Svi zaziremo od rata, posebno od rata u kući, među članovima obitelji, jer obitelj bi trebala biti 'sveta', a ne prokleta. Kad ratovi započnu među bližnjima, među krvnim srodnicima, kad se dah mira pretvori u ledeni dah, na kraju svi ostanu bez daha. Globalne ratove ovog ćemo puta izostaviti, o njima uvijek moraju misliti oni koji su ih izazvali, naredbu izdali, nevinu krv prolili. Uvijek napadaju oni koji se boje, uvijek napadaju siti gladnog. Nisu to mudre glave, nego ljudi bez glave. Takvi završe posramljeni, jer im ni pobjeda strah ne može nahraniti, samo zatamniti.
Odbaciti čovjeka kao krpu
Kako god okrenuli, takav ples je ples smrti. Ali kada ples smrti započne među onima iste krvi, koji je povod? Preuzeti vodstvo nad onima koji su zbog nas žuljeve na rukama dobili, od brige se razboljeli, pelene nam mijenjali, u čekaonicama se za zidove hvatali, na svojim nas ramenima nosili… Pa, kako možemo sve to zaboraviti, živjeti u lažnoj amneziji, isključiti samokritiku, odbaciti čovjeka kao krpu. Ne recimo ni riječ sebi u obranu, mi koji smo do tada statirali, na ručkove pozivani bili, a da kuhače nismo ni vidjeli, još smo i salvetu previdjeli kraj tanjura iz kojeg smo jeli. Nema isprike za takvo ratovanje, iako srce oprašta, um ne zaboravlja.
Vrijeme smjene
Ali mi govorimo da je došlo vrijeme smjene, da roditeljske veze odbacimo kao stare cipele pod izlikom kako je njihovo vrijeme na izmaku, a naše stupa na snagu. Ako nam ne dopuste, počinje izvanredno stanje u kući. Ali ne ono u kojem ćemo jedan drugom pomoći, nego postati agresori zbog želje za moći. Pa se onaj čije su nas ruke u naručju nosile zapita od kakvih demonskih prikaza patiš, mi se zapjenimo. Nitko nas na ništa ne može nagovoriti, jer ako nagovor nađe put do nas onda su to bile i naše skrivene želje. Zašto prema takvima još uvijek milost pokazujemo, koji su nas prije prirodnog isključenja isključili iz života, skinuli sa aparata zbog kojih smo disali? Zato što ne možemo prestati voljeti svoju krv, pa tražimo krivce u drugima ili okolnostima ili u svojim greškama. Želja za moći, za preuzimanjem tuđe stolice, za koju bi ionako kad – tad došlo vrijeme, pokazuje našu nestrpljivost, tu slabost u nama koja nas natjera da iz janjadi postanemo vukovi. Kad zauzmemo tuđe mjesto, ako nam ga prepuste dobrovoljno ili prisilno, tek ćemo tada znati je li vrijedilo, jesmo li za to bili spremni ili smo to učinili samo zato da u tuđim očima vidimo divljenje.
Crni anđeo
Sve što uzimamo prije nego nam netko sam ponudi mi smo otimači, mi smo suci koji odbijaju žalbe prije nego smo ih pročitali. Na takvom ročištu nema svjedoka ni odvjetnika, čime osiguravamo presudu u svoju korist. Iako tada mislimo kako će nas usrećiti preuzeto nasljedstvo bez ostavinske rasprave, naše ime na vlasničkom listu u gruntovnici, slijepa je to ulica prijatelju, na čijem kraju je visoki zid koji će nas zarobiti. Oteto je oduvijek prokleto, pa ako nas nitko ne uhvati, kad se uljuljamo u sebi pripisano, pod ucjenom ugovoreno, sjetimo se kako će na takve ugovore pravednost zvana savjest potpisati našu propast. Imovina opija gore od vina, a ono što pijan čovjek govori, trijezan misli. Kada crni anđeo uplete prste, a mi ih prihvatimo objeručke, tada zavolimo neživo, otpišemo živo. I šta će reći onaj koji te voli osim: 'Prosvijetli ga iznova Gospode, dok mu neživo grobnica ne postane.'
