Sve je dobro dok ne izgovorimo dvije po nas kobne riječi: Nikad više! Kada u ljutnji živoj osobi to kažemo i razdvojimo se, uvijek postoji nada za sljedećim susretom, a možda i pomirenjem. Ali kada nekoga ispratimo na posljednje putovanje, tada je taj 'nikad više' ožiljak potvrde koliko smo prolazni. Prihvaćamo li doista prolaznost, odnosno vremensko ograničenje postojanja? Kad zauvijek nestanu žive slike nečijeg života, kad osobu nikada više ne možemo vidjeti ni dotaknuti, kad joj ime milujemo na hladnoj kamenoj ploči, oslanjamo se na sjećanje. Sjećanje u mislima ili na fotografijama kao nepomičnoj uspomeni da smo s tom osobom određeni broj godina dijelili, ponekad komunicirali riječima, ponekad očima, vrijeme trošili na sretne i tužne trenutke.
Odvajanje od voljenih
Kažu rane zacjeljuju, srce se navikne, dalje se mora. Ipak se mi ne odvajamo tako lako od voljenih zbog čega ih u vlastitoj boli prizivamo, iako znamo da je nepovratno. Često se i utješimo govoreći si: 'U nekom drugom životu dušo opet ćemo biti spojeni ili ćemo u vječnosti nastaviti.' U ničije vjerovanje ne treba zadirati, treba pustiti da čovjek odabere tamo gdje misli da će dobiti prihvatljive odgovore koji će mu pomoći kad je primoran odvojiti se od voljenog mu bića. Tišina je najsuroviji oblik života, jer nije to ona fina tišina u kojoj čovjek 'uđe u sebe', kad mu nadođu nove ideje, pa ih na papir prepiše. Glas je važno čuti, onaj odjek u prostoru, frekvencije u vremenu, makar i odzvanjale, makar se i odbile o nekoga, ipak potiču osjećaj života, te sile nebeske između dvoje, troje ili više ljudi. To su ti tragovi koji su između kad iz dubine nas izađu, polome se da nas pronađu i kada nas dohvate, kao mi leptira u letu, urezani ostanu u svakom vremenu.
Tragovi
Međutim kad glas više ne čuješ, kad se prisiljavaš da ga dozoveš, jer on kao da iščezne, kao da nestane negdje u eteru, negdje u Svemiru više nije isto. Lako mi govorimo: 'Putuj dušo Univerzumom, neka ti je lako, neka u miru počivaš…no, je li to baš tako? Nikad nije niti će ikada biti. Zaželi se čovjek poljubiti poznato mu lice bez imalo lažne skromnosti, jer sveukupnost ljubavi mi ljudi možemo podijeliti na živo dijeljenje i neživo sjećanje. Tragovi zbog kojih i želimo živjeti je stvaranje, ali ne samo obitelji ili nasljednika koji će iza nas započeto nastaviti. Može li to biti dovoljno? Nikako. Stvaranje je izraziti sebe na podobnoj platformi, bilo da se radilo o mudroj riječi, skulpturi, ulju na platnu, otpjevanim stihovima … ni ne znamo koliko toga možemo. Tko nas je na uzde stavio, tko nam je omče svezao, na kojoj 'visimo' kao lutke u izlogu oponašajući već viđeno.
Ratnici i pjesnici
Nisu to nikakva nova iskustva o kojima često govorimo naglašavajući doživljaje koji kroz nas prolaze. Sve smo mi to već proživjeli, nešto okrunili, nešto okrhnuli, nešto zatajili, svjesno se i ponizili, poželjeli da nas ne bude kad nam srce previše krvari, pa se opet 'vratili u položaj fetusa', iznova se rodili. Čim smo ovdje, naravno da nerođeni nismo. Mogao bi svatko svakome reći: 'Hej ti rođeni, upoznaj se, prepoznaj se, prisjeti se tko si…' Jer, što čini razliku između ratnika i pjesnika? Dok jedan svoje postojanje oružjem brani, ali ne zato što mora, nego zato što ga nešto na to navodi, nešto u njemu, u nekom sjemenu. Možda takav voli stajati na litici, pa se tako zauzima za sebe da dokaže u što vjeruje, predstavljanjem načina svoga stvaranja gdje sigurno ne želi ubiti nikoga sebi sličnoga, ali u njegovim rukama je ono što je prihvatio. Ne misli on hoće li time nečiji život uzeti, hoće li netko zbog prsta na okidaču plakati i reći: Nikad više! Može se on i nakon svega kajati, može se ispričavati, može i prestati ratnik biti, ali trag koji je od njega došao i u tuđe tijelo ušao i njegove će osjećaje pomutiti. Nosit će na savjesti kao i u sjećanju sliku čovjeka kad je padao, na hladnoj zemlji prestao disati i pitat će se ubuduće: 'Jesam li mogao drugačije tragove ostaviti, da me nitko u prolaznosti ne upamti kao strijelca na streljani.' Je li se tako nešto moglo izbjeći, ako znamo kako nam takve rabote nisu od koristi. Ali kad bijes zavlada u nama mi želimo više od onoga što imamo, neko čudno proširenje u tuđe prostore.
