Piše: Mia Flander Tadić, psihologinja i voditeljica Studentskog savjetovališta na Edward Bernays University Collegeu
Kada čujete riječi usmjeravanje pažnje što vam prvo padne na pamet? Probajte zatvoriti oči i pustite da te riječi idu kroz vaše misli. Neke od vas su riječi usmjeravanje pažnje odvele na misli o koncentraciji, problemima s pažnjom, multitaskaskingu ili meditaciji. Što god vam je palo na pamet je u redu. Nema potrebe za mijenjanjem osjećaja ili za točnim/netočnim odgovorom na ovo pitanje. Kako god da se osjećate u ovom trenutku je u redu. Probajte još jednom pročitati posljednju rečenicu. Kada bi nam se prijatelj povjerio s nekim neugodnim osjećajem i tražio našu pomoć, bismo li mu rekli 'Ovo kako se osjećaš je krivo! Ne smiješ biti tužan/ljut/sretan!'. Nažalost, upravo to često radimo sami sebi.
Nikada u povijesti nismo imali više gadgeta, odnosno tehnoloških pomagala koji nam u svakodnevnom životu olakšavaju brojne radnje. Zbog napretka tehnologije svakodnevno imamo pristup bezbroj informacija na dlanu ruke, pa se tako u svakoj pauzi od ekrana na računalu hvatamo mobitela, nakon posla palimo televiziju kako bismo na kraju dana zaspali i budili se kraj mobitela. Nikada nam nije bilo lakše doći do informacija brže, ostati u toku s nama bliskim ljudima i nikada nam nije bilo manje dosadno. Sve ove stvari preuzele su naše živote bez da smo ikada imali priliku stvarno pristati na ijednu od njih. Razmislite koje od svih nabrojenih radnji radite s usmjerenom pažnjom, a koliko automatski: pranje zubi, tuširanje, jedenje, šetnja, gledanje televizije, slušanje muzike, kava s prijateljem? Većinu ovih radnji činimo svakodnevno, ali na automatskom pilotu, potpuno nesvjesni svega što se događa u određenom trenutku oko nas niti se zamaramo s detaljima poput kojeg je okusa pasta za zube? Kojim pokretima sad kružim s četkicom? Lučim li više ili manje sline sad kad je pasta dotaknula moje zubno meso? Sve su to pitanja na koja imamo odgovor jer se događaju upravo ovdje i sada (u trenutku pranja zubi), za razliku od pitanja koja si većinom postavljamo tijekom dana. Dok se vozimo automobilom na posao ujutro pitamo se zašto je partner ljut na nas ili zašto šef ne cijeni naše vrijeme. Na ta pitanja nemamo uvijek odgovor u tom trenutku jer se tiču prošlih ili budućih događaja, odnosno ne događaju se upravo sada. Taj nedostatak odgovora nas onda odvede u negativnu spiralu prosuđivanja sebe ili drugih ljudi.
Prosuđivanje
Prosuđivanje nam u većini situacija u svakodnevnom životu pomaže da brzo donosimo odluke kad je vrijeme od presudne važnosti. Prosuđivanje - kategoriziranje određenih pojmova nam pomaže u situaciji kada prelazimo cestu i automobil nas ne vidi pa moramo brzo odlučiti hoćemo li se zaustaviti ili potrčati još brže. Pomaže nam i u puno jednostavnijim odlukama poput prosuđivanja jede li nam se više meso ili riba, pijemo li radije kavu ili čaj, ljetujemo li radije na moru ili planini, gledamo li radije film ili čitamo knjigu. Sve te odluke donosimo na temelju ranijeg iskustva, odnosno biramo radnje koje su nam dokazale u prošlosti da u nama izazivaju ugodan osjećaj. Ali što kada počnemo prosuđivati vlastite misli i osjećaje?
U drugom koraku je bitno prepoznati često korištene fraze i izraze koje koristimo u svakodnevnim situacijama poput dobro, loše, nepravedno, glup, lijen, perfekcionist itd. Kako bi stvarno dali priliku osjećaju da izađe iz tijela van nužno je vlastite prosudbe o sebi zamijeniti neprosuđujućim opisnim izjavama : ''Kada netko viče na mene (opisati situaciju) osjećam se bespomoćno (izraziti osjećaj)'. Na taj način ne identificiramo sebe automatski kao bespomoćnu osobu, već vidimo osjećaj kao prolazno iskustvo. Ovakvo ublaživanje prosuđivanja ne znači da je prosuđivanje štetno ili da pokušavamo u potpunosti ukloniti prosuđujući način razmišljanja, nego je cilj neutralizirati prosuđivanje i njegov utjecaj na osjećaje i ponašanje. Mi ne možemo kontrolirati svoje osjećaje, već samo svoje ponašanje. Emocije su prisutne s nama kako bi dale signal tijelu da je živo, da je sposobno razlikovati ugodu od neugode kako bi mogli graditi prostor za postavljanje granica i donošenje odluka koje su najbolje za nas.
Kada misli promatramo kao činjenice onda emocije možemo doživljavati kao trajna stanje. Nekada nam je teško osjetiti svu oluju osjećaja i misli. Ako pristupimo već prvoj misli u nizu kao pretpostavki koju treba provjeriti u stvarnosti, pristupamo mislima sa stavom znatiželje. Misli koje nam potaknu intenzivne emocije su većinom misli o budućnosti na koje nemamo odgovor i nemoguće ih je provjeriti u stvarnosti. Kada mi dođe negativna misao o budućnosti često joj kažem 'hvala ti što me želiš pripremiti na budućnost, ali trenutno nemam odgovor na to pitanje'.
Kratka vježba
Završila bih s kratkom vježbicom usredotočene svjesne pažnje sa stavom neprosuđivanja osjećaja:
'Udobno sjednite i usmjerite svoju pažnju na disanje u trbuhu koji se podiže s udahom i spušta s izdahom. Možete staviti ruku na trbuh i osjetiti pokrete disanja.
Sada se prisjetite nekog iskustva prosuđivanja, bilo da ste vi nekog prosuđivali ili da ste od nekog drugog dobili neki negativan komentar ili procjenu. Primijetite misli i osjećaje koji vam se javljaju vezano uz tu situaciju prosuđivanja. Budite otvoreni, dopustite i pozdravite sve misli i osjećaje dok se prisjećate te situacije. Primijetite da su misli i osjećaji povezani, ali odvojeni od prosuđivanja. Odgovorite na te osjećaje sa suosjećanjem i ljubaznošću.
Proširite ljubaznost prema sebi na sve što zapažate u vašem umu i tijelu. Možete proširiti ljubaznost i suosjećanje na onoga koga ste prosuđivali ili tko je vas prosuđivao. Koje bi riječi i geste upotrijebili prema sebi i drugome da izrazite suosjećanje i ljubaznost?
Primijetite što se događa u tijelu i umu dok izražavate suosjećanje i ljubaznost. Obratite pažnju na ono što se pojavljuje u vama tjelesno, emocionalno i mentalno, na povezanost misli, osjećaja i tjelesnih senzacija. Na primjer, suosjećanje prema sebi može donijeti osjećaj lakoće u prsima ili samo-opraštanje može učiniti da se trbuh osjeća mekan.
Vratite svoju punu pažnju na disanje, na udah koji ulazi i izdah koji izlazi iz trbuha kroz nekoliko trenutaka prije nego što završite vježbu' (Boričević Maršanić, 2018).