Mozak operacije
Roman je bio ta ptica grabežljivica. Dok su otac i majka ciglu na ciglu slagali šireći imanje, za njega i sestru, za buduću snahu i zeta i naravno unuke, za koje su uvijek molili 'Dao Bog da ih bude.' Roman je u svojoj glavi radio nacrte kako da preuzme sve bez imalo savjesti. Imanje je raslo, a Roman namnožio prijatelje. Dovodio bi ih kući, govorio im: 'Sve je ovo moje.' Prijatelji bi se nasmijali, odgovorili: 'Samo ti sanjaj, Romane.' Roman se tajanstveno nasmijao na njihove riječi i pomislio: 'Još ćete se vi meni klanjati kad saznate kako djeluje mozak operacije.' Otac je primjećivao grabežljivu crtu svoga sina, ali da izbjegne rat u kući progutao je slinu. Kako mu je sestra bila asocijalna i kako se njezin svijet odvijao na relaciji kuća-posao te briga o roditeljima, Romanu je olakšala grabežljivu provedbu. Programer po struci isprogramirao je i isprovocirao je upravo ono što je otac izbjegavao. Rat među bližnjima. Oženio se manekenkom, bolje reći uhvatio ju je na prepad, vodeći je sobama, šapćući joj u uhu: 'Biti ćeš kraljica ovog imanja.' Gledajući svu tu raskoš, manekenki je ipak proradio razum pa ga je upitala:
- Roditelji? Sestra?
- Sestru ću pretvoriti u služavku, a roditelje smjestiti na idilično mjesto.
Ona je mislila da se šali, a zbog zaljubljenosti nije vidjela sadizam u njegovim očima. Kada mu je manekenka postala supruga, počeo je otkrivati programiranje. Na sve imao prigovor, počeo ih je psihički zlostavljati, dok ih nije iscrpio, dok ih nije pretvorio u podatnu robu svoje grabežljivosti. Sestra se jako uplašila pa se još više povukla.
Obitelj prošlosti
Otac ga je upitao:
- Što želiš, Romane?
- Darovni ugovor na svoje ime tatice, rekao je siguran da će tako biti.
- A što ako ti ga ne dam?, odgovorio je otac posljednjom snagom.
- Iskušaj me. Požalit ćeš!, odgovorio mu je Roman bez imalo srama. Sve ću dijeliti, osim nasljedstva. Vi idite u kuću na Mrežnici. Nju ostavite sestri.
- Ali Romane, uplela se majka u razgovor… to nije pravedno. Zar si postao čudovište otkad te grabežljivost uhvatila u svoje ralje? Pa mi smo tvoja obitelj. Jednom kad budeš djecu imao, razumjet ćeš.
On je hladno odgovorio:
- Vi ste obitelj moje prošlosti, a ako buduću želim stvoriti moram se riješiti viškova iz prošlosti. Naivni grade, pametni oduzimaju.
Kada je započeo rat između njega i roditelja, sestra je dobila napad straha, počela vrištati:
- Prestanite, prestanite… dajte mu sve!
Žene - potrošna roba
Da spase kćer, otac je potpisao darovni ugovor točno po njegovoj volji. Nakon toga sa kćeri su preselili u kuću na Mrežnici. Otac im je rekao:
- Lud čovjek, živa robija. Mi smo se spasili, a što će biti s njim … neka mu Bog pomogne.
Roman je pozvao sve one prijatelje koji su mu rekli da sanja, mašući im ispred nosa vlasničkih listom, čekajući klanjanje. Ali kada su ga nakon te večeri svi počeli izbjegavati, jer istina se brzo pročuje, a još lakše proširi on je samo prokomentirao:
- Budale. Još će oni mene trebati.
Kada je saznao da mu je žena neplodna, promijenio je ponašanje prema njoj, te i nju počeo psihički zlostavljati. Dovodio je kući ljubavnice, smatrajući to načinom da je otjera iz svog života. Žena je otišla s riječima na usnama:
- Uživaj u svojim prokleto ukradenim sobama.
Mijenjao je žene smatrajući ih potrošnom robom. Jednog jutra kada je osjetio slabost vjeđa, nalazi liječnika nisu bili obećavajući. Dijagnoza: Miastenija gravis. Više nikome nije bio zanimljiv. Kako je sve više slabio, bila mu je neophodna medicinska pomoć u kući. Tek kada je medicinskoj sestri koja ga je njegovala 24 sata potpisao darovni ugovor uz klauzulu prava doživotnog uživanja, shvatio je istinu o sebi. Do smrti je živio u grobnici vlastite savjesti.