Svake godine 14. studenog dijabetička zajednica diljem svijeta s velikom zahvalnošću prisjeća se čovjeka, znanstvenika koji je prije ne tako davnih 102 godine otkrio lijek za ono stanje koje za koje se do tad znalo da vodi u sigurnu smrt. Jedna od osoba te mnogobrojne zajednice je i psihologinja Ivona Poljak (35) koja je dijagnozu dijabetes tip 1 dobila kao dijete sa samo tri godine.
Dijagnoza: dijabetes tip 1
- Šećernu sam bolest dobila 1991. Kako sam odrasla u malom mjestu u Đurđevcu o ovoj se bolesti tada nije puno znalo, a pristup informacijama o liječenju mojim je roditeljima bio slabo dostupan. Većinu informacija su dobivali od liječnika i od drugih roditelja iz mjesta s kojima su stupili u kontakt - kaže nam Ivona koja smatra da je bez obzira na iznenadnu dijagnozu, imala lijepo djetinjstvo koje nije bilo obilježeno bolešću već drugim dječjim aktivnostima, međutim, vjeruje da su aktivnu ulogu oko prilagodbe i usklađivanja zahtjeva bolesti, a pritom i psihosocijalnog razvoja, odigrali upravo njeni roditelji.
Budući da je Ivona bila doista mala, početnih trenutaka s dijabetesom se i ne sjeća previše, osim onoga što su joj roditelji kasnije prepričavali. Tako joj je majka, koja je nakon Ivonine dijagnoze, pauzirala svoj posao i potpuno se posvetila izazovima dijabetesa, prenijela da su simptomi koji su ju pratili, među ostalim, bili stalni umor, pospanost, stalna glad i žed. Ipak, dani provedeni u bolnici, ovoj su psihologinji jasno ostali u sjećanju.
- Po dobivanju dijagnoze bila sam prebačena u najbližu bolnicu u kojoj sam provela punih mjesec dana i kao djevojčici od tri godine bilo mi je teško ostati odvojena od roditelja u tom periodu - prisjeća se navodeći kako joj je drago da danas hospitalizacija djece koja obole od dijabetesa traje puno kraće, pogotovo ako otkrivanje dijagnoze nije popraćeno ketoacidozom.
Odrastanje i poziv za profesijom psihologa
Tinejdžerske godine nosile su sa sobom određeni bunt, a time i Ivoninu želju za autonomijom što je bilo u opoziciji s dobrom regulacijom dijabetesa.
- Tog se perioda sjećam kao izuzetno zahtjevnog i obilježenog školskim aktivnostima, druženjima s vršnjacima, prvim ljubavima i potrebom za uklapanjem u vršnjačku skupinu. Na mom mozaiku interesa dijabetesa nije bilo. Možda je najbolje reći da je u tom mozaiku kamenčić bolesti naprosto iskočio van, i bio stavljen sa strane do neke nove prigode - govori nam.
Nova je prigoda za ponovni susret s dijabetesom Ivoni se dogodila u dobi od 14 godina kada je, uslijed loše regulacije dijabetesa, opet upućena na bolničko liječenje. Taj je trenutak je za ovu psihologinju bio posebno važan.
- Upravo se tada rodila ideja o potrebi za osobom koja bi u bolnici brinula o tome kako je bolesnicima, zašto ne brinu o svojim šećerima i da ih netko pita kako se osjećaju. Nekoliko godina saznala sam da takva osoba i postoji i da je to zdravstveni psiholog. Tada sam odlučila da je to ono što ja želim biti jednog dana - rekla nam je Ivona koja je od tada počela raditi zdravi balans, redovito i adekvatno regulirati svoje glikemije te provoditi kvaliteta srednjoškolski život sudjelujući u svim aktivnostima, posebice onima socijalnima.
Važnost komunikacije zdravstvenog osoblja prema oboljelima
Po završetku studija i dobivanja titule magistra psihologije, Ivona je ispunila svoju misiju iz srednjoškolskih dana. Danas radi na poziciji zdravstvene psihologinje za osobe oboljele od malignih bolesti na Klinici za onkologiju i kako nam govori, ovim pozivom smatra da živi svoj smisao. Uz to, Ivona je čest govornik na raznim stručnim skupovima kao i onim organiziranih od strane udruga.
- Predajem i na tečajevima komunikacije u zdravstvu pokušavajući svojim djelovanjem makar malčice uputiti na važnost dobre komunikacije u odnosima zdravstvenog osoblja prema oboljelima i pokazati kako dobrim vještinama komunikacije prema oboljelima možemo jako puno napraviti; približiti im njihovo stanje, olakšati patnju i omogućiti doživljaj uvažavanja i dostojanstva u procesu liječenja. Vrlo često je u procesu mog liječenja jasna i uvažavajuća komunikacija bila karika koja je taman nedostajala pa da moja motivacija za liječenjem bude potpuna - objašnjava nam.
Ponekad, ova mlada psihologinja voli reći kako ju je upravo dijagnoza dijabetesa usmjerila prema poslu u zdravstvenom sustavu. Okružena je kolektivom od kojeg uvijek može računati na potporu i brigu.
Psihologu je također potreban psiholog
Prilagodba na bilo koju kroničnu bolest je proces i nerijetko oboljeli mogu imati poteškoća u tom procesu, posebice odmah nakon dijagnoze. Psihološka podrška je jako važan dio skrbi za oboljele za koju bi Ivona voljela da bude omogućena svim onima unutar sustava. Iako je potrebno još mnogo godina da potpora oboljelima postane dio standarda, ipak vjeruje da će napori psihologa u ostvarivanju tog cilja uroditi plodom.
- Ponekad je i nama, stručnjacima mentalnog zdravlja, potrebna podrška. Pogotovo kada radimo na emocionalno zahtjevnim poslovima. U mom poslu, u svakodnevnom radu s oboljelima od malignih bolesti nailazim na niz emocionalno opterećujućih situacija i suočavanja s vrlo intenzivnim i neugodnim emocijama. Moj je zadatak ohrabriti ljude da sebi pristupaju s nježnošću i blagošću, umjesto kritikom i napadom kada im se događaju okolnosti na koje ne mogu utjecati, kada smatraju da su pogriješili ili nešto, naprosto, ˝nisu dovoljno dobro napravili˝ prema svojim kriterijima - govori nam Ivona.
Ova stručnjakinja naglašava kako podrška psihologa nije znak slabosti niti nedostatka kapaciteta. Ona je dodatna potpora na koju oboljeli mogu računati prilikom svojeg liječenja, bilo da se radi o dijabetesu, malignim ili bilo kojim drugim bolestima.
- Ovom prilikom bih voljela ohrabriti ljude da potraže podršku stručnjaka mentalnog zdravlja kako bi optimizirali svoju brigu za sebe odnosno svoj self-care. Onima koji žive s dijabetesom želim reći da je život s dijabetesom je zahtjevan. I moguć! To je bolest koja nas stalno podsjeća koliko je važna stalna briga o sebi. I moj je odabir gledati na tu poruku sa zahvalnošću i blagošću - zaključno ohrabruje Ivona.