FOTOGRAFIJE: BOZIDAR VUKICEVIC/CROPIX
Dea Marinović
Dea Marinović
Naša nutricionistica sasvim iskreno

‘Nakon suprugove smrti ostala sam sama s troje djece, a s vremenom sam shvatila da nama ipak nije najgore na svijetu‘

25. prosinac 2020.
Nutricionistica Dragana Olujić podijelila je s nama svoju priču te u iskrenom razgovoru otkrila s kojim se izazovima susreće kao samohrana majka

Sve životne tragedije su strašne i teške, a ja sam dugo bila uvjerena da nikome na svijetu nije teže nego meni. Sve sam nekako mogla prevladati, ali stalno me mučilo pitanje 'kako voljeti djecu sam?'. Znam da to zvuči pomalo glupo i vjerojatno ne postoji prikladan način za opisati taj osjećaj, jer da postoji možda bi se o tome snimio neki film ili napisala pjesma ili priča. Međutim, možda postoji, ali ja na to nisam naišla... Ovako svoju priču započinje naša kolumnistica Dragana Olujić, magistra nutricionizma i direktorica tvrtke Nutricionist d.o.o koja je nakon suprugove smrti ostala sama s troje djece. U iskrenom razgovoru otkrila nam je kako se nosila s gubitkom supruga, s kojim izazovima se susreće kao samohrana majka te kako 'žonglira' između brojnih obaveza i troje djece.


Prije nekoliko godina suprug vam je preminuo, a djeca su ostala bez oca. Kako danas gledate na taj period života i kako se djeca nose s tim teretom?

Njegov odlazak nije bio nenajavljen i s vremenom sam shvatila da nama ipak nije najgore na svijetu. Ustvari smo zahvalni što smo ga ispratili na drugi svijet i uz pomoć njega sve isplanirali unaprijed. On je bio najbolji bolesnik na svijetu. Ni jedan dan nije dozvolio da nešto propuštamo, a mene je motivirao da idem raditi cijelo to vrijeme. Stalno mi je govorio da se život mora nastaviti i da nitko pa ni on nije vrijedan da se išta zaustavlja. Ne mogu ni zamisliti kako je onim ljudima koji izgube nekoga u tragedijama i nesrećama, ili bilo kojim drugim oblicima iznenadnih smrti. Tata je stalno s nama. Pričamo o njemu, sjećamo ga se na svoj način. Smijemo se kada netko napravi što i on i pohvalimo mu se kada ostvarimo nešto lijepo. Naravno da djeci nedostaje, ali moram priznati da sam zadovoljna kako napreduju i da su i dalje prava djeca bez obzira na situaciju. Posebno sam ponosna na najstarijeg sina koji mi je najčešće pri ruci za „muške“ poslove. Vito ima divan karakter i pravi je prijatelj za što potvrde dobivam svaki dan sa svih strana. Vice i Cvita su još bebice, ali i na njima su vidljivi tragovi dobrih duša. To je jedino što me zanima za sada. Sve ostalo će doći iz toga, to sam sigurna.

Nedostajao je i uvijek će nedostajati taj korektiv, netko da bude druga strana. Kada sam napokon ovladala tim vještinama sve je krenulo eksponencijalno uzbrdo. Naravno da sam prvo vrijeme birala lakša rješenja, ali vrlo brzo sam shvatila da to ne vodi nigdje. Zapravo sam tip koji je sklon krajnostima, a život je sredina i fina granica umjerenosti. U tome je Petar bio majstor, a ja teški amater. Dok sam ja bila na tom „svom putu“ teta Mira je držala stvari pod kontrolom i sve me dočekalo baš kako treba da opet preuzmem kormilo i povedem svoju ekipu u novi život. 


Koliko je teško danas biti samohrani roditelj?

To je pitanje koje mi se postavlja na dnevnoj bazi, što od klijenata, prijatelja i poznanika. Zapravo ni sama ne znam kako uspijevam. Svaki dan je prepun iznenađenja i zamki, ali nekako opet sve bude u redu. Prije svega najveću zahvalnost dugujem teti Miri koja je došla kao pomoć kod nas kada nam se rodilo drugo dijete. Pokojni suprug radio je kao pomorac i bio bi po desetak tjedana na moru. Kada bi se vratio kući htio je vrijeme provoditi s nama, a ja sam već i s jednim djetetom, domaćinstvom i obavezama oko tvrtke koja se tek rađala imala pune ruke posla. Budući da su djeca i tvrtka ipak samo moja obaveza odlučio me rasteretiti brige oko kuće i doslovno me natjerao da pronađem pomoć.

