Nazovem neki dan bez nekog specifičnog razloga, bilo mi je dosadno pa da vidim što radi, idemo li u šetnju, želi li se vidjeti. Običan (telefonski) poziv. Kako sam zaustila pitanje: „Kaj radiš?“ krenulo je lamentiranje od jedno minute i pol u kojem sam ja prestala disati. Čula sam samo riječi „moram, ne da mi se, teško, puno, muka mi je“ i moj je mozak napravio shut down momentalno jer to je gotovo svaki put tako.
Nikad nisu sretni
Naravno da svi nekad imamo teške dane i trenutke i da se požalimo. I u redu je požaliti se ne jednom nego deset puta i koliko treba, ali svaki put, svaki je*eni poziv i svaki put kad se predloži nešto poput odlaska na sladoled, u šetnju, ma bilo što. Trpjela sam to godinama, a da nisam toga bila ni svjesna. Tek odnedavno gledam široko otvorenim očima čime sam okružena od najranije dobi. I neka gledam i konačno vidim.
Pisala sam nedavno o sreći i jesmo li sretni, tj. možemo li to biti onoliko koliko bismo htjeli. Zbilja ne pamtim da sam ikad u svojem odrastanju pa i u svom odraslom životu ikad čula iz usta ikoga iz vlastite obitelji da je sretan i zadovoljan. Pritom ne mislim na sreću jer je netko dobio željeni poklon za rođendan ili diplomirao, taj dio da, ali da ti netko, bilo tko, onako odjednom kaže ili pokaže da je trenutno u životu i u danu sretan, ja se zbilja toga u 35 godina postojanja ne sjećam.
Godinama smo se znali sprdati s nekim članovima obitelji kako im je prva riječ u gotovo svakom odgovoru: „Joj“. Godinama kasnije čak i ti koji su se onomad sprdali tako ili slično započinju svoje rečenice.
Kad me pitaju zašto ne zovem i ne dođem češće, mislim da je to razlog broj jedan jer sam shvatila koliko mi je to energije i živaca pojelo kroz godine. Konačno mi je došlo iz dupeta u glavu da život na koji sam navikla jer sam u takvoj obitelji rođena takav ne treba biti. I to je ono što nazivaju prekidanjem obrazaca i obiteljskih traumi. Jer to stalno lamentiranje i konstantno jojkanje ti se uvuče pod kožu htio-ne htio i sam postaneš takav. Povuče te na tu stranu i odjednom i ti započinješ svoje rečenice sa „joj“ i „tja“ i „ne da mi se ovo ili ono“. Odjednom, čak i ako nisi nesretan, takvim postaneš jer ti je to prirodno okruženje i za drugo ne znaš. Pogotovo dok si još prezelen da uvidiš razliku između onog što imaš iza vrata obiteljske kuće ili stana i onog što vidiš u gostima, kod frendičinih roditelja.
Odmak od jojkanja
Sjećam se da sam se uvijek preporodila na nekim ručkovima i izletima s ljudima koji nisu moja obitelj, jer je bilo lako i jednostavno. Čak i stvari i običaje koje inače ne bih voljela jer nisam od, ne znam, klapa i tamburica ili nekih drugih narodnih veselja, ja bih zavoljela i u njima uživala jer bih vidjela koliko u njima uživaju ti drugi. I iako se ovo sve čini kao da je u susjedovom dvorištu trava zelenija (možda malo i je) zbilja je manje-više uvijek preporod otići na par sati ili dana i maknuti se u opušteno, nasmijano i jednostavno. Maknuti se od „ne da mi se“, „tjooooj“, „idem spavati“ i „teško mi je“.
Sad vidim koliko je to okruženje nezdravo i koliko je utjecalo na mene te koliko neke stvari koje su mi se dogodile, pod takvim krovom pod kojim sam stasala, nisam mogla izbjeći. Možeš ti biti ne znam kako veseo i vedar, pun života, optimist, ali kad si 24/7 dulje vrijeme u negativi, to te obuzme makar malo. Mene je puno jer sam takva, navučem na sebe i dobro i loše.
Godinama sam mislila da sam neki tugaljivi tip osobe, nenasmijani, da mi je sve teže nego drugima i sama pomisao na to sve činila mi je bivanje još težim. Nisam znala otkud mi to, zašto sam takva, gledala bih stare obiteljske fotografije, gdje bih kao djevojčica od 5-6 godina nasmijavala sve oko sebe, skakala, plesala, radila budalu od sebe sve kako bi ti oko mene bili nasmiješeni i nasmijani. Godinama kasnije radila sam to i za život, na treninzima, a onda i na stand up-u. Samo da od sebe i u sebi maknem to „jao, ne da mi se, teško mi je, joj“. Nisam htjela time biti okružena čak ni kad to nisam znala imenovati jer mi je jelo srce i dušu. Ne želim ni sad, jer ja jesam vedra i nasmiješena osoba, zabavljač, reklo bi se, a neki drugi od mene su na neko vrijeme uspjeli, nehotice, učiniti uvenulu i mrzovoljnu djevojku zatim ženu.
Srećom, progledala sam, trebalo je vremena i rada (bome i novca) i sad vidim tko sam, kakva sam rođena i koja mi je svrha. Uvijek ću pomoći kad me netko tu pomoć traži jer znam vrlo dobro što je rak duše, ali neću više dati na sebe da me tim istim stanjem troši i uništava.
Do idućeg puta, birajte s kime ste okruženi jer niste svjesni koliko to na vas, čak i onda kad mislite da neće, utječe.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.