Vilim i glazba bili su jedno
 FOTOGRAFIJE: NASTASIC GETTY IMAGES
Uništen san

Vilim je zauvijek spustio poklopac klavira, njegove emocije to više nisu mogle podnositi...

30. prosinac 2020.
Posvetio se poljoprivredi. Zamijenio je tipke klavira sadnjom rajčica, patlidžana… Je li samom sebi okrenuo palac dolje? Očito je. Jer da nije, izvršio bi do kraja ono za što je bio stvoren

 Onaj tko se dosjetio da se ljudi javno izraze ili pod svojim pravim imenom ili pod pseudonimom, sigurno nije imao loše namjere, nego je želio anonimnom podići samopouzdanje. Ali ljudi su samo ljudi, pa kada dobiju platformu za komentar ili palac gore, palac dolje, oni to iskoriste, smatrajući svoje mišljenje vrijednim pažnje ili pokazujući želju da privuku pažnju. Platforma je nažalost krivo iskorištena, nedovoljno dobro shvaćena, jer nije otvorena za iživljavanje, liječenje osobnih frustracija, pljuvanju po ljudima i njihovim djelima. Jer u svakom objavi javne osobe prije nego itko išta napiše, bilo bi itekako uputno saslušati što osoba govori, dokučiti poentu, kako kod govornika, pjevača, skladatelja … ljudi koji ulažu neprekidan trud koristeći svoje ideje, naprežući svoje misli, bdijući noćima, ali ne zato da bi sebe istaknuli, proglasili se izabranima, ponizili obične građane, nego pokušali s njima surađivati, glasom ili glazbom im uljepšati dan, pa ne vidim potrebu na takve kamenjem ići.

Među lavovima

Ako nekog ne trpimo ili nam je odbojan, zapitajmo se zašto? Rimsko carstvo odavno je nestalo, a od Cezara su jedino još kosti ostale. Nije svijet Arena pa ćemo samo zato što sjedimo na stolicama publike, svojim palčevima odlučiti kojeg gladijatora pogubiti, a kojeg ostaviti živog. Svi mi ovdje imamo jednaka prava kako se za sebe izboriti, čime se baviti, koga slušati, a koga preskočiti. Prosuđivati drugoga prije samog sebe nije više nedolično, nego manična potreba da dobijemo istomišljenike koji će onog u službi čovječanstva zgaziti kao crva zato što im se svrha takvog čovjeka ne sviđa ili im takav čovjek ne služi svrsi. Zar ne misle da nekima ipak služi svrsi? Zar takvi poručuju ostalima mrzi bližnjeg svog ili mrze sami sebe, jer nitko tko je zadovoljan svojim životom, vlastitim postignućima, ne pada mu na pamet ocrniti ni jednog čovjeka, umanjiti njegov trud, baciti ga među lavove da ga razderu zato što je njegov palac okrenut dolje, a jezik pogan. To su vrlo nesretni ljudi koji zbog nemogućnosti da promjene svoj način života, radije se predaju demonima u sebi da njima vladaju dok im potpuno ne preuzmu dušu.

Unutarnji demoni

Normalan čovjek ničiji život ne želi uništiti demotivirajućim izjavama gotovo na granici gnjusnog samo zato što su ga obuzeli unutarnji demoni, pa sije zlo po silovanim ženama, humanitarnim akcijama, naslađujući se često puta neprovjerenim aferama, lažno namještenim skandalima, montiranim procesima … Svi ti ružni komentari i onaj još ružniji palac dolje nije ljudsko pravo nego nepravda zbog niske razine duhovne razvijenosti, zbog okvira u koji su sebe davno stavili, zbog ograničenih mogućnosti koje bi htjeli proširiti, a ne znaju kako. Ako i pitaju onoga koji zna, garancija da će oni znati i shvatiti kako primijeniti, upitna je. Jer učitelja uvijek ima, ali ipak sve ovisi o učeniku, o njegovoj želji koliko će dugo grijati klupu, jesu li mu sive stanice ostale radilice ili su se umrtvile zbog ponavljane rutine, zbog zadrtih uvjerenja, zbog izostanka vježbanja mozga, što podrazumijeva: misliti, misliti, misliti … Nisu javne osobe gladne uspjeha, nego zbog čestog nerazumijevanja okrenu vjetar pa se drskošću ili indolentnošću brane od napada onih čija glava više nije 'čista'. Nitko nikom ne brani da bude ono što želi biti, ali sjediti na tuđoj stolici poželjeti može samo onaj koji nikad nije imao pravi pojam o sebi.

