Nadam se da ste svi imali lijepe božićne i novogodišnje dane i da ste puno poklanjali, ali i primili darova. Djeca su se sasvim sigurno radovala svemu što im je ispod bora donio Djed Mraz (ili, kako ga u današnje vrijeme češće zovemo – Djed Božićnjak).
Baš sam nešto razmišljala o tom Djedu Mrazu i cijeloj koncepciji darivanja onih koji su tijekom godine bili dobri. Iako smo se darovima svi uvijek beskrajno veselili, zanimljivo je povući i ovu paralelu - kolektivno smo u mnogim aspektima odgojeni da očekujemo pohvale, potvrde i nagrade izvana. Kao da je normalno da nas netko drugi treba procijeniti i zatim nagraditi. Pa se tako čak može dogoditi da cijeli svoj život i ponašanje podredite upravo tome – dobivanju potvrde od nekog drugog da ste dovoljno dobri.
Tražite li i vi potvrde izvana?
Da ste mene pitali takvo pitanje, prilično uvjereno bih vam rekla da sada kao odrasla osoba radim jednostavno ono u što vjerujem i da mi zaista nisu jako važne potvrde od bilo koga drugog vezano uz to. I bila bih djelomično u pravu. Ali ispod onoga što vidimo i što nam je očito, uvijek se kriju i neke nevidljive dinamike. Pa sam tako nedavno stajala u sobi svog brata Vanje (koji ima mentalnu retardaciju i čiji sam skrbnik) sa spoznajom koliko ono dijete u meni (koje svi cijeli život nosimo sa sobom) zapravo i dalje očekuje potvrde i pohvale. Naime, nedavno su se iz Zavoda za socijalni rad bili najavili doći k nama da vide kako Vanja živi. Dok sam pospremala njegovu sobu, nisam ni zamijetila da mi se po glavi vrzmaju misli poput: „Ako otvore ove ladice, sigurno će im biti drago vidjeti kako sam Vanjine gaće i potkošulje praktično i uredno posložila.“, „Sigurno će im se svidjeti kako sam mu ljetnu odjeću odvojila i zatvorila u zaštitne navlake“, „Bit će im drago vidjeti da su mu na polici mamina i tatina slika iz djetinjstva, a u krevetu njegov omiljeni panda. I kako sam mu lijepo pripasala posteljinu.“ Nekako sam zamišljala da će se socijalna radnica i pravnica zainteresirati za Vanjin život kod nas pa da ćemo im zajednički pokazati koliko je Vanja puno napredovao u godinu dana otkako je tu – kako se sada potpuno sam penje po stepenicama, pere ruke, oblači se. Zamišljala sam da će im Vanja ispričati koliko se voli družiti s prijateljima u udruzi u koju ga preko tjedna vodim na dnevni boravak, kako će im ispričati što voli jesti, koju glazbu najviše voli slušati i na kakva smo ga druženja i evente vodili.
Dijete u nama
No kad su dvije mlade žene došle, u prvom planu im je bilo rješavanje nekih drugih papira i pitanja, a Vanju i njegov prostor su samo ovlaš pogledale i otišle. I tako sam tog dana stojeći u njegovoj sobi shvatila koliko sam se ustvari negdje u dubini svog bića nadala da će netko vidjeti i pohvaliti sav trud koji ulažem u to da bratu bude lijepo i da svaki dan napreduje. Tko zna, možda je moje unutarnje dijete podsvjesno očekivalo pohvalu od roditelja? Vjerujem da ni vi na svjesnoj razini možda ne tragate za potvrdama i priznanjima, ali ta potreba za pohvalom i prihvaćanjem duboko je usađena u svakoga od nas. Ako se budete pažljivo promatrali, sigurna sam da ćete i vi to kod sebe uočiti.
Ljubav prema sebi
Ali zašto vam ustvari sve ovo pišem? Zato da vam dodam još jednu važnu ideju na vaš popis novogodišnjih odluka. Ne bi li naime bilo sjajno da odlučite (sa mnom) kroz cijelu ovu godinu koja je pred nama biti sam svoj Djed Mraz? Da sami zapažate trenutke u kojima ste učinili nešto dobro i pohvalno i da si onda na tome iskreno čestitate i na neki mali način sami sebe nagradite. I da se unaprijed radujete svim tim pohvalama i potvrdama od sebe samih. Jer većina nas svoje dobre strane i dobra dijela najčešće najmanje uočava. Svima drugima koji su nam učinili nešto lijepo od srca se želimo odužiti, zar ne? A sebi, kako se odužujemo sebi, kako se pohvaljujemo, kako se bodrimo i nagrađujemo?
Neka 2024. bude godina sigurnih pohvala i darova jer ćete sami znati svakog dana prepoznati da ste i više nego dovoljno dobri!