Pandemija COVID-19 proširila se cijelim svijetom, zaraženi se broje u milijunima, umrli u stotinama tisuća. U karantenama su gradovi i države, ljudi su zatvoreni u svojim domovima i, htjeli-ne htjeli, prate novosti koje su gotovo u potpunosti posvećene koronavirusu. Društveni život kakav smo poznavali je stao, gospodarstvo je stalo i svi strepimo od onoga što bi se još moglo dogoditi. Strašno vrijeme u kojem živimo probudilo je golemu količinu straha kakvoj nikada do sada nismo bili izloženi.
Hoćemo li se mi i naši najdraži razboljeti, koliko teško, koliko će nas umrijeti, kada ćemo izaći iz izolacije, hoće li se virus vratiti još jači, hoće li se pronaći lijek, što će biti kada se vratimo na posao, hoćemo li uopće imati posla, što će biti s djecom i njihovim školovanjem, kako ćemo živjeti kada sve ovo prođe...? Svi se, u cijelom svijetu, suočavamo s više različitih strahova koji bi se mogli svesti pod neizrecivo golem strah od neizvjesnosti.
Pandemija i infodemija
Upravo je ta neizvjesnost većini ljudi najteža. Lakše bi bilo podnijeti izolaciju kada bismo znali koliko će trajati, lakše bi bilo srezati troškove kada bismo znali da će se za mjesec-dva poslovi normalizirati. No, mi ne znamo kako će ovaj virus točno utjecati na nas i koliko loše sve može postati, a u takvoj situaciji i nije teško podlegnuti strahu i panici. O tome koliko snažno velik i dugotrajan kolektivni strah može utjecati na nas, koga najviše pogađa, kako nas mijenja i kako mu se možemo suprotstaviti, razgovarali smo s prof. dr. sc. Natašom Jokić-Begić, psihologinjom, profesoricom na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Stručnjaci s Katedre pokrenuli su istraživanje kojim prate psihološko stanje građana Hrvatske od 25. veljače, tj. od dana kada je potvrđen prvi slučaj zaraze novim virusom u našoj zemlji.
Prof. Nataša Jokić Begić
- Svjedočimo tjeskobi epskih razmjera. Ovo je prvi put da se čovječanstvo globalno suočava s doživljajem opasnosti koji je sveprisutan. To je zaista jedinstvena situacija jer sve do sada doživljeno ipak je bilo ograničeno na neku zajednicu, neki lokalitet, širilo se polaganije. Čak i kada se čovječanstvo suočavalo sa svjetskim ratovima, postojala su mjesta na svijetu u kojima se rat nije osjetio. Danas gotovo nema mjesta koje nije zahvaćeno pandemijom, ali i infodemijom. Pandemija se odnosi na virus koji se širi vrlo brzo i vrlo je zarazan, ali još se brže internetom šire informacije koje su vrlo često vrlo pesimistične, prenose tužne i strašne brojeve, slike, filmove s intenzivne njege. Kao da imamo dva virusa - jedan je biološki i razara tjelesno zdravlje samo kod nekih, a drugi je psihosocijalan i narušava psihičko zdravlje i socijalne odnose kod velikog broja ljudi - govori prof. Jokić-Begić.
Sveprisutna tjeskoba
- Svuda i stalno okruženi smo doživljajem opasnosti. Ne može se pobjeći od tog doživljaja i to je nešto što je potpuno različito od svega do sada doživljenog, ističe profesorica:
- Čak i kada je u Hrvatskoj dobra situacija s brojem oboljelih, otvorite bilo koji portal i suočeni ste s naslovima kao što su "Najcrnji dan u Francuskoj" ili "Najviše umrlih u SAD-u". Ako se i dogodi dan u kojem se smiruje situacija s pandemijom, budite sigurni da ćete biti obasuti informacijama o dolasku najstrašnije recesije u zadnjih 300 godina, a broj nezaposlenih vrištat će s ekrana. Kada se tome doda potres koji je pogodio Zagreb, jasno je da se radi o tjeskobi koja se može osjetiti u zraku, koja je masovna i masivna.
Svijet se jednostavno preslaguje. Rijetko se u povijesti dogodi ovakva situacija akceleracije promjene. Kao da se otvorio neki prozor u kojem se promjene događaju velikom brzinom. Taj prozor neće biti dugo otvoren i tek kad se zatvori, vidjet ćemo koja će nas slika dočekati. Vidjet ćemo kako će to dugoročno utjecati na ljude, ono valja očekivati da će se promijeniti način na koji doživljavamo svijet oko sebe, ljude i običaje. Posebno ćemo to moći opažati kroz odrastanje djece, vidjet ćemo na njima hoće li ove "ogrebotine" u doživljaju svijeta ostaviti i neke trajne "ožiljke".
Anksiozne osobe na udaru
Normalno je da nam se u opasnim situacijama javlja doza straha, štoviše, ona je i poželjna, jer nas tjera da budemo oprezni i da se ne junačimo. No, što se događa ako strah prijeđe u paniku ili u nezdrava ponašanja? Kao klinička psihologinja prof. Jokić-Begić radi s osobama koje pate od anksioznih poremećaja, to su osjetljivi ljudi koji vide više opasnosti nego ostali ljudi, doživljavaju život kao opasniju pojavu, svoje zdravlje kao krhko. Neki od njih razviju i kompulzivne načine kontrole anksioznosti, primjerice peru ruke do iznemoglosti jer se boje virusa i bakterija.