Ne znam čime smo zaslužili to divno stvorenje, ali bez nje ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Pomaže nam i divna cura Ivana, a tu je i moj otac koji opet neumorno dovozi i odvozi djecu s treninga i na engleski. Svako jutro me nazove s pitanjem: „Što ja imam danas“? To je vrlo zanimljivo budući da je i sam poduzetnik i da ima posla preko glave. Moja majka pomaže koliko god joj zdravlje dopušta. Uskoči kada nastupi „kriza obrazovanja“ jer je cijeli radni vijek provela u profesorskoj službi i u tom dijelu joj nema premca.

Ono najvažnije što sam naučila kao samohrani roditelj je to da je svaka pomoć dobrodošla i da je nikada, ali baš nikada ne odbijam zbog divljeg karaktera i tvrdoglavosti - to sam prije često radila. Naučila sam cijeniti svoj rad budući da sada ovisim samo o sebi i naučila sam sama voljeti djecu onako kako zaslužuju kao da nas je dvoje. Naučila sam i da prijatelji nisu uvijek prijatelji, a neprijatelji nisu uvijek neprijatelji, jer svaki čovjek ima šansu uvijek i iznova otkriti sebi i drugima da je čovjek. Naučila sam da su tračevi normalna društvena pojava i da nitko na svijetu pa čak ni ja nije od njih „cijepljen“. Ono što je najvažnije, naučila sam da nisam najpametnija na svijetu i da svakome treba prepustiti da radi ono u čemu je najbolji pa se gospodski maknuti s puta majstorima svog zanata.

image
FOTOGRAFIJE: BOZIDAR VUKICEVIC/CROPIX CROPIX


Što biste poručili onima koji tvrde da žena ne može imati uspješnu karijeru i biti dobra majka?

To je stvar izbora. Svatko može ono što želi. Pitanje je prioriteta. Meni su prioritet djeca i baza koja im je potrebna da se pronađu. Da bi dobili tu bazu moraju imati uzor. Kakav bi ja to uzor bila da ne radim na svojim potencijalima i da ne ulažem u njih? Nekome drugome prioritet je biti 24 sata s djecom, i to izuzetno cijenim. Iskreno mislim da je to najteži posao na svijetu. S druge strane imam uvjerenja da to za nikoga nije dobro, ni za roditelje ni za djecu. Ja sam možda primjer teške krajnosti s obzirom na sve obaveze koje sam nametnula djeci i sebi, ali moja uvjerenja su da je rad iznimno važan jer mislim da nema boljeg osjećaja od ostvarivanja osobnih napredaka i podizanja letvice te rješavanja izazova. Osobno nisam mišljenja da imam uspješnu karijeru već da je gradim i da uvijek može bolje niti mislim da sam dobra majka, mislim da uvijek mogu biti bolja. Važno je da se trudim i da svaki put kada napravim grešku pokušam ne ponoviti istu i unaprijediti sebe, a time i djecu.

Savjet drugim mamama koje su se našle u sličnoj situaciji?

Rekla bih im da ne odbijaju pomoć koja im se pruža pa i od ljudi koji nisu bili u užem bližem krugu do tada - mogle bi se ugodno iznenaditi. Da postoje ljudi i situacije kojima je gore nego njima i da ne troše puno vremena na samosažalijevanje - tek toliko koliko je nužno da odrade žalovanje što je jako važno. Poručila bih da se može sve što zamisle, ali da neke stvari trebaju vrijeme i da ne budu nestrpljive. Ne bojte se nikoga i ničega jer nema ništa snažnije ni moćnije od čovjeka koji doživi takvo iskustvo ako ga s vremenom prihvati kao dar, a ne kao prokletstvo. To su situacije koje su neizbježne i ništa na svijetu ih nije moglo zaustaviti stoga je besmisleno predugo žaliti i provesti život u jadu. Nesretan roditelj odgaja nesretnu djecu, a to nikome nije cilj.

