Što kada se strah okrene protiv nas i počne nam govoriti da smo u opasnosti i kada nismo? 
 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Živim.hr
Živim.hr
riječ stručnjaka

Što nas je pandemija naučila i zašto su tek sad na vidjelo izašle sve one zanemarene emocije

19. lipanj 2021.
Pandemija je pomogla mnogim ljudima da potraže stručnu pomoć za emocije koje su tada izašle van

Piše: Mia Flander Tadić, psihologinja i voditeljica Studentskog savjetovališta na Edward Bernays University Collegeu


U svibnju 2020. javlja mi se klijentica (31) i pita me sramežljivim tonom primam li nove klijente. Pri prvom susretu mi opisuje nešto slično napadajima panike, a svoje ponašanje opisuje kao 'ludo', 'dramatično' i 'preosjetljivo'. Klijentica kojoj ćemo dati ime ''Ana'', uporno daje etiketu i naziv svojem neobjašnjivom novom ponašanju, a to su panični napadaji. Nakon nekoliko susreta smo počele razgovarati o njenom životu prije pandemije. Ani nikako nije bilo jasno zašto me zanimaju detalji o njenom životu jer po njenim riječima je samo pandemija i rad od kuće bio uzrok njenih paničnih napada. Sve razgovore smo tada održavale preko Zooma, a primijetila sam kako je Ani odgovara situacija u kojoj može biti svoja. U pidžami, u svojoj spavaćoj sobi, u sigurnom i poznatom prostoru.

Na ljeto, u trenutku popuštanja mjera, predložila sam Ani da se nađemo uživo, ali pod mjerama maski za lice. Odmah pri dolasku sam uočila njene stisnute šake, grčenje ramena, drhtavi glas i nesiguran stav. U prisutnosti drugih, Ana se ponašala potpuno drugačije nego preko ekrana. Čim se našla u novoj prostoriji, u potpunosti prisutna s cijelim svojim bićem, kada joj se vidjelo i lice i tijelo, čim je sjela u nepoznatu stolicu, Ana je osjećala anksioznost. Od tog susreta smo se počele baviti njenim strahom i tjeskobom koju je osjećala i prije početka pandemije. Emocija kojih nije bila svjesna do trenutka kada je pandemija počela. Anu je koronavirus natjerao da se suoči sa svojim strahovima koje je potiskivala u svom tijelu cijelo ovo vrijeme. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci Ana je shvatila koliko uloga je morala preuzeti odjednom. Radila je stresan posao uz koji je i studirala. Preko noći je postala učiteljica svojem sedmogodišnjem sinu. Suprug i ona su radili od kuće, a s njima žive i njeni roditelji. Majka, učiteljica, supruga, kćer, zaposlenica i studentica su dovoljno teški zadaci sami po sebi individualno, a odjednom je morala biti sve u isto vrijeme i u istom prostoru. Njeni 'panični napadaji' su bili samo normalna reakcija na nenormalnu stvarnost. Tijelo joj je reklo dosta.

image
FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK


Strah nas pokreće

Pandemija nas je naučila da ne možemo zauvijek potiskivati sebe, svoje potrebe i emocije. Kada naše tijelo osjeća anksioznost ono nam u biti nešto govori. Šalje nam poruku da je opasnost iza ugla i da se nečega trebamo bojati. Zašto je to tako? Tijekom života osjećamo različite osjećaje, neki su ugodni, a neki neugodni. Anksioznost svakako možemo svrstati pod neugodne osjećaje, ali korijen anksioznosti je strah. A ne postoji osjećaj koji nas brže i efektivnije pokrene od straha. Kada se samo prisjetimo potresa u Hrvatskoj mogli smo primijetiti koliko nas strah brzo pokreće i u praksi. Kada na početku nismo ništa znali o koronavirusu, osjećaj straha nas je tjerao na neka suluda ponašanja kupovine nepotrebnih stvari jer - opasnost je iza ugla. U trenutku kada naše tijelo misli da je u opasnosti aktivira nam se osjećaj straha. Kada je stvarno pitanje života ili smrti, strah nam je najkorisniji osjećaj. On će nam spasiti živu glavu. Ali što kada se taj strah okrene protiv nas i počne nam govoriti da smo u opasnosti i kada nismo?

Od malena nas uče kako moramo prilagoditi sebe kako bismo uspješno prolazili kroz svakodnevni život. Određena doza prilagodbe nam je svima potrebna kako bismo preživjeli u stvarnom svijetu. Ali kada nas okolina i naša obitelj ne prihvaćaju u ranoj dobi, ako nas poništavaju, odbacuju zbog naših osjećaja i reakcija, tada nastaje trauma u našem tijelu. Kako bismo se zaštitili stvaramo mehanizme obrane poput blokiranja osjećaja, potiskivanja, tantruma ili pretjeranu aktivnost kako bismo se odvojili od stvarnog svijeta i opasnosti koju očekujemo. Sve ono što su nam radili, odbacivali i poništavali, vrlo brzo počnemo raditi sami sebi. Naš mozak nauči taj put kao onaj poznati put, siguran i učinkovit mehanizam obrane. Iako su nam ti mehanizmi do sada bili korisni, kada se okrenu protiv nas, tada nam je potrebna ponovna povezanost u sigurnom odnosu kako bismo zacijelili traumu. U tom trenutku nam povezanost s bliskom osobom, partnerom ili psihoterapeutom može biti od presudne važnosti.

Od svoje mentorice sam naučila koliko je odnos bitan u tom trenutku jer trauma nastaje u odnosu. I onda se samo u odnosu i može zaliječiti. Kada se Ana obratila psihologu za podršku trebala je nekoga tko će je prihvatiti, tko je neće odbaciti niti pokušati popraviti ili promijeniti. Tražila je nekoga s kime možete podijeliti svoj osjećaj straha. Svrstavanjem osjećaja u dobre i loše, umjesto u ugodne i neugodne, sami sebi govorimo da nešto nije u redu s nama jer se osjećamo 'loše'. Kakvi smo onda mi? Loši. Rečenica 'Osjećam tugu' ili 'Osjećam strah' je prvi korak koji možemo napraviti za sebe kako bismo se odvojili od te emocije. Emocije su nam kao vrijeme, ne možemo ga predvidjeti niti utjecati na njega. Ako ne pogledamo vremensku prognozu ne znamo hoće li sutra padati kiša ili sjati sunce. Ako i vidimo kakvo će vrijeme biti, realno ne možemo narediti kiši da ne pada. Tako ne možemo ni birati svoje emocije, samo ponašanje. Možemo samo reći 'Danas pada kiša, ali ne znam u kojem trenutku će se to promijeniti'. Kada stvarno osjećamo svoje emocije i napravimo prostor za njih, tada razvijamo i otpornost. Pandemija nas je svakako naučila kako se nositi s neugodnim osjećajima. Od užurbanog rasporeda ostali smo prepušteni sami sebi da se snalazimo u svakojakim ulogama. Sami smo si stvarali raspored i raspoređivali prioritete. Nije ni čudo da je pandemija pomogla mnogim ljudima da potraže stručnu pomoć za emocije koje su tada izašle van. Sve te emocije smo osjećali i prije, ali bile su nakupljene u dijelu tijela koji smo u potpunosti zanemarili do trenutka lockdowna.

Ana je tijekom naših susreta naučila kako otvoriti prostor za svoje osjećaje. I ugodne i one neugodne. Mehanizmi obrane se javljaju i javljat će se i budućnosti, ali Ana je sad dobila mogućnost osvješćivanja svojih reakcija na razini tijela i ponašanja. Njen put upoznavanja sebe nije ni približno gotov, ali odnos prihvaćanja i ne osuđivanja joj je otvorio put izbora u budućnosti. Naučila je važnost mentalne higijene.

Teme
Linker
22. listopad 2021 06:17