- Možete li zamisliti kako ova situacija djeluje na ljude koji žive s opsesivno-kompulzivnim poremećajem!? Prije svega, ona je potvrda njihovih iracionalnih vjerovanja o zaraznim bolestima, a potom i opravdanje za temeljito pranje ruku. Bojim se da će ova situacija "zacementirati" njihov opsesivno-kompulzivni poremećaj za dugo vrijeme. Slično je i s hipohondrima. Javljaju nam se ljudi koji stalno mjere temperaturu, opažaju svaki kašalj sa sumnjom, imaju osjećaj otežanog disanja od čega razviju panični napadaj. Sve su to posljedice ove situacije na psihičko zdravlje - objašnjava prof. Jokić-Begić.
Ne treba vam kišobran kada je sunčano
Srećom, i u najtežim situacijama čovjek može sam sebi pomoći, nadvladati strah i organizirati koliko-toliko normalan život i u uvjetima kakvi sada vladaju. Profesorica ističe da je čovjek snažno biće koje se može izboriti s raznim nedaćama, pa će i s ovom, a ono što pritom može pomoći jest vraćanje u način razmišljanja "sada i ovdje".
- Ljudski je um sklon stalno bježati u budućnost i pretraživati postoje li potencijalno opasne situacije na koje bi se već sada trebao spremiti. To je evolucijska stečevina, uspjeh naše vrste počiva upravo na oprezu. No, u situacijama kao što je ova bolje je ugledati se u naše kućne ljubimce - savjetuje prof. Jokić-Begić.
- Oni ne razmišljaju unaprijed, nego žive u sadašnjosti. Ako je sve oko njih u sadašnjem trenutku mirno, onda jedu, spavaju, igraju se. Životinje ne osjećaju tjeskobu, jer je tjeskoba bojazan od zamišljene budućnosti. Od nečega što se nije dogodilo, a možda se i neće dogoditi. Životinje osjećaju strah, znači kada je nešto opasno u sadašnjosti. Život si u ovim trenucima možemo olakšati tako da ih oponašamo. Oko nas je sve prepuno tjeskobe, hipotetskih situacija koje se vrlo vjerojatno neće dogoditi, zašto da sad mislim o njima, a ne o ovoj šalici punoj fine kave koja je ispred mene i koja je realna.
Kad god se ulovite u razmišljanju "što ako se sutra razbolim… što ako ostanem bez posla… što ako mi dijete nastrada…", zamislite sljedeću scenu: vani je sunčan dan, a vi ste otvorili kišobran jer će možda nekada u budućnosti pasti kiša. Eto, to si radimo tim hipotetskim brigama "što ako…". Ne otvarajte kišobran dok kiša ne počne padati ili, drugim riječima, ne strašite se različitim scenarijima dok se oni ne događaju.
Budi se najbolje i najgore u ljudima
S pojavom nove svjetske krize ljude je obuzeo osjećaj solidarnosti, u velikom su broju postali discipliniraniji i ljubazniji jedni prema drugima, spremni pomoći. No, vidjeli smo i da velike krize bude ono najgore u ljudima; raste obiteljsko nasilje, krade se iz stanova oštećenih u potresu u Zagrebu, prevaranti glume ljude iz Crvenog križa i uzimaju ugroženima novac... Koliko je potrebno da osjećaj zajedništva ustukne pred brigom samo za "golu kožu"?
- Velike krize bude i najbolje i najgore u ljudima, a ovo je situacija koja je svakako poticajna za oboje - misli prof. Jokić-Begić. - Ljudi pjevaju i plešu po balkonima, nose starijim susjedima svježe ispečene kolače, pozdravljaju se na ulici nepoznati ljudi, svi su nekako ljubazniji. Ali to je samo na početku kriznih situacija. Čim se naviknemo na nove okolnosti, ponovno se jave one primarne osobine ličnosti, ponovno se vratimo na onu psihološku raznolikost koja nas obilježava kao vrstu. Nije nečije nasilničko ponašanje prema partnerici odletjelo s dolaskom virusa. Nije nečija sklonost kriminalitetu oslabjela zbog potresa. Ne, krizne situacije samo malo skrenu fokus svih na pokušaj borbe ili bijega od opasnosti, ali čim se na nju naviknemo, evo ljudskih osobina natrag na pozornici.
Žene su zabrinutije
Kako smo se snašli i kako se ponašamo otkad smo u opasnosti od koronavirusa, otkrit će istraživanje kojim se prati psihološko stanje građana Hrvatske od dana kada je registriran prvi oboljeli u našoj zemlji. Pokazat će se kako se stavovi i razmišljanja mijenjaju tijekom krize, tko je pod najvećim pritiskom, koje su skupine najpreplašenije, tko se najbolje nosi s neizvjesnošću itd.