Presuditi čovjekovim djelima prstom ili riječima odraz je neodgojenosti ne samo pojedinca nego čitavog društva, jer da društvo funkcionira po duševnim normama i formama, takvog bi odmah isključili, novčano kaznili, porez na emocije naplatili, emotivni zatvor priuštili, pa kad prođe jednom takav put, hoće li poslije toga isto govoriti ili će ipak iza takve kazne promijeniti retoriku, postati ogledni primjer ostalima koji griješe. Koristiti ponuđene platforme za ratovanje bez sučeljavanja s osobom oči u oči, igra je skrivača u kojoj uvijek onaj koji se skriva bude pogubljen, ali ne tjelesno nego emotivno. Pa da samog sebe emotivno ne pogubiš, ne igraj se Cezara u svijetu emocija.

Sramio se imena

Vilim se dugo sramio svoga imena. Skraćivao ga je na Vili, ali djeca nisu uvijek djeca. Iako misle da je bezazleno zadirkivati ikoga, vrijeme je dokaz da nije. Vilima su mnogi proglasili novim Mozartom, jer je svirao klavir kao da se rodio s njim. Roditelji dovoljno pametni da mu ne zabrane, da mu dušu ne zarobe, prodali su neke plodne oranice i poslali ga u Beč na prestižni Konzervatorij 'Richard Wagner'. Došao je na mjesto o kojem je uvijek sanjao. Nije želio biti samo pijanista, nego skladatelj. U Beču je briljirao, a napisane skladbe čuvao, ne smatrajući ih još uvijek dovoljno dobrim za objavljivanje. Obrazovao se do samog vrha titule, ali ne da sebi dokaže kako može, nego da sa čovječanstvom podjeli te divne zvukove neke melodije koje će iz glave prenijeti na papir.

Dječja zadirkivanja

Volio je svaku notu kao da mu je dijete. Glazba i on postali su jedno. Zaposlio se u Bečkoj filharmoniji, oženio Austrijanku iz glazbene obitelji, ženu koja je svirala violinu. Spojeni glazbom i jednom malom djevojčicom plave kose i plavih očiju, za probleme nisu znali. Uživali su dugi niz godina. No, Vilim nikada nije zaboravio dječja zadirkivanja. Predložio je supruzi da se vrate u njegovu domovinu, želio je dokazati da su se krivom izrugivali. Želio im je oprostiti. U rodnom gradu u Vojvodini skućio se, posjetio školske prijatelje nadajući se da su dani zadirkivanja iza njega. Ali, oni koji kao djeca bezazleno zadirkuju, odrastanjem zbog svojih neuspjeha nisu Vilima dočekali stiskom ruke, nego neprijateljskim licima. Vilim je bio uvjeren da je to prerastao, no koliko se prevario i čime je to platio, samo njegova duša zna. Skladao je predivne skladbe i objavljivao ih na svim dostupnim platformama. Međutim, brojevi koji su bili ispod palca dole, kao i komentari, uništili su njegov san.

Spustio je poklopac klavira, jer obilježje mržnje prema djelima koje je stvarao iz ljubavi njegove emocije nisu više mogle podnositi. Posvetio se poljoprivredi. Zamijenio je tipke klavira sadnjom rajčica, patlidžana… Je li samom sebi okrenuo palac dolje? Očito je. Jer da nije, izvršio bi do kraja ono za što je bio stvoren.

MISAO TJEDNA

Tko vjeruje lažnim Cezarima, nesiguran je u svoje talente.

Teme
Linker
07. siječanj 2021 11:59