Ono što je nakon svega uslijedilo za svakog bi bilo gore od metka, ali ne i za doktoricu Anđelu
 FOTOGRAFIJE: LJUBAPHOTO GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
Prijatelji i neprijatelji

Izvukao je pištolj i prislonio na njenu sljepoočnicu. Ljudi su prolazili kao da se ništa ne događa

19. svibanj 2021.
Lara i doktorica Anđela imale su puno više od odnosa pacijent - liječnik. A onda je jedna prijetnja metkom uništila baš sve

Čovjek u životu ima samo jednog prijatelja i samo jednog neprijatelja. To nije živo biće, nego još uvijek nama ljudima apstraktan pojam, čija je definicija upitna, a interpretacija ovisna o osobnom doživljaju. Taj prijatelj i neprijatelj svima nama je isti, a zovemo ga vrijeme. Vrijeme nas umara, odmara, udaljuje, približava, razdvaja i spaja. Kada bi kazaljke na satu ili kalendar bili ono što ubrajamo u pojam vremena, lako bi mi ovladali time, vraćajući kazaljke unatrag, a mjesece u kalendaru okretali kako nam odgovara. Tako bi svog neprijatelja vrlo brzo pretvorili u prijatelja, jer odavno je potvrđeno kako čovjek oku lako vjeruje. Da nema tog kalendarskog brojenja kako bi uopće znali koliko imamo godina. Jesu li nam time onemogućili mogućnost shvaćanja značenja pravog vremena, usmjeravajući nas prema vanjskim slikama, prema znanju prenošenom s koljena na koljeno, umjesto na istraživanje što je vrijeme uistinu i čemu naša potreba za njim.

Osiromašeni duh

Koliko smo puta čuli: dođi na vrijeme, potrošili smo vrijeme, vrijeme nas je pregazilo, nismo imali dovoljno vremena … o čemu smo mi zapravo pričali? O nametnutom vremenu izvan nas ili o vremenu čija je adresa u nama? Upravo orijentacija na izvanjsko je uvelo zbrku u naše živote, jer nam je promaklo ono unutarnje, skriveno očima, dokučivo mislima. Tražeći prijatelje ili neprijatelje među ljudima osiromašili smo svoj duh, ulazeći sve više u mrak neznanja, reciklirajući ono što je već tisuću puta reciklirano. Nalazimo se u začaranom krugu. A 'začaran' čovjek percipira stvarnost potpuno drugačije, što se uočava u njegovom destruktivnom ponašanju, komunikaciji, emotivnim oscilacijama, željama koje prelaze mogućnosti… zapravo ne percipira dovoljno jasno da prelazi okvir realnosti. Kako ćemo sve ovo što smo sami sebi učinili dovesti ponovno u ravnotežu i hoćemo li ikada više uspjeti ili ostati granični, nisu više samo pitanja o kojima se teoretizira, traže se rješenja.

Svjetlost u nama

A jedno od najvećih rješenja svakog pitanja upravo je vrijeme, ta svijetlost u nama, koja bi naš umni mrak pretvorila u najsunčaniji dan, gdje bi ljudi ljude razumjeli, gdje bi svi živjeli kao na otoku ljubavi. Jer, nitko od nas ne zna koliko će trajati, osim naše duše koja itekako šalje signale u kakvom se umno tjelesnom stanju nalazimo. Zašto smo sve naopako okrenuli, jesmo li se izgubili u potrazi za definicijama? Zar nikad nismo shvatili da vrijeme nije ništa osim postojanja? No, je li krivo tumačimo i samo postojanje, jesmo li i njega okrenuli naglavačke, jesmo li radnje stavili ispred osjećaja? Jesmo. Toliko smo uporni u tvrdnji kako nas sadržaji ispunjavaju ili iscrpljuju, usrećuju ili rastužuju. Zar nam samo postojanje, koje je u svojoj biti vrijeme, nije jasno definiralo savršenu formulu života? Osjećaje stavimo ispred sadržaja, a to znači da prije nego učinimo moramo sretni biti, ali mi to stanje ostavljamo za kasnije. Nismo mi zapeli u prometu, nego u prijevodu pojma vremena. Najjednostavnije pojašnjenje pojma vremena je osvijestiti osjećaje u sebi, postupati po njima i znati da uvijek živimo u sadašnjem vremenu, jer buduće vrijeme ne možemo vidjeti, samo na pretpostavkama planirati, a prošlog se vremena možemo samo prisjetiti. Kada sva tri vremena spojimo u jedno dobiti ćemo formulu za postojanje, a ona glasi: Budi, dok jesi, ali bez očekivanja kada i kako će sve završiti.

