Tanja Dragun. FOTO: SASA BURIC CROPIX
formula uspjeha

Doktorica Tanja o životu s dijabetesom bez komplikacija: Već godinama slijedim isti plan prehrane

Bavi se sportom, radi, odgaja djecu, aktivna je u Dijabetičkom društvu

Dr. sc. Tanja Dragun jedna je od onih osoba koje kroče kroz život lomeći prepreke i usput se još pobrinu da prepreka ne opali onoga tko ide iza njih. Ima dijabetes tipa 1, što znači da mora uzimati inzulin jer ga njezin organizam uopće ne proizvodi. Završila je studij medicine, radi na Medicinskom fakultetu u Splitu, a istraživački duh naveo ju je da krene u potragu za metodama kako održati šećer normalnim, kao u zdravih ljudi, pa da o tome drži predavanja svima koji je žele čuti. Snažna je zagovornica medicine životnih navika gdje pacijent postaje glavni i odgovorni za svoje zdravlje, a liječnik je tu da izvuče ono najbolje iz njega, da ga usmjeri, ponudi mu informacije i tehnike. Majka je troje djece, dvoje bioloških, a jedno dijete s dijabetesom je udomila. Suosnivačica je Dijabetičkog društva Kaštela, udruge koja je osnovana krajem prošle godine s ciljem pomoći dijabetičarima i njihovim bližnjima u unapređivanju zdravlja i kvalitete života kroz razne edukacije, predavanja i radionice.

image
SASA BURIC CROPIX

Dijabetes imate jako dugo. Kako danas izgleda vaš suživot?

Ove godine punim 26 godina s dijabetesom! Gledajući unatrag, bilo je tu svega. Prošla sam puno godina loše kontrole, možda upravo zato sad cijenim ovaj mir koji imam s izvrsnom kontrolom dijabetesa. Unatrag 6-7 godina počela sam mijenjati prehranu tako da sam iz nje uklonila svu hranu koja mi naglo i nepredvidljivo podiže šećer. Jednom kad sam napravila taj veliki korak, sve ostalo je sjelo na mjesto. Posljednjih sedam godina zbilja živim punim plućima, slobodna od velikog dijela brige o dijabetesu. Budući da imam (većinom) razine šećera u krvi kao i ljudi bez dijabetesa, nemam komplikacije šećerne bolesti unatoč dugom stažu. Nekoć sam imala proteinuriju, no s poboljšanjem glikemije se povukla.

Kako kontrolirate bolest? Što vam olakšava kontrolu dijabetesa?

Na prvom mjestu i uvijek: hrana. Shvaćam to kao neki prirodni zakon kojeg se trebam držati. Jednom kad se riješi "problem" hrane, sve ostalo su sitnice. Ulažem puno vremena, a i novca u kupovinu, kuhanje i pripremu obroka. Puno se fokusiram na hranu tako da se ne moram fokusirati gotovo ni na što drugo vezano za dijabetes. Vjerujem da je to prava definicija slobode. Ne moram razmišljati o hipoglikemiji i hiperglikemiji, o dijabetičkim komplikacijama, ne moram se bojati stresnog događaja, sportske aktivnosti ili noći.

Neko vrijeme držali ste predavanja i dijelili svoje iskustvo i savjete o prehrani koji su vama pomogli u boljoj kontroli dijabetesa. Što ste uočili, što je ljudima s dijabetesom najteže?

Još uvijek to radim - individualno ili grupno. Ljudi znaju, a ja im i naglašavam da će od mene ponajprije dobiti savjet o prehrani. Iskreno smatram da je to najvažniji faktor u životu s dijabetesom. Mislim da je ljudima teško prihvatiti bolest. Svi mi imamo jako malo psiholoških alata, ne učimo, ni u obitelji ni u školi, kako razmišljati o životu, što to znači dobro živjeti. Lako upadnemo u zamku i počnemo zavidjeti drugim, "zdravim" ljudima. Opterećuju nas misli: joj, zašto baš meni, zašto baš moje dijete… Mislim da je prvi korak dijagnozu postaviti na pravo, zdravo i ugodno mjesto. Ovo je moj izazov, moj put, moj život - i što sad mogu s tim napraviti? Mislim da se može napraviti jako puno, dapače, mislim da dijagnoza može biti pozitivna prekretnica. Iduća teška stvar je presložiti prioritete u životu. To je potrebno svima, ne samo ljudima s dijabetesom. Govorim o promjeni životnih navika i ulaganju vremena i novca u to.