- Atmosfera nadolazeće opasnosti od koronavirusa bila je prisutna već od siječnja 2020., ali tek ju je situacija u Italiji dovela i pred naša vrata. Na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu spremno smo pokrenuli istraživanje psihičkih reakcija ljudi u ovim nenormalnim uvjetima. Iskustva iz Domovinskog rata naučila su nas da je izrazito važno imati relevantne, pouzdane i valjane podatke koji će biti temelj strateškog planiranja pružanja psihološke pomoći. Cilj koji smo postavili jest prepoznati rizične skupine čije će psihičko zdravlje biti narušeno u ovoj globalno nenormalnoj situaciji. S istraživanjem smo počeli na dan kada je dijagnosticiran prvi oboljeli u Republici Hrvatskoj.
Drugi val istraživanja pokrenuli smo nakon tri tjedna, na dan kada se dogodio prvi smrtni ishod uslijed bolesti COVID-19. Osim toga, obuhvatili smo i dva rizična zanimanja - novinare i liječnike (u suradnji s Katedrom za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu). U međuvremenu se dogodio i potres u Zagrebu, pa i to imamo zabilježeno u našim podacima - tumači profesorica.
- Brzi pogled na rezultate, jer još nije vrijeme za sustavnu obradu, pokazao je da su ljudi emocionalni seizmografi. Potres je, naime, uznemirio sve, čak i one koji su do tada bili "neosjetljivi" na situaciju pandemije. Ono što već sada možemo reći jest da je ovo vjerojatno razdoblje anksioznosti neviđenih razmjera, jer mediji i društvene mreže omogućuju prijenos svih mogućih (dez)informacija 24 sata na dan, što onemogućuje opuštanje. Ljudi se brinu zbog zaraze - prije svega žene, pogotovo ako su majke, brine ih obrazovanje djece, gospodarska kriza koja će nastupiti, brine ih kako će sve to utjecati na psihičko zdravlje njihovih bližnjih, ali i njih samih.
Psihičko trovanje
Podaci nedvojbeno pokazuju da su posebno rizični oni koji se stalno (dez)informiraju na društvenim mrežama, na neprovjerenim web-stranicama. To je psihološko trovanje koje sebi jednostavno ne treba raditi. Kao što znamo da treba prati ruke i držati se fizičke udaljenosti, jednako tako treba znati da će vam izlaganje takvim sadržajima oštetiti psihičko zdravlje. Doba koronavirusa pokrenulo je doba brige koje će sasvim sigurno ostaviti posljedice dugo nakon što pobijedimo virus, smatra prof. Jokić-Begić.
Imamo priliku postati bolji
Jedno od najvažnijih pitanja je koliko će ova kriza i trenutni način života potrajati. Svi se nekako kolektivno pripremamo, a i takve se poruke odašilju u javnost, na to da će se stanje značajno popraviti do ljeta. No, što ako kriza do tada ne završi ili se situacija ne popravi u većoj mjeri, kakva onda psihička stanja, individualna i kolektivna, možemo očekivati? Tada će i ekonomske štete već biti goleme.
- Ako dođe do takvog razvoja situacije, bojim se da ćemo iz doba tjeskobe uploviti u doba depresije, jer brojni će se ljudi naći pred velikim egzistencijalnim problemima i pitanjem općenitog smisla. Pri tome posebno mislim na adolescente, koji su zaustavljeni baš kada su trebali "poletjeti". Oni bi sasvim sigurno bili ranjiva skupina. Ali nadajmo se da neće biti tako, da će sav ovaj uloženi trud uroditi plodom i da ćemo do ljeta već početi raditi, upisivati se u škole i fakultete, planirati odmor - optimistična je prof. Jokić-Begić.
- Osim toga, cijela ova situacija donosi i neke dobre stvari. Svi smo postali realističniji. Svijet nije više onako ušminkan, onako nerealno lijep. Sreća više nije jedino stanje kojem se teži. Uspjeh se ne mjeri više samo novcem. Žene od šezdeset godina sada i izgledaju tako, a ne kao da im je trideset. Prestali smo očekivati da će nam obitelji izgledati kao iz reklama, svi veseli i nasmiješeni. Ne, sada smo se vidjeli i nervozni i uplakani i svađalački raspoloženi. Ali i dalje se volimo. Takvi svakakvi. Smijemo se rasplakati jedni pred drugima, reći da nam je teško, a da se to ne shvati kao slabost. Postali smo skromniji. Najveća nam je želja otići barem do Jadranskog mora. Ne trebaju nam više Havaji. Ne treba nam više večera u vrhunskom restoranu. Sreća je i kad odemo skupa do dućana. Dogovaramo se što se gleda na televiziji. Kuće ponovno mirišu po svježe pečenim kolačima. Pitamo svoje stare kako su. Plačemo od sreće kad se vidimo, čak i preko ekrana. Pjevamo na balkonima. Možda možemo na sve ovo gledati i kao na priliku da od ovog svijeta napravimo neko bolje mjesto.
Sve o tome čitajte u novom Doktoru u kući koji izlazi u četvrtak, 7. svibnja.
Doktor u kući