Zašto su neka djeca tako izbirljiva kad je riječ o hrani? Čini se da nije krivnja samo na pogrešnom pristupu roditelja nego postoji cijeli niz razloga zbog kojih vaše dijete, ili u mome slučaju sve troje djece, s gađenjem okreće glavu od nekih ili možda čak od brojnih jela. Istraživanje iz 2015. je pokazalo da je izbirljivost u jelu kod djece povezana s mnogo razloga, od karakternih crta djeteta i roditeljskog stava tijekom obroka do društvenih utjecaja ili prehrambenih navika roditelja. Ali i da izbirljivost u jelu može značiti ono najjednostavnije - da je dijete samo dijete koje danas želi i voli ovo, a sutra ono (kako s igračkama tako i s hranom). U svakom slučaju, mnogi stručnjaci upozoravaju da je izbirljivost u jelu normalna pojava kod djece, naročito one mlađe dobi, kao i to da pretjerane reakcije, dramatiziranje i prisiljavanje djeteta da pojede ono što smo zamislili može biti kontraproduktivno. Čini se da roditeljska nervoza oko dječje izbirljivosti u jelu uopće ne pomaže, već je puno bolje zauzeti pozitivan pristup i djeci pokazati kako sami uživate u hrani koju nudite njima te strpljivo čekati da ta faza u njihovu životu prođe. A za to se zaista trebate oboružati strpljenjem jer izbirljivost ponekad može potrajati i nekoliko godina.
Ta dva zalogaja brokule
Bitka za stolom možda može početi zbog mahuna ili brokule, ali u većini slučajeva nisu mahune ni grašak ni brokula ono što dijete uzrujava, već se tu najčešće radi o borbi za kontrolu nad situacijom. Naravno, ponekad dijete ima reakciju na određeni okus ili izgled hrane, ali čak i u tim situacijama odbijanje da proba tu hranu zapravo je izraz straha ili nekih drugih osjećaja. Želja da mogu kontrolirati ono što jedu osnovni je problem. - U vrtićkoj dobi glavni je zadatak djece da se nauče kontroli - kako pokretati i kontrolirati svoje tijelo i njegove funkcije te kako kontrolirati svoje emocije i reakcije. - Biranje koju će hranu staviti na svoj tanjur te hoće li je progutati ili ne samo je još jedno područje za koje su otkrili da ga mogu kontrolirati - kaže dr. Dina Rose, sociologinja i autorica knjige "Ne radi se o brokuli". No, stvar je u tome što i roditelji žele imati kontrolu nad djetetovom prehranom.
Mnogo lica izbirljivosti
Kao mama troje izbirljive djece moram reći da je prvo što sam shvatila da izbirljivost ima mnogo oblika i da isti pristup ne pali kod svakoga. Kao drugo, čak ni ljubav mog sina prema varivima, povrću i ribi, kakvu možda mnogi roditelji priželjkuju kod svoje djece, ne znači da nema izbirljivosti i da nema problema. Jan obožava sve na što se drugu djecu mora tjerati, od blitve i špinata preko juha i variva do ribe, mahunarki, grahorica i žitarica. Ali sve to priznaje samo u jednom obliku na koji je navikao to jesti kod kuće. Ako mu isto povrće pripremimo na drugi način, već ga hvata panika. Osim toga, on ne jede gotovo ništa što druga djeca vole, poput sendviča, bilo kakvih namaza na kruhu, lazanje, pizzu, musaku, ne smije ni vidjeti vrhnje, maslac, sir.... Od tih jela okreće glavu s izrazom lica spremnim na povraćanje. Ne voli ničija jela osim onih koje spremamo tata, ja i tete u vrtiću. Kod baka ne želi jesti, a ni kod bilo koga drugoga. Sumnjičav je prema svemu novom i nema nikakvu želju isprobavati nova jela. S jedne strane sam zadovoljna jer jede prilično zdravo, a s druge frustrirana jer ima, u najblažu ruku, neobično ponašanje kad se u njegovoj blizini nađe nešto novo ili nešto za što tvrdi da ne voli iako nikada nije