kaže Serani koja je inače i autorica knjige za djecu „Sometimes When I'm Sad”.
- Ako, nakon nekoliko tjedana od povratka na posao, primijetite da konverzacija s drugima u vama izaziva visoku razinu tjeskobe, jednako kao i bilo koja druga interakcija, ako vam pritom srce počinje ubrzano kucati, osjećate navalu vrućine i oblijeva vas znoj ili osjećate da vas obuzima panika, moguće je da se radi o traumatskoj reakciji na pandemiju. Većina anksioznosti koju ljudi doživljavaju nije toliko direktno povezana s virusom (iako i takvi strahovi postoje) koliko sa socijalizacijom. Neki su se počeli plašiti većih okupljanja, poput poslovnih sastanaka ili vjenčanja, dok se drugi pitaju jesu li zaboravili kako na dnevnoj bazi komunicirati s većim brojem ljudi. Mi smo prije bili naviknuti na svakodnevnu komunikaciju i druženje, no zbog izolacije, zaboravili smo mnoge naše socijalne vještine - smatra DeAnna Crosby terapeutkinja i direktorica terapijskog centra New Method Wellness u Kaliforniji.
- Dakle, točno je da će nam se povratak u ured činiti malo neobičnom, no pogledajmo stvari s ljepše strane: ljudi su prilagodljiva bića i lako ćemo natrag usvojiti te vještine koje smo zaboravili. Možda vam se sada to čini teškim, ali spojevi, koketiranje i čavrljanje su poput vožnje bicikla - kad jednom to naučite, ne zaboravljate. Vrlo brzo ćete opet voziti bicikl kao da nikada niste sišli s njega - tvrdi Serani.
- Ovo nije prva pandemija koja se dogodila čovječanstvu i ljudi su se prilagodili, dakle i sada ćemo uspješno izaći iz toga - kaže Crosby. No, istodobno stručnjaci kažu da je važno da ljudi iskoriste povremeno vrijeme samo za sebe kako bi se prisjetili koje im je to dobrobiti donijelo tijekom pandemije, kad se jednom vrate u normalu.
- Trauma povećava našu sposobnost brige o sebi i to je lekcija koju bismo trebali zapamtiti nakon pandemije - kaže Serani. Na primjer, sposobnost da kažete „ne”. To ste dovoljno izvježbali tijekom pandemije da biste sada nakon nje mogli reći „ne” nekim stvarima koje prije niste znali odbiti. Kod svakog iscjeljujućeg postupka, postavljanje granica je jedna od ključnih stvari za uspješno izlječenje.