Poručila bih da misle na sebe i ulažu u sebe koliko im dozvoljava situacija te da stvaraju sami nove situacije koje će im omogućiti novi i bolji rad na sebi - to nije sebičnost to je preduvjet za sreću,

Isto tako, smatram da djeca napreduju samo ako roditelj napreduje - sve ostalo po mom mišljenju ne postoji.


Imate li kakav savjet za one koji bi se također 'bacili' u poduzetničke vode?

Moram priznati da meni nije bilo nimalo lako. Razvijala sam se u vremenu kada nije bilo mentora ni modela od kojih bi se nešto naučilo. Da nije bilo nekih ljudi kojima sam neizmjerno zahvalna, a to su kolegica Vranešić i prof.dr.sc. Željko Krznarić koji je nesebično razvijao u Hrvatskoj ogranak ESPEN-a iskreno ne znam kada bi i kako išta konkretno i praktično naučila. Mladim stručnjacima našeg područja danas je neusporedivo lakše i sve im je na neki način servirano. Sva vrata su im otvorena i samo se trebaju pokrenuti. Svim ženama od srca želim da se prestanu bojati neuspjeha i da hrabro izađu iz komfornih zona. Ako osjećaju i misle da su u nečemu posebne pa makar i strukama koje su već prezasićene djelatnostima, samo nebo im je granica ako budu radile pošteno i odgovorno. Rezultat ne može izostati, ali moraju biti strpljive. Preduvjet za uspjeh je znanje, a potom iskustvo. Ni jedno ni drugo ne dolazi preko noći. U početku moraju biti spremne na rad danju i noću, petkom i svetkom, ali s vremenom postane lakše. Posebice ako ne budu sebične i okruže se pametnijim suradnicima nego što su same. Mislim da je to formula mog uspjeha.

image
FOTOGRAFIJE: BOZIDAR VUKICEVIC/CROPIX CROPIX


Kako je vama sve to pošlo za rukom, stvar je organizacije ili nečeg drugog? Otkrijte nam tajnu?

Hvala vam što mislite da mi je pošlo za rukom :) Tajna? Pa mislim da je tajna u prepoznavanju bitnih stvari. Gledajući oko sebe moram priznati da uočavam kako se ljudi gube na sitnicama i po mom mišljenju nebitnim stvarima. Osim toga većina koju promatram ovisna je o sigurnosti. U vezama i poslovima te u odgojno obrazovnim ustanovama. Ja se ne bojim ničega, što vjerojatno nije dobro. Ako prepoznam da se isplati razvijati posao u nekom segmentu u stanju sam potrošiti i zadnju kunu za investiciju pa makar sve propalo. Uvijek mogu ponovno zaraditi. Ne plačem za izgubljenim. Ako dijete nije napisalo domaći rad jer se igralo vani na suncu ili je otišlo na dvostruki trening neću se uzrujati zbog minusa ili lošije ocjene.

Dovoljno su inteligentni da u nekom trenutku, kada je kiša ili neka druga situacija koja oslobađa moje i njihove vrijeme, nadoknade što su propustili. Ako osjetim da su se razuzdali i postali previše opušteni, ispričam se klijentima i ostanem dan-dva doma. Uvijek razmišljam tako da budem najbolja u tome što radim pa će me kvaliteta zadržati postojanom na tržištu usluga. Meni uistinu ništa nije teško. Ako osjetim da sam potrebna klijentima u Zagrebu i da virtualni rad nije dovoljan u čas se spakiram i odem, odradim i vratim se nazad. Takva sam i u međuljudskim odnosima. Nisam tip koji će čestitati svaki rođendan i zivkati roditelje svaki dan (oni to rade sami), ali kad je nekome potrebno prva sam na raspolaganju da sve zaustavim i posvetim se osobi ili situaciji. Uglavnom direktno odgovaram na pitanja i iznosim mišljenje onakvo kakvo je. Tako se i organiziram. Nema uvijanja, podijelim dužnosti kako drugima o kojima ovisim tako i sebi i krenem u akciju. Svaki dan je novi izazov. Ono što je najvažnije, jako rijetko se uzrujavam. To je novost. Od kada sam ostala u ovoj situaciji shvatila sam da ništa nije dovoljno vrijedno da bi mi remetilo mir u duši.