stavio u usta. Jede okrenut leđima prema stolu, gura to novo jelo iza najvećeg lonca tako da ga ne mora gledati, bježi u zahod i pretvara se da povraća, ponekad čak i vrisne s užasom ili me pristojno zamoli da, na primjer, ne jedem sir kraj njega jer mu je od toga zlo. Onda su tu blizanke koje su sušta suprotnost, one preziru juhe i variva, općenito povrće, jele bi samo nešto hrskavo i eventualno tjesteninu, njoke ili palentu, ali neokaljane bilo kakvim umacima. Općenito ih hrana ne zanima previše i vesele se isključivo slatkišima. Lea je, srećom, počela pokazivati interes da tu i tamo nešto proba, a Neli obožava grickati mrkvu i jabuke i žlicom jesti parmezan iz vrećice, ali to nije dovoljno da bih se ja opustila. Ručkovi se tako uvijek pretvaraju u beskrajna natezanja i hranjenja unatoč savjetima da to nije dobro. Kaže se da treba dijete pustiti da ogladni pa će bez problema pojesti ono što prije nije htjelo, ali kod mene se to nije pokazalo učinkovitim. Cure su spremne otići na spavanje gladne samo da ne pojedu ono što ne žele. Jednom sam se prisilila ići do kraja i pustila ih tako gladne pa je Neli u snu plakala i mumljala da je gladna, a onda mi se činilo besmisleno da je dižem i poslužujem joj varivo pa sam od te metode odustala.
Nudite, nudite i nudite...
Kad djeci dajete neku hranu prvi put, velika je vjerojatnost da će oklijevati ili neće biti zainteresirana i to je posve normalno. Istraživanja o prehrani kod djece su pokazala da je potrebno i do 12 prezentiranja određenog jela ili namirnice djetetu da bi ga ono prihvatilo. Prezentiranje znači da pred dijete iznesete određeno jelo i ponudite mu ga, a ne da ono svih 12 puta i pojede to što ste mu ponudili. "Zbližavanje" s određenim jelom ne mora nužno ići žvakanjem i gutanjem: to može biti promatranje tog jela u zdjeli za posluživanje, slušanje što roditelji govore o jelu dok ga jedu, upijanje mirisa, pomaganje u pripremi tog jela te naposljetku i probavanje jednog ili nekoliko zalogaja. Pretjeran pritisak na dijete da mu se isprva svidi neko jelo može samo dovesti do toga da ga odmah stavi u "ladicu hrane koju ne voli". Kod ovog savjeta najbolje je da sami procijenite kako ćete ga provesti. Ja sam bila realna i krenula samo s pola decilitra juhe, ali nisam tu juhu stavila na stol da je cure gledaju i mirišu jer znam da ne bi, već sam ih moljakala i nagovarala da je popiju. Uostalom, juha je na stolu otkad znaju za sebe pa od toga gledanja nije bilo koristi. I mogu potvrditi da su nakon 10-12 puta zaista prestale imati izraz gađenja i prihvatile juhu, ali još smo bili daleko od toga da je zavole. S druge strane, Jan je tip koji mora prvo mjesecima gledati neko jelo izdaleka, priviknuti se da mu je u blizini pa onda tek pomirisati i možda još mjesec dana samo pokušavati liznuti i gricnuti, da bi na kraju zaključio da mu se "ipak malo sviđa".
Ne dramatizirajte
Ponekad se djetetu okus jela koje prvi put proba odmah svidi, a ponekad je potrebno da ga proba dva, tri pa i više puta da bi se priviklo. Kad priredite neko novo jelo ili pred dijete stavite povrće koje dotad nije jelo, zamolite ga da proba samo jedan zalogaj. Ako mu se ne sviđa, ne radite od toga dramu, već pokušajte ponovno drugi put. Prisiljavanje djeteta da pojede nešto što mu ne paše samo stvara u njemu odbojnost prema tom jelu. Pa, kod mene ovo djeluje toliko da ću ih na jedan zalogaj uvijek uspjeti namoliti, ali oni onda obično to probaju meni za ljubav i zaustave se na tom jednom zalogaju.