Treba li dosljedno brojati ugljikohidrate, kako savjetuju neki liječnici i sestre edukatorice? S druge strane, postoji i drugačiji put, onaj koji se temelji na puno manje ugljikohidrata i više je usmjeren na keto prehranu?

Ne bih rekla da slijedim keto prehranu, jer ugljikohidrate ne brojim i ne držim se konkretnog broja koji "ne smijem prijeći". Istina je da sigurno jedem manje ugljikohidrata nego netko tko slijedi standardnu dijabetičku prehranu, ali još je važnija istina da je vrsta ugljikohidrata, odnosno odabranih namirnica drugačija. Smjernice za dijabetičku prehranu se mijenjaju, i to tako da se preporučuje obratiti pažnju na kvalitetu ugljikohidrata u prehrani i smanjiti njihov udio. Na svu sreću, više se ne zagovara onih 50-65 posto zastupljenosti ugljikohidrata u prehrani, kako je to bilo godinama. Mislim da u početku dijagnoze mora postojati neko znanje ili svijest o tome koliko koja hrana sadrži ugljikohidrata, barem okvirno. Ono što trenutno definitivno nedostaje u edukaciji jest konkretno razlučivanje koja hrana naglo podiže šećer u krvi, a koja ne diže. To je osnovna informacija koja bi se trebala dijeliti pri dijagnozi, a nažalost nije tako. Smatraju te heretikom ako izjaviš da zobena kaša ili integralna riža naglo podižu šećer! Pritom ne treba pretjerano lijepiti etikete: ovo je dobro, ovo je loše. Ali moramo biti svjesni koju hranu možemo jednostavno, lako i sigurno pokriti inzulinom, a koju ne možemo.

image
TOM DUBRAVEC/CROPIX CROPIX

Kako izgleda vaša prehrana?

Uvijek isto, već godinama. Moja prehrana je jako bogata svim povrćem (osim krumpira i kukuruza), svim orašastim plodovima i sjemenkama, potom su tu izvori bjelančevina - riba, meso, jaja ili tofu. Hranu obilno začinjavam maslinovim uljem. Jedem i jogurte i sireve, samo ako nisu "light" i zaslađeni. Zatim su tu grahorice, iako pazim da baš ne natrpam tanjur njima. Bobičasto voće jedem gotovo svaki dan, a ostalo voće više čuvam za hipoglikemiju. Glavna stvar koju izbjegavam su brzi izvori ugljikohidrata, koji su nažalost često glavni kalorijski izvor u većini kućanstava: kruh, pekarski proizvodi, riža, tjestenina, kukuruz, sve žitarice, svi proizvodi s dodanim šećerom. Takve namirnice jedem jako rijetko, dovoljno rijetko i dovoljno malo da mi ne utječu na zdravlje i glikemiju. Volim tamnu čokoladu i pečem puno kolača i torti jer u tome uživam. Za kolače i torte koristim bademovo i kokosovo brašno, a zasladim ih najčešće stevijom i brezinim šećerom.

Koliko vam tehnologija pomaže u spoznajama kakav će šećer biti tijekom dana i noći, prije i poslije obroka, prije i poslije fizičke aktivnosti?

Moji prijatelji znaju reći da sam tehnološki prikraćena. Znam da to nije popularan stav, ali nisam baš vična tehnologiji. Ipak, senzore za kontinuirano mjerenje glukoze koristim. Korisni su za mjerenja tijekom noći i bavljenja sportom, a kako imam dijete s dijabetesom, olakšavaju mi brigu o njemu.

Kako je prošla trudnoća? Utječe li i trudnoća na kontrolu glikemije?

