VEDRAN PETEH CROPIX
posvuda su

Prepoznajete li u svojem nadređenom ove karakteristike budite sigurni da je obolio od Hubrisovog sindroma

Glavni uzrok Hubrisovog sindroma je moć koju osoba osjeća u odnosu na druge ljude

Previše moći, previše osjećaja više vrijednosti, previše samopouzdanja, previše godina na liderskoj poziciji, svega previše što bi rekli u narodu, jasan je pokazatelj sindroma oholosti.

Suzana je bila jedna od nas. Gradska cura, završen fakultet, stan od bake koji je lijepo uredila i auto na leasing. Karijere u banci su jednako napredovale njoj i nekolicini kolegica. Sa šaltera, poslovni put je vodio do osobnog bankara, šefice odjela. Sve su bile zgodne, dotjerane, mlade, srednje ambiciozne. Život je bio pred njima. Radile su, provodile se vikendima, putovale.

Jednoga dana Suzana je pozvana na razgovor i predloženo joj je mjesto članice uprave banke. Bila je iznenađena ponudom, ali i brzinom kojom je prijedlog prihvatila. Njezina obitelj bila je ponosna. Kolegice su se veselile, a ona se dobro snašla. Bilo je to puno više posla i odgovornosti, a sve manje bezbrižnih vikenda i putovanja.

Malo po malo sve rjeđe je viđala prijateljice, imala sve manje vremena za druženja i razumijevanja tuđih problema. Postala je izravno nadređena bivšim kolegicama. Od razmjenjivanja stranica za shopping, zajedničkih izlazaka, putovanja i tračanja šefova nije ostalo ništa.

Postala je hladna, distancirana, isključiva, stalno je tražila dodatne analize, nije imala razumijevanja za bolovanja ili za odlazak s posla prije nego li mrak padne.

Suzana više nije bila omiljena. Nije trpjela kritiku, mislila je da je najpametnija, najorganiziranija, osoba s vizijom i misijom. Manjak vremena za sebe i one koje voli, kompenzirala je nabildanim egom i mesijanskim govorima podređenima.

„Odlijepila je“, glasila je dijagnoza njezinih bivših prijateljica koje su joj se morale obraćati vrlo oprezno u strahu da ih dodatno ne nagazi ili profesionalno ne ponizi.

Glavni uzrok Hubrisovog sindroma

Suzana je oboljela od sindroma oholosti ili Hubrisovog sindroma. To je psihološko stanje izravno izazvano konzumiranjem visoke i odgovorne funkcije. Pate od njega mnogi političari, premijeri, predsjednici, javne osobe, pa čak i sportaši.

Prema istraživanjima ovo stanje ne pokazuje nikakve promjene na mozgu i vrlo često se s odlaskom s funkcije osoba vraća u prvobitno stanje. Mnogi ovaj sindrom povezuju s narcisoidnim poremećajem i on uistinu ima puno sličnosti, ali ipak i veliku razliku - narcisoidni poremećaj trajno je stanje koje se vrlo rijetko liječi, a o izlječivosti gotovo da nema niti govora, dok sindrom oholosti sam od sebe iščezava kada osoba napusti ono radno mjesto koje ju je i dovelo do promjene.

Glavni uzrok Hubrisovog sindroma je moć koju osoba osjeća u odnosu na druge ljude, a nedovoljno razvijene i stabilne ličnosti zbog toga mogu vrlo lako skliznuti u građenje grandiozne slike o sebi, pretjerani ponos i veličanje vlastitog osjećaja vrijednosti.

Neka istraživanja pokazuju da ovaj sindrom uglavnom nastaje kada osoba preskoči neke korake u karijeri ili kada se napredovanje do liderske funkcije dogodi brzo ili iznenada. Često su zato stanju oholosti podložniji mlađi ljudi jer oni stariji već imaju izgrađene osobnosti ili karijere.

Ideja da se neke političke funkcije ili pak one izvršne u velikim kompanijama ograniče na dva mandata, ima uporište baš u ovakvim ljudskim ponašanjima. Kada se čovjeku penje na karijernoj ljestvici teško je utvrditi koliko zrela osoba je u pitanju, pa ograničavanje moći na određeni broj godina štiti društvo ili kompaniju od samovolje pojedinca koji izgubi dodir s realnošću.

Prepoznajete li u svojem nadređenom sljedeće karakteristike budite sigurni da je obolio od sindroma oholosti:

• grandiozna, i preuveličana slika o sebi

• neprestano bildanje vlastitog imidža

• pretjerano samopouzdanje i briga za samoprezentaciju

• stalno naglašavanje vlastitih sposobnosti

• povezivanje sebe s organizacijom i korištenje “mi” u razgovoru

• preziranje bilo kojeg oblika kritike

• gubitak kontakta sa stvarnošću

• impulzivno ponašanje i omalovažavanje drugih

• uvjerenje da su odgovorni samo Bogu ili imaginarnoj višoj sili

Ovakve osobe lako je prepoznati, ali ne postoji način kako im se oduprijeti. Naime, osobe koje obuzme ova anomalija nisu svjesne svojeg stanja i teško je bilo kakvim razgovorom do njih doprijeti. Štoviše, oni razgovore i kritike te vrste niti ne dopuštaju.

Opijenost vlastitim osjećajem moći vrlo je opasan za okolinu i zato je važno da svaki sustav ima kontrolne mehanizme koji će sagledavati razvoj i ponašanje osoba na visokim pozicijama.

Jedina sretna okolnost je da kada ljudi siđu s funkcije ovo stanje nestaje nakon nekog vremena. Ali tada to zaposlenima više nije niti važno, jer su već dovoljno iscrpljeni višegodišnjim maltretiranjem.

U svakom slučaju, obavljate li neku važnu i visoku lidersku funkciju, zastanite ponekad i dobro se preispitajte. Za početak nije niti to malo, ma kakve zaključke donijeli.

Da ne zaboravim ispričati priču o Suzani do kraja.

Njezinu banku kupio je veliki strani fond. Novi vlasnici postavili su novu upravu. Suzane više nije bilo u toj upravi. Vratila se među svoje kolegice. Brzo se vratila i u svoje prijašnje stanje. Neke prijateljice su joj oprostile crnu stranu moći koju je pokazivala dok je bila u upravi, a neke su joj to trajno zamjerile.

Sama Suzana se često preispitivala i nije mogla shvatiti gdje je pogriješila. Ona je samo radila svoj posao.

Linker
31. siječanj 2024 16:17