Živjela je, radila i osjećala se sasvim normalno, a naporan, dugotrajni i suhi kašalj bio je jedini disbalans koji je Vinkovčanki Katarini Milićević Drahotuski (33) zadavao probleme. Uskoro saznajte da je baš on bio jedini simptom bolesti karakteristične za Hodgkina, kakvoj se ni u snu nije nadala. Magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, komunikologinja mađarskog jezika i kazališna šaptačica prije tri godine je dobila dijagnozu uznapredovalog tumora limfnih čvorova.
Limfomi su zloćudni tumori koji nastaju i rastu unutar limfnog tkiva čija je osnovna uloga imunološka. Drugim riječima, limfno tkivo prepoznaje uljeze poput virusa i bakterija koje ulaze u ljudski organizam te pokreće imunološku reakciju usmjerenu protiv njih.
Hodgkinov limfom je zloćuda bolest limfnih žlijezda, a najčešće nastaje unutar limfnih čvorova u vratu, pazuhu, trbuhu ili preponama, odakle se širi u druga područja koja sadrže limfno tkivo. Bolest se javlja u mlađoj životnoj dobi, posebice u pubertetu, a smatra se uglavnom izlječivom bolešću. Najčešći simptomi su natečeni limfni čvorovi, kronični umor, noćno znojenje, groznica, gubitak težine, kašalj, svrbež kože...
- O tumoru limfnih čvorova nisam znala apsolutno ništa, izuzev da limfu imamo posvuda u tijelu i to je, to. Nakon dobivene dijagnoze sam shvatila da su mi na vratu bili natečeni limfni čvorovi, ali ne toliko vidljivo da bih posumnjala da nešto nije u redu - rekla je Katarina i dodaje da je tumor po otkriću bio već uznapredovao, u IV. stadij (metastaze).
Anegdota koja nije bila slučajna
Iako nije znala ništa ni o jednom tumoru, jedna zanimljiva anegdota, za koju vjeruje da nije bila slučajnost, ovu je odlučnu mladu ženu pet godina prije same dijagnoze uvela u nove spoznaje.
- Aktivno i gorljivo sam skupljala plastične čepove s boca jer sam znala da je za nešto humanitarno i da je za neku bolest. Čak sam natjerala sve svoje bližnje da to isto rade, a kad bi me pitali zašto ih skupljam, nisam znala točno odgovoriti osim izreći činjenicu da to radimo za nečije zdravlje. Kad sam dobila konačnu dijagnozu moja je sestra odmah otišla na internet saznati sve o bolesti. Osim toga, javlja mi da se plastični čepovi skupljaju za oboljele od leukemije i limfoma - govori Katarina.
Pad i proces prihvaćanja
Kada je saznala za dijagnozu prva misao koja je Vinkovčanki Katarini s adresom u Osijeku proletjela, bila je da će ostati bez kose i umrijeti. Potom je uslijedila bujica zabrinutih misli i unutarnjih pitanja. Budući da se panično bojala igle, pitala se što će joj sve raditi u bolnici, a zatim i kako će ovu vijesti primiti roditelji, posebno otac koji je nepokretan.
- Proces prihvaćanja je bio jako težak i bolan. Nakon što sam saznala da imam tumor čekalo me je još dosta toga da bi se došlo do točne i precizne dijagnoze. Ta neizvjesnost i procesi koji su uslijedili su bili jako teški. Tada je moje tijelo bilo jako, ali glava nije. Kada, s toliko godina, saznaš tako nešto, život ti se preokrene u potpunosti. Sve stane, brige i problemi koje si prije imao nestanu - rekla je.
Sve ovo je Katarinu psihički iscrpljivalo. Neprestano se propitkivala zašto baš ona koja jako voli svoj život. Nije mogla spavati, a misao o smrti nije odlazila od nje. Ovaj mučan proces trajao je oko tri mjeseca nakon čega se dogodio preokret.
- Tek pred početak liječenja sam počela prihvaćati ovo stanje i jedva sam čekala da liječenje krene. Dobila sam ogromnu snagu i želju da se borim za svoj život - priča nam ova mlada lektorica.
Stručna pomoć
U cjelokupnom procesu bila joj je potrebna psihološka pomoć.
- Čim sam saznala da imam tumor, rekla sam da želim ići kod psihologa. Terapija mi je puno pomogla, a posebno u tim prvim danima i tjednima. Za početak, barem malo me je oslobodila paničnog straha od igle i vađenja krvi - govori nam i dodaje kako je ipak jedna činjenica rastužuje, a ona je da joj nitko iz bolnice nije ponudio opciju psihološke podrške, već ju je samoinicijativno potražila i pronašla.
Potpuni preokret
Kada je saznala za tumor, shvatila je kako su do tad možda naizgled veliki problemi zapravo bili mali.
- Tada sam naučila više cijeniti stvari i male sitnice koje život znače, uživati svaki dan u svemu, iskoristiti svaki dan jer nikad ne znamo što donosi sutra, živjeti zaista punim plućima sada. Naučila sam neizmjerno biti zahvalna i da ništa u životu ne trebam odgađati i da ne trebam stalno čekati neki dan, događaj. Naučila sam i sad živim dan po dan - priča i dodaje kako više ne planira iako je bila tip osobe koja je uvijek sve imala isplanirano.
- Danas svoju bolest, koliko god to apsurdno zvučalo, gledam kao predivni blagoslov koji mi je donio puno ljepši, sretniji i ispunjeniji život te me promijenio kao osobu u jako puno stvari - govori nam.
Obitelj je najvažnija potpora
Potporu obitelji u bolesti Katarina ističe kao najbitniju. U ovom emotivnom procesu vlastita obitelj joj predstavljala veliki oslonac. Brat, čiji je sin u to vrijeme bio zaluđen superjunacima, u počecima borbe izrekao joj je snažnu rečenicu koja je ujedno postala i simbolom njezine snage.
- ‘Možeš ti to, ti si naš Kapetan Amerika!‘, rekao mi je brat. Od tad sam dobila simbolično ime - Kapetan Amerika. Jednom sam prilikom rekla da, ako ozdravim