Moje dvije trudnoće bile su krasne. Trudnoća, naravno, utječe na glikemiju i šećeri znaju biti neuobičajeno visoki i neuobičajeno niski, ovisno o kojem se tromjesečju radi. Naravno, ako su prije trudnoće uspostavljene dobre prehrambene navike, utoliko je lakše jer onda se polagano prilagođava doza. Potkraj trudnoće nije neuobičajeno da se prima 100- 200 posto dnevnog inzulina više nego prije trudnoće, što je očekivano i fiziološki normalno.

Kakve su potrebe za inzulinom nakon poroda?

Nakon poroda se unutar nekoliko sati ili dana potreba za inzulinom lagano vraća na normalu. Ako žena doji, potreba za inzulinom pada još više i javlja se rizik za hipoglikemiju. Bitno je da to žena zna unaprijed te da osigura više kalorija i više ugljikohidrata kako bi spriječila hipoglikemiju i da bude oprezna s inzulinom. Nisam patila ni od kakvih teških hipoglikemija dok sam dojila oba djeteta, ali trebalo mi je neko vrijeme da podesim inzulin na nižu razinu i pobrinem se da pojedem malo više voća. To se u principu ustali do dva mjeseca nakon poroda.

Jeste li čuvali trudnoću u bolnici? Jesu li bolnički jelovnici prilagođeni trudnicama s dijabetesom?

Redovito sam išla na kontrole prema dogovoru s ginekologom, redovito pokazivala glukozne profile i redovito se pratio napredak bebe, tako da imam zbilja lijepo iskustvo s obje trudnoće. Hospitalizirana sam tek pri porodu. Dogovor je bio da ću pristati ići u bolnicu ako mi suprug može donijeti hranu! Kad sam prvi put rodila, 2020. godine, to je bilo potrebno jer hrana koja mi se nudila nije odgovarala mojim potrebama. Bilo je previše brzih ugljikohidrata i nedovoljno svega ostalog. Zahvaljujući dr. Aneli Novak i nutricionistici Dori Bućan Nenadić, među ostalima, jelovnik se promijenio i kad sam došla roditi 2021., na jelovniku me dočekala piletina, cikla i blitva.

Kako je s jelovnicima u vrtiću? Odgojiteljice ne smiju davati inzulin, kako je riješen taj problem?

Ovaj problem nije riješen, zakonski ni ikako drugačije. Vrtići su velika boljka svih nas roditelja djece s dijabetesom. Ima, naravno, i pozitivnih priča, ali nažalost ima i jako puno loših. Dijabetes je specifična bolest i iako inzulin jest lijek, on to i nije jer je nama potreban za svakodnevno funkcioniranje, kao voda ili zrak. Svjesna sam da odgojiteljice po pravilniku ne smiju davati lijek, ali naša je situacija specifična. Smiju li onda dati djetetu dekstrozni bombon kad mu je nizak šećer? I za to možemo reći da je lijek koji mu diže šećer jednako kao što je inzulin tvar koja mu ga spušta. Vrtići su nedovoljno otvoreni za diskusiju o tome. Djece je sve više i ovaj problem neće nestati. Čak i ako imate pravo na rad na pola radnog vremena, koji će to poslodavac dopustiti da u pola radnog vremena triput izlazite dati djetetu inzulin? Ovom problemu može se donekle doskočiti tako da se prilagodi prehrana djeteta s dijabetesom u vrtiću i mi smo to i napravili. Međutim, nije svaki roditelj otvoren za takvu opciju. A čak i ako promijenite prehranu, dijete svejedno treba inzulin i netko mu ga treba dati ili mu barem dopustiti da ga uzme samo (ako je predškolac) pod nadzorom odrasle osobe.

Kako bi se to moglo popraviti? Vi ste osnovali udrugu Dijabetičko društvo Kaštela s ciljem da se, među ostalim, popravi stanje u vrtićima?