Ratna priča

Bilo je vrijeme ratnog vihora. Larin brat javio se kao mnogi dragovoljci da obrane svoje. Iako se obitelj odvojila na tri strane emotivnu suradnju su učvrstili. Roditelji su ostali na selu pokraj Vrbovca. Brat je tri godine bio na ratištu, a godinu proveo u logoru. Za vrijeme razmjene imao je sreće, pa je oslobođen. Međutim, posljedica je ostala pod dijagnozom PTSP -a. Lara je živjela u Zagrebu i najviše vremena provodila na radnom mjestu. Iznajmila je štand na tržnici i uz veliku snalažljivost postala poznata po prodaji voća i povrća. Jako je voljela pričati viceve, nasmijati njima mušterije. No, jednog dana, vid joj se zamaglio, uz strašnu glavobolju, što je pripisala umoru. Ali kada su se pojavile promjene na njezinoj koži, afte u usnoj šupljini, bolovi u zglobovima, znala je da mora liječniku.

Dijagnoza i terapija

Obavila je niz pretraga, završila i na bolničkom liječenju, ali konkretna dijagnoza nije postavljena. 'Vrijeme će pokazati, zato ćemo pratiti svaku promjenu. Do tada redovno uzimajte terapiju uz zakazanu kontrolu', rekli su joj. Baš kad je pomislila: nije to ništa strašno, pojavili su se dodatni simptomi. Saznala je za liječnicu Anđelu čiju predanost su svi hvalili. Otišla je u njezinu privatnu ordinaciju i nakon određenog vremena, u suradnji s inozemstvom saznala da boluje od Behcetove bolesti. Kada joj je liječnica Anđela o toj bolesti sve pojasnila, dodatna pojava kod Lare bila je anksioznost. No uz medikamente nastavila je funkcionirati s vjerom u bolje sutra. Lara i doktorica Anđela nisu ostale samo na odnosu liječnik – pacijent. Nastalo je jedno divno prijateljstvo.

Pažnja i pomoć

Lara je u jednom periodu pala u vrlo teško krizno stanje, a kako su obje stanovale same, liječnica joj je predložila da se u tom periodu preseli kod nje. Godila joj je takva pažnja, a i sigurnije se osjećala pod liječničkom paskom nego u samoći svoga stana. Doktorica je po danu radila, a po noći bdjela, uz poneku stanku sna. Kada se Lara donekle oporavila, vratila se na posao, a prijatelju zahvalila zamjeni na poslu. Još je ostala u stanu liječnice, dok potpuno ne očvrsne. Uvidjela je kroz razgovor i njezinu privatnu biblioteku kako liječnica ulaže velike napore u svoj duhovni razvoj. Nakon povratka Lare u svoj stan liječnica je primila vrlo neugodan telefonski poziv. Na liniji je bio Larin brat koji se vratio iz zarobljeništva. Zaprijetio joj je rečenicom naslova filma 'Cigani lete u nebo', kriveći je za sestrino loše stanje i za bolest o kojoj ništa nije znao. Da bi ga umirila predložila mu je sastanak izvan ordinacije, na neutralnom terenu. Dočekao ju je blizu Vukovarske ulice s rukama u džepovima. Vidno uznemiren, derao se iz sveg glasa. Liječnica ga je mirno promatrala, pokušala smiriti. Umjesto smirenja došlo je do eskalacije. U tren oka u njegovoj ruci vidjela je pištolj kojeg je izvukao iz džepa i poput kakvog razbojnika prislonio na njezinu sljepoočnicu. Prolaznici su prolazili pokraj njih kao da se ništa ne događa. Nitko nije intervenirao, čak ni policija.

Još jedno iskustvo

Svjesna blizine smrti u toj opasnoj drami njezinog života upravo joj je duhovni razvoj i taj pojam vremena pomogao da ostane prisebna. Gledala ga je i dalje ravno u oči dok su joj glavom prolazile misli: 'Ako moje postojanje treba ovako završiti, bolje da odem smirena, nego izbezumljena.' Mirnoća njezinog pogleda na njega je djelovala poput lijeka. Spustio je pištolj, okrenuo se i otišao. Doktorica Anđela nazvala je Laru i ispričala joj cijeli događaj. Odgovor koji je dobila nije ju nimalo iznenadio, a glasio je:

'Lažeš. Moj brat nije takav.'

'Dobro Lara, zaboravimo to. Nastavimo mi s tvojim liječenjem.'

Ono što je nakon toga uslijedilo kroz bežičnu žicu, za svakog bi bilo gore od metka, ali ne i za doktoricu Anđelu:

'Onaj tko je oklevetao mog brata, ne može više biti moja liječnica. Ti si obična kučka.'

Liječnica je spremila mobitel u torbu i zahvalila na još jednom duhovnom iskustvu. Znala je da ljudi koji se izgube u vremenu nikada se više ne mogu pronaći.

MISAO TJEDNA

Kad jednom pogledamo smrti u oči ili se osvijestimo ili onesvijestimo

Teme
Linker
23. studeni 2021 10:40