Vječni rastanak
Kad se naši tragovi u nekog urežu oni traju, pa nije li onda bolje čovječe ostaviti iza sebe tragove bezbolne, da bi se po tvom stvorenom i ostavljenom nastavilo djelo beskrajnog izdanja, jer oduvijek je i zauvijek će na starom tkanju počivati novo tkanje. Postupi po uzoru. Ne kopiraj, nego nadomjesti od nekog započeto da ne prekineš nit stvorenog originala. Piši po stihovima svoje duše. Za to ti ne trebaju učitelji. Nemoj da te obuzdaju nevjernici, zlobnici, izdajnici, jer nikom se ti ne dokazuješ onim što stvoriš, osim jednome, nikad ugledanom, nedovoljno poimanom, u sve vijeke vjekova upamćenom. Ako si mislio reći sebi za života: 'Ja to ne znam', budi siguran da si samom sebi oduzeo moć, da to nisu učinili drugi ljudi. Kad jednom odeš u vječne svjetove, oni koji tvrde da se ne vraćaš, upitaj ih odakle im ta ideja. Tjelesni vječni rastanak ne garantira i duševni nestanak. Hoće li se duša iznova utjeloviti i još jednom pokušati spoznati o sebi puno više nego što je to učinila u prošlom životu, kažu ne postoji potvrda.
Vrijeme i sumnja
A gdje postoji potvrda da živimo jedan život? Ako je netko ima, neka je izloži javnosti, ovjerenu potpisom Boga. Nema je niti će je ikada biti. A onaj tko strahom kupuje bilo što od straha i 'umire'. Da bi bolje razumjeli one dvije gorke riječi: 'Nikad više!' razdvojimo ih na kodove, jer što su riječi osim šifra modela života. Čim pronađemo kodove pronašli smo Vrijeme i Prostor, odlazak i povratak i tako u nedogled. Mi zapravo živimo na kružnom putovanju, zato su tragovi bitni. Ako prošli put ostaviš krvav trag na njega ćeš naići i slijedeći put. Ako prošli put ostaviš zrno mudrosti, mrvicu ljubavi, sliku tulipana ili jasmina, dijete oceana, itekako ćeš se sjetiti, jer duša ne zaboravlja ono što je bilo, samo je potakni, suncem dotakni. Tada postaje Svjetlo tvog stvaranja. Učini to sebi za uslugu i bogat ćeš u duhu biti. Tako ćeš lakše razumjeti i tjelesno umiranje, pa ćeš ono što ti nedostaje, ono na što si navikao, prihvatiti objeručke dok traje. Vrijeme te ometa u razumijevanju, a ljudske riječi postavljaju sumnju, pa umjesto da uživaš u trenucima zajedničkog trajanja i daješ za života sve što možeš ti radije vjeruješ onima koji te kroje po svom djelu, stvarajući od tebe nedjelo, tvrdeći koliko možeš i koliko smiješ. Povlačit će te svojim koncima kao lutku u njihovom igrokazu. Ali ako želiš u potpunosti otvoriti vlastita nebesa, prije nego upitaš, upitaj se koga pitaš, prije nego povjeruješ, upitaj se zašto vjeruješ. Spoznajom kako su Vrijeme i Prostor inačica iste ruke briše mogućnost jednog dolaska i jednog odlaska.