Piše: Matea Blažević, prof. psihologije i predavačica u programu Svjesno roditeljstvo • www.svjesno-roditeljstvo.com
Nedavno sam čitala članak srednjoškolskog profesora engleskog jezika koji već više od 50 godina ponavlja ritual početka nove školske godine: prvo kao učenik, pa student, zatim kao otac i profesor. Fascinantno! Što sve možemo naučiti ponavljajući jedan te isti ritual iznova i iznova i iznova. Mislim da me se najviše dojmila smirenost koju sam pročitala u njegovim riječima; kao da sav kaos, kojeg danas u svojim 60-ima promatra kod mlađih kolega i roditelja djece, nije više dio njegovog početka školske godine. Što je to što on zna, a mi ostali moramo i/li želimo tek naučiti?
Promjene dolaze jako polako
Možda ova priča nije dio vaše svakodnevice. Možda ste jedni od onih koji sve naprave na vrijeme pa ulazak u novu školsku rutinu s djetetom donosi uzbuđenje i iščekivanje nekih novih znanja, vještina i iskustava. To znači da vjerojatno znate kako počinjati stvari u životu. No za većinu nas, počeci donose pomiješane osjećaje. S jedne strane, novi početak je uistinu prilika da počnemo ispočetka. Ne da popravljamo, već da krenemo iznova. Na početku je uvijek puno mogućnosti i ako si damo priliku, možemo stati i uživati u svim opcijama koje se nude. Tako nešto ste već sigurno čuli od svog školarca koji odlučno tvrdi da će ove godine sam/a pisati zadaće ili više se truditi oko lektira. I vjerujete mu/joj jer počeci služe upravo tome - nose nadu da će ove godine biti drugačije. S druge strane, počeci donose i strah da se ništa neće promijeniti te da ćemo istu muku prolaziti još jednu godinu zaredom.
Ono što iskusni ponavljači ovog rituala započinjanja nove školske godine znaju, a mi laici ne, jest da promjene dolaze jako polako. Imajući to u vidu, znaju da njihov strah "sve će biti isto" govori istinu. To znači da ako vaše devetogodišnje dijete do sada nije samostalno pisalo zadaću, neće to početi činiti samo od sebe. Jer da je moglo ili znalo, već bi to učinilo.
Trud uvijek ima smisla
Što onda možemo činiti i ima li smisla uopće truditi se pomagati sebi i djetetu ako se "nikad ništa ne mijenja"? Da, trud uvijek ima smisla. Strah zvan "sve će biti isto" daje nam priliku da prihvatimo da problem neće nestati sam od sebe te ako želimo da se nešto promijeni, trebamo uložiti strpljenje. Kažem strpljenje jer znam da je većina roditelja već uložila vrijeme i energiju (da ne kažem živce). Strpljenje je to koje će donijeti polagano razumijevanje što je točno problem, te tko mi može pomoći riješiti ga ako ne možemo kao obitelj sami.
Kada stres početka školske godine polako splasne, a rujan uhvati svoj školski ritam, vrijeme je da se prisjetite svih kamena spoticanja koje ste imali prošle školske godine. Ovo je odlično vrijeme da se pozabavite problemom lektire u prosincu, jedinicama u travnju i odustajanjem u svibnju. Vjerujte, u nekom obliku pojavit će se i ove godine.
Vrlo često roditelji traže pomoć u svibnju i lipnju jer su tada na "rubu rubova", a kada dođe jesen kažu da su svi problemi nestali sami od sebe (naravno, do sljedećeg svibnja). Ljeto od nas i djece čini nojeve, iako ne živimo u pješčanoj pustinji, to je dio naše ljudske prirode.
Dakle, imate plan naučiti započinjati novu školsku godinu sa svojom djecom. Plan je da to činite zajedno s njima jer ste do sada već prihvatili činjenicu da to neće učiniti sami od sebe.
Nije to njihova, već naša odgovornost
Pomirili ste se i s ljutnjom, onom dječjom u sebi koja kaže "zašto ja to moram, ja sam prolazio/la s pet", jer znate da nema nikakvog učinka
Odakle krenuti? Ako ste stigli dovde, već ste na pola puta jer: ne izbjegavate problem, ne vičete na dijete zašto nije odraslije, svjesni ste da će učenje ići polako te ste se oboružali sa strpljenjem. Ovo je obično trenutak kada i vi i dijete počinjete primjećivati da učenje nije tako strašno, da ste zaboravili koji ste si točno ideal zadali i čak da možda uživate u ovom procesu (ponavljam trenutak, on će nestati zato uživajte kad je tu). Točnije, kako bi to moderna psihologija rekla: živite u trenutku. Taj trenutak je odlično mjesto za prepoznavanje da li djetetu pomažete ili radite umjesto njega. Taj osjećaj vjerojatno pamtite: kasno je, zadaća nije napisana, imate još puno, dijete je umorno, a vi u panici hoćete li to stići jer treba predati ujutro, uz to ste ljuti jer vam je dijete to reklo tek danas.
Kao i većina roditelja u ovoj situaciji, odradit ćete, odnosno napraviti umjesto djeteta (i ja bih). No, budite svjesni posljedica: dijete se navikava da ćete ga/ju spašavati i u budućim teškim situacijama.
Dijete je dijete, vi ste odrasli pa je ova posljedica vaša odgovornost. Ljutnja na dijete će dovesti samo do još više potiskivanja potencijalno teških situacija i otkrivanja nenapisanih zadaća u zadnji tren. Smislenije je razmisliti zašto je ovo vašem djetetu bilo toliko teško da je (ne)namjerno zapostavilo na toliko vremena te zašto je vašem djetetu prihvatljivije trpjeti ljutnju i umor nego uhvatiti se ukoštac s problemom. Smislenije je sljedećih dana pitati se što konstruktivno mogu učiniti da se ovakve situacije više ne događaju.
Bez stresa, bez straha
Postavljajući si ova pitanja, zapravo, mičemo se od početka i radimo korake prema promjenama. Nastavimo li ovim putem, ostanemo li ustrajni u promjeni koju smo započeli, sljedeći početak nove školske godine možda neće biti isti kao i ovaj, a mi možda primijetimo da ne nosimo više isti stres niti isti strah.