Kakvom odgoju težite i koliko se ono razlikuje od onoga kako su vas odgojili roditelji?

Mislim da nema neke velike razlike u odnosu na odgoj koji sam dobila od roditelja. Otac nas je naučio da se uporan trud i rad naposljetku uvijek isplati, a majka nas je usmjerila na obrazovanje, učeći nas da ćemo tako sebi skratiti i olakšati put do uspjeha. To je jedna vrlo zdrava i poticajna kombinacija. Nastojim da se ispune sve obaveze, ali nisam pobornik da se sve u danu radi u isto vrijeme niti da se mora sve naučiti pa se onda mogu igrati. Meni je važno da se obaveze ispune od 8:00 do 20:00 pa kada god to bilo. Volim da se djeca oslanjaju na inteligenciju i da je pravilno koriste tj. da se na dnevnoj bazi uče snalaziti u okviru onoga što smo postavili kao ciljeve.

Ono što je prioritet, to je sport i odlazak na trening. To se ne propušta ni pod koju cijenu. Ne zbog ostvarivanja vrhunskog rezultata nego zbog odgoja koji nigdje na svijetu ne mogu dobiti kao što mogu tamo. Sportski klub je jedino mjesto gdje se razvija prava disciplina i odnos prema radu. Trud i rad mjerljiv je egzaktno i ne ovisi o subjektivnom dojmu ocjenjivača kao u školi. Koliko radiš toliko i napreduješ i sukladno tome imaš ili nemaš rezultat. Talent su dobili nasljeđem. I njihov otac i ja bili smo sportaši. Ja sam se bavila odbojkom, a suprug Jiu-jitsom. Bili smo korektni sportaši s relativno dobrim uspjehom.

Baka im je bila odlična atletičarka, a dida vaterpolista. Moj brat se bavio rukometom, a cijelu karijeru kasnije posvetio je sportu, doduše kao znanstvenik pa je sada dekan Kineziološkog fakulteta u Splitu. On nam je najveći ponos i dika. Mislim da je to najbolja investicija u zdravo tijelo , a i duh. Sve ostalo se možemo dogovoriti. U odgoju veliku pažnju polažem na razvijanje dobrih prijateljskih odnosa i učim ih da uvijek oni budu ti koji pružaju pomoć bez traženja i da na svoju štetu učine drugog sretnim. Nije baš da mi polazi za rukom kada su njihovi međusobni odnosi u pitanju jer su uvijek nabrijani baš na brata i na sestru te će jedni drugima s posebnom radošću podapeti nogu, ali tješi me da smo brat i ja bili vrlo slični i da to nema baš nikakvu težinu.

Ono što tražim od djece je da moraju popiti sok od cikle, mrkve, jabuke i naranče svaki dan kao i pojesti komad povrća. To mi najteže polazi za rukom. Za razliku od svojih roditelja puno sam opuštenija i djeca imaju značajno veću slobodu nego što sam imala ja. Ali ja sam bila baš jako jako kontrolirana od strane roditelja. Mislim da bi sebe u odnosu na svoje roditelje nazvala malo opuštenijom.


S kojim izazovima se svakodnevno susrećete?

Hm...kako se probuditi na vrijeme, kako probuditi Vicu na vrijeme, kako smanjiti broj dnevnih dalmatinskih sočnih psovki, kako popiti kavu u miru, kako staviti djecu na spavanje na vrijeme i bez drame i kako uvijek imati svježe opranu i isfeniranu kosu. 😊


Kako ćete provesti ove, pomalo čudne blagdane, s obzirom na pandemiju koja nas je pogodila?

Božić uglavnom provedem doma s obitelji, što sa širom što s užom. Ove godine su baka i dida u samoizolaciji tako da se iskreno nadam da će razumno ostati na svojim adresama i da neće vući vraga za rep. Vjerojatno ćemo djeca i ja napraviti ručak samo za nas. Ostale dane šetnja i penjanje na planinu Mosor.

Teme
Linker
01. veljača 2021 17:53