Na svu sreću naša komunikacija s DV Kaštela bila je i ostala izuzetno dobra. Medicinska sestra Vlatka Čović je senzibilizirana, razumna i otvorena osoba koja razumije što dijabetes u djece zapravo jest i koliko je važno djetetu osigurati što normalniji boravak u skupini. Nažalost, nije tako u svim vrtićima, upravo suprotno. Postoji velik broj vrtića koji uopće ne žele primiti djecu s dijabetesom u skupinu ili izmišljaju sulude protokole prema kojima dijete ne smije biti u vrtiću dulje od četiri sata ili ne smije spavati u vrtiću ili majka mora boraviti u susjednoj prostoriji. To je zločin i diskriminacija i jedna od naših glavnih uloga kao dijabetičkog društva jest da pomognemo ljudima da se s takvom diskriminacijom bore. Ako se uspije ostvariti iskrena i otvorena komunikacija između osoblja vrtića i roditelja, priča je uglavnom pozitivna i u djetetovu najboljem interesu.

image
SASA BURIC CROPIX

Kakva je situacija u školama?

Situacija u školama je sramotna. Mi živimo u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Uvođenjem "toplog obroka" u školu naša su djeca dobila lijepo upakirane pekarske proizvode u kojima nema ničeg bogznakako dobrog, a svega lošeg ima u izobilju. Nikome na ovom svijetu, pa tako ni našoj djeci, ne treba dnevna doza bijelog brašna, dodanog šećera, rafinirane masti i čokoladnog mlijeka. Osim toga, u blizini svake škole je pametno smještena trgovina s najjeftinijim mogućim slatkišima ili pak pekarnica (ako im nije bilo dovoljno za užinu) ili automat s krasnim izborom čokoladica i gaziranih pića. Ovo je problem apsolutno sve djece i svih ljudi. Mi koji živimo s dijabetesom samo to malo jasnije vidimo. Dijete s dijabetesom ima dvije opcije: ili će jesti što i svi drugi - i neće to moći dobro i sigurno pokriti inzulinom, jer se jede bez prestanka i jede se potpuni "junk", dakle direktno radi štetu svom zdravlju; ili mora imati neki suludi nivo discipline koji je nemoguće očekivati u toj dobi pa zapravo čini štetu svom mentalnom zdravlju. Mi se kao obitelj i sami mučimo s ovom dilemom i pokušavamo pronaći neki srednji put.

Kako se nositi s dijabetesom u dječjoj dobi? Sjećate li se kako je bilo vama?

Meni je bilo u nekim aspektima teže, a u nekima lakše. Teže je bilo to što nije postojala ovakva inzulinska terapija kakva danas postoji i nisu postojali senzori. Vjerujem da bi mi život bio znatno lakši s njima. S druge strane, bilo je dostupno manje loših izbora hrane, djeca su vrlo često nosila užinu od kuće. Nisam bila stalno izložena bombardiranju slatkišima. Nije se jelo dok smo se igrali vani, na igralištima, na treninzima, nije se jelo u školi osim za vrijeme užine. Mislim da se to promijenilo, i to nagore. Danas je nezamislivo da dijete četiri sata ništa ne stavi u usta.

Dijabetičko društvo Kaštela organizira različita predavanja, između ostalog i o toj temi. Kakav je odaziv na predavanja i radionice?

Jako smo zadovoljni radom društva. Odaziv ljudi je zadovoljavajući, a njihovi komentari ohrabrujući. Dugo na ovom području nije bilo organiziranih aktivnosti za dijabetičare, pogotovo za tip 1, ljudi se sad polako navikavaju na našu prisutnost. Pokušavamo pokriti sve tipove dijabetesa i razne aspekte života s dijabetesom, od tehnologije, psihologije, prehrane itd. Voljeli bismo da se još više ljudi uključi u organizaciju aktivnosti. Nije nam cilj biti najveća i najbolja udruga u Hrvatskoj. Cilj nam je našem lokalnom stanovništvu ponuditi točno ono što treba za dobar život sa šećernom bolešću.

Što biste poručili osobama koje se sada suočavaju s dijagnozom dijabetesa?

Rješavajte probleme dan po dan, ne trošite energiju zamišljajući razne scenarije u budućnosti koji se možda hoće, a možda i neće dogoditi. Iskoristite dijagnozu da cijeli svoj život i život svojih bližnjih pokrenete u pozitivnom smjeru: u smjeru zdravlja, zadovoljstva, fokusa, prave hrane i puno kretanja.

Linker
29. veljača 2024 15:22