Mali i hrskavi zalogaji
Jedno je sigurno - djeca vole tzv. finger food, odnosno hranu pripremljenu u malim zalogajima koje mogu primiti prstima i strpati u usta bez žlice i vilice. Dakle, ako ne možete nikako pridobiti dijete da proba kuhanu brokulu, pokušajte mu ponuditi cvjetiće brokule umočene u tijesto za palačinke i zatim kratko ispržene. Ovo je savjet koji sam isprobala s curama i koji je odveo stvar u potpuno krivom smjeru. Da, točno je da obožavaju finger food i ja sam im na taj način podvaljivala sve moguće povrće i žitarice, ali to je onda otišlo tako daleko da jedno vrijeme nisu htjele ništa drugo jesti osim kojekakvih kuglica, popečaka, prutića i slično. Prestale su koristiti pribor za jelo i odbijale jesti ako se to ne može primiti prstima i grickati. Imala sam grdne muke da ih od toga poslije odviknem.
Dajte im ulogu kuhara
Djeca su sklonija probati jelo u čijem su pripremanju sama sudjelovala. Prvi je korak da zajedno prelistate kuharice i odaberete recepte koje biste mogli isprobati, a onda zajedno sastavite popis potrebnih namirnica i odete u kupovinu. Poslije dijete može sudjelovati u pripremi. A kad na kraju stavite gotovo jelo na stol, dijete će jedva čekati da kuša ono što je "samo" kuhalo. I to kod mene pali, a još je učinkovitije ako u nekoj od svojih omiljenih dječjih emisija vide drugu djecu da nešto kuhaju i jedu. Tako su nam Njam Njam i Šareni lonac iz Juhuhua često pomicali granice za stolom.
Dopušteni mali trikovi
Kako još možete postići da dijete jede više voća i povrća? Prokrijumčarite ga u njihova omiljena jela. Na primjer, u zobene pahuljice umiješajte tanko narezane ploške banane, naribanu jabuku ili grožđice ili pak na pizzu dodajte sitno nasjeckanu papriku i ploške svježe rajčice. Voćni jogurt obogatite svježim nasjeckanim voćem, a umjesto soka iz tetrapaka ili bočice, zajedno s njim ubacite u sokovnik mlijeko, bananu, jagode ili drugo voće, dodajte kuglicu sladoleda i smiksajte u frape. Ili pak u umak od rajčice zakamuflirajte naribanu tikvicu ili nasjeckanu crvenu papriku. Mogućnosti je bezbroj pa se prepustite mašti i lukavosti ako treba i kod svakog obroka. I to se meni čini dobrim savjetom za cure, dok djetetu poput Jana koji se za stolom ponaša kao detektiv ne bih mogla podvaliti ni zrnce soli.
Bez pravila čistog tanjura
Ne prisiljavajte dijete da kod svakog obroka mora do kraja počistiti tanjur jer to može samo još više zaoštriti borbu oko jela.
Prilagodite savjete svojoj situaciji i svojoj djeci
I tako, kao i sa svim savjetima kad su djeca u pitanju, vrijedi ono da ne pale svi savjeti kod svakoga niti su sva djeca ista niti su svi roditelji isti, a ponajviše stoji činjenica da su mnogi savjeti teško primjenjivi u stvarnom životu. Jer s troje djece u izolaciji i radom od kuće istodobno teško da mogu primijeniti, primjerice, savjet da budem kreativna u ukrašavanju jela i rezbarenju povrća u zanimljive oblike. Sretna sam da uopće spremim ručak, a o kreativnom trenutku ne stignem ni razmišljati. U svakom slučaju, isprobala sam mnoge savjete, neki su se pokazali dobrim, neki su kod mene samo pogoršali stvar, a ono što sam ja iz svega zaključila jest da treba biti beskrajno strpljiv. Moje su cure, tek nakon što sam ih deset dana silila da popiju po pola šalice juhe prije ručka, primile tu šalicu same u ruke, nakon mjesec dana to su prihvatile kao nužno zlo, a sada nakon gotovo dva mjeseca već imaju i juhu koja im je omiljena. Ali da, trebalo je živaca, vremena i strpljenja - i to samo za juhu.