Svatko želi kroz život osjetiti miris moći. Taj miris je toliko neodoljiv da mu nitko ne odoli. Ta riječ kao da je čarobna, pa čovjek koji doživi tu čaroliju života ne misli na posljedice ni sebe ni onih oko sebe. Tek kad se s njom suoči, prekasno je vratiti prošlost, jer tko taj okus okusi, zaboravlja onu poznatu izreku: 'Lako se popeti s magarca na konja, nego sići.' Ne samo da moćni ljudi sebe krivo doživljavaju, već ih i drugi krivo doživljavaju. Svaka moć je mač s dvije oštrice. Jedna bode onog koji ju ima, a drugi dio oštrice zabadaju drugi u njih, tražeći nešto od njih, živeći na njihovim lovorikama, a oni najbliži, obitelj i rodbina, podrazumijevaju da su oni dio toga carstva, pa svatko uzima svoj dio kolača. Stvaraocu vlastite mu moći dugo vremena takva situacija odgovara, ali proširenjem carstva izgubi se u toj prašumi, pa umjesto da smanji taj osjećaj u sebi, time i želju za monopolom, on nastavlja sebe uvaljivati u sve veću nevolju. Kad čovjek sebe i druge navuče na oblizeke i uvede u svijet obijesti, matematika mu postaje loša strana. Usto se prilijepi i neka vrsta ovisnosti o toj tako varljivoj riječi. Je li moćan čovjek sretan čovjek, vremenom postaje upitno, jer dok se uzdiže, nitko mu ravan nije. Sklon je i sebe proglasiti lažnim modernim Robin Hoodom, ali ne onim u tajicama, nego u skupocjenom odijelu raširenog repa kao u pauna.
Mali bogovi
Tako moćnici kad steknu ugled ne razmišljaju o kapitalnim repovima, a njihovi potomci okreću glavu ne razmišljajući kad jednom preuzmu carstvo jesu li svi računi čisti i čije je to zapravo vlasništvo. Kao što ni moćnik ne razmišlja proglašavajući svojim ponašanjem sebe Cezarom, da u njemu živi i brat Brut. Mutni su to poslovi kako god mi okrenuli i bez obzira na stečene veze istih takvih grabežljivaca koji će lako otvoriti tuđu kasu, poduprijeti predloženi projekt i za taj ustupak strpati u džep postotak. Ako je netko sreo poštenog moćnika, neka to javi svima koji to žele postati. Naravno da je ljepše na luksuznoj jahti dužine 'par kilometara' glumiti nedodirljivog s kristalnom čašu u ruci, s cigarom u ustima, 'neprimjetnim' bodyguardima uz prešetavanje i izležavanje tih lijepih, estetski obrađenih žena, vrebačica na imovinu, koje neće pitati na koga glasi vlasnički list. A obitelj će sve progutati, samo da im dlaka ne fali, jer moć je zarazni virus koji se prenosi zrakom. Krumpire saditi i vaditi za njih će netko drugi, dok će oni naglašavati kolikima su kruh u ruke dali. A hoće li takvi za neku siću raditi dvanaest ili šesnaest sati, to moćnike ne zanima. Ti mali bogovi među nama od sirotinje traže poštovanje i blagi naklon dok prolaze i pitaju: Kako ide?, očekujući pritom pozitivne odgovore. Prigovore i kritiku nikako. Iako imaju nadzornike, ipak se vole s vremena na vrijeme osobno pojaviti, da upamte lice glavnog moćnika. No, koliko je moć jestiv kruh ili se na kraju pokaže kao kruh pun plijesni, razotkrije vrijeme. Je li im moć omogućila baš sve željeno, kako njemu tako i njegovoj obitelji ili je s njom ušao i strah hoće li sve stvoreno biti jednom i oduzeto? Kakav sat kod moćnika otkucava, ne zna ni on ni njegova obitelj, dok kazaljke ne stanu, dok se ne uključe institucije.
Kraljica s dijagnozom
Kako je do tada pokrivao zadužene troškove kod raznih institucija i time stekao povjerenje, naravno da je svako slijedeće zaduženje dobio bez imalo muke. U međuvremenu se oženio i postao otac petero djece. Tri kćeri i dva sina. Žena je ostala kod kuće da dječicu drži na okupu, povede brigu o njihovom dobrom obrazovanju. Kraljica otoka, kako su je potajno zvali, dugo je uživala u toj ulozi, dok nije saznala za mužev harem. Tada je pukla i postala kraljica otoka s dijagnozom. Kako su mu sva djeca postala visoko obrazovana, zaposlio ih je na raznim mjestima svog carstva, naravno rukovodećim. Jedno u marini, jedno u hotelu, jedno u turističkog agenciji za iznajmljivanje apartmana, jedno u ugostiteljstvu, zadnjeg u građevinskoj firmi. I on je postao kralj otoka, jer su svi mislili da je gore navedeno sve njegovo. Djeca odrasla u zlatnom kavezu, obilato su prihvatila svoje pozicije, sigurni da je otac tim zaposlenjima napravio neku vrstu oporuke. Svakom je izgradio njegovu vilu u španjolskom stilu, a kad mu je najmlađi sin u porscheu skrivio nesreću, izvukao se bez kazne. Gramzivost je djecu zaslijepila, pa su mnogo toga previdjeli.
Ovrhe i blokade
Ali, kada se jednog jutra otac nije probudio od posljedice moždanog udara, iako su žalili, tlo pod nogama nisu izgubili. Majku su smjestili u luksuzni privatni sanatorij da sebe oslobode brige. Čekajući ostavinsku raspravu trljali su ruke. Kada je javni bilježnik obznanio zaduženja s nulama koje nisu uspjeli ni upamtiti, koje su oni trebali vraćati ako žele zadržati postojeće carstvo, još su ostali donekle pribrani. No, ne zadugo. Dok su shvatili da nitko od njih nema tatinu umnu snalažljivost, preplavile su ih ovrhe, blokade računa … gdje je bila ubrojena i privatna imovina. Pokušali su povući tatine veze. Ali kako to obično biva, naišli su na njihova leđa. Tek kad su iz zlatnih kaveza preselili u male stančiće, shvatili su koliko je moć krhka izmišljotina naivnih umova.