HIV je virus humane imunodeficijencije, ulaskom u ljudski organizam napada specifičnu vrstu bijelih krvnih stanica te se u njima množi, uništava ih i tako postupno dovodi do slabljenja imuniteta. Riječ je o virusu koji može dovesti i do AIDS-a, smrtonosne i neizlječive bolesti.
Prema podacima Registra za HIV/AIDS, u razdoblju od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do kraja 2020. godine je zabilježeno ukupno 1827 osoba kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om (izvor HZJZ). Jedan od njih je i Marko* (22), protagonist naše priče. Menadžer dvaju kafića u Zagrebu i grafički dizajner ispričao nam je kako izgleda njegov život te što se promijenilo kad je u dobi od samo 18 godina saznao za dijagnozu. S obzirom na to da se radi o tabu temi, odlučio je ostati anoniman.
- Ni dan danas ne znam kako sam se zarazio. To ljeto sam radio na sezoni i živjeli smo u neprikladnim uvjetima, a i prakticirao sam seks bez zaštite. Nakon sezone otišao sam u Njemačku kod tete kojoj sam previjao rane da bih tek kasnije saznao da ona ima HIV - govori nam.
Međutim, naglašava kako virus ne može dugo živjeti izvan tijela pa „teorija” o prijenosu s tete na njega je zaista nevjerojatna. No, liječnici su mu rekli da se virus razvio u razdoblju kad je boravio kod nje.
- Ne želim više „razbijati” glavu time kako je došlo do zaraze. Imam ga i sad se fokusiram na liječenje - naglašava.
Dijagnoza HIV-a
Za svoju dijagnozu je saznao sasvim slučajno. Bio je dobrovoljni darivatelj krvi i samoinicijativno je otišao u Petrovu bolnicu. Međutim, večer nakon darivanja krvi mu je pozlilo. S obzirom na to da je bio sportaš, mislio je da će se sutradan oporaviti.
Sljedeći dan su ga zvali iz Petrove, a on je ignorirao poziv jer je mislio da ga zovu zbog toga što je zaboravio karton darivatelja.
- U međuvremenu sam dobio temperaturu i tri večeri zaredom sam išao na Rebro jer ju nisam mogao sniziti. Pao sam i na težini. Treću večer sam završio u bolnici jer sam uz temperaturu imao i unutarnje krvarenje. Zbog visoke temperature popucale su mi kapilare na ždrijelu. Nakon svih nalaza i pretraga su me poslali kući jer nitko nije ni posumnjao na HIV - rekao je Marko.
Dodaje kako su ga i dalje zvali iz Petrove bolnice.
- Napokon sam se javio i rečeno mi je da je ozbiljna situacija te da se moram javiti u njihovu ambulantu. Po dolasku sam saznao da više ne smijem darivati krv jer sumnjaju na određene bolesti. Potom sam poslan u Kliniku za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević. Ondje su me automatski hospitalizirali i nakon nekoliko pretraga utvrđen mi je HIV - otkrio je.
Prisjeća se kako se već tada virus jako razvio, imao je pet milijuna kopija u tijelu. Prvu terapiju nije dobro podnio i u mjesec dana je izgubio je 16 kilograma. Čak su mu se počele i rane na tijelu otvarati. No, medicinsko osoblje je brzo pronašlo rješenje.
- Moje tijelo je prihvatilo treću terapiju i danas sam na njoj. Nakon mjesec dana mi se vratila boja, snaga i apetit. Uspio sam, doći s pet milijuna kopija virusa do nule, što je iznenadilo i liječnike. Danas sam čist. Ne mogu se izliječiti, ali mogu držati virus pod kontrolom. Srećom, u mom slučaju nikad nije došlo do AIDS-a - rekao je.
Reakcije drugih i diskriminacija zbog bolesti
Sugovornik ističe kako je bio u šoku kad je saznao da je pitanju HIV jer se sjeća da je u školi učio kako je to najgora bolest od svih. Međutim, sad kad ju se iskusio iz prve ruke, zna da se može voditi normalan život s njom. Kroz sve što je prošao naučio je i neke važne životne lekcije.
- Drago mi je što sam obolio jer mi je to promijenilo svijest. Da se ta bolest nije dogodila, ne znam gdje bih završio. Vjerojatno bih se i dan danas pokoravao svojim roditeljima, obitelji i živio prema tuđim planovima - rekao je.
Marko navodi kako se nakon dijagnoze njegov odnos i s roditeljima poboljšao.
- S majkom sam oduvijek bio blizak, a moja bolest ju je dosta pogodila. S tatom pak nisam imao odnos, a moja zdravstvena situacija nas je zbližila. Sviđa mi se što me ne vide kao bolesnu osobu - priča nam.
Nažalost, kaže kako šira obitelj nije dobro reagirala.
- Iskreno da sad ponovno prolazim kroz to, ne bih nikome rekao. Moram reći da su oni od sebe pravili žrtvu zbog moje dijagnoze, a mene nisu pitali kako sam - ističe.
S obzirom na to da je ova bolest i dalje tabu, doživio je i diskriminaciju.
- Djed mi je imao sprovod, kako je prije smrti svima govorio da imam HIV, dosta je ljudi znalo. Međutim, oni su se ponašali kao da imam kugu. Više od 90% ljudi na sprovodu mi nije pružilo ruku za saučešće, dok ostatku moje obitelji jesu - prisjeća se.
Susreo se i s pogledima nepoznatih ljudi na kontrolama u Klinici za infektivne bolesti.
- Osjetiš poglede na sebi, to mi je bilo užasno kad sam na početku išao na preglede jer je u pitanju odjel za spolne bolesti. No, otupio sam na to. Sad nastojim razgovarati s ljudima, pogotovo kad vidim da je netko mlad i u sličnoj je situaciji kao ja. Znam da osobi nije lako pa rado popričam - ističe.
Alternativna medicina i prehrana
Uz terapiju lijekovima, Marko je odlučio potražiti pomoć i u alternativnoj medicini.
- S obzirom na to da mi je imunitet dosta ugrožen, lako mogu oboljeti od drugih bolesti. Stoga nastojim održati zdravlje i drugim metodama - napominje. Otkrio je kako ne smije unositi smilje i gospinu travu jer negativno utječu na terapiju, ali zato se okrenuo nekim drugim lijekovima iz prirode.
- Najviše mi je pomoglo ulje crnog kima, pio sam čajnu žličicu natašte. On je odvratnog okusa, ali je čudo za imunitet. Uz to redovito pijem čaj od matičnjaka, maslačka i sikavice - rekao je.
Navodi kako su to sve preparati koji pomažu u održavanju imuniteta i u detoksikaciji.
- Imao sam upalu jetre, zbog lijekova i stresa, i mislim da mi je tinktura od maslačka dosta pomogla u tome - kazao je.
Što se tiče prehrane, naglašava da jede sve, ali svakodnevno kuha.
Život s HIV-om nije kraj
Kroz sve izazove koje mu je život donio, Marko ne posustaje. Naglašava kako se mora boriti da bi imao dobar život, ali ima dovoljno vjere u sebe.
- Sve mogu, sve mi je dostupno samo se moram potruditi – ističe.
Dodaje kako ciljeve ima, ali ne planira ništa dugoročno niti 10 godina unaprijed nego živi dan po dan.
- Ne želim da me itko sažalijeva, dobro sam i smatram da živim lagodnije nego netko tko ima dijabetes. HIV je autoimuna bolest, ali je lako održiva. Naravno da bih htio biti zdrav, ali činjenica je da mi je bolest promijenila život na bolje - kaže.
Nekad, priznaje, posumnja u sebe, ali se brzo sabere.
- Mislim da stvarno trebamo gledati ono sve što je dobro u našem životu - ističe.
Za one koji boluju od HIV-a poručuje:
- Ljudi se boje i misle da je to kraj svijeta, a nije. Možeš nastaviti dalje i život ti može biti i bolji nego prije. Nije kraj! - zaključio je.
* pravi identitet je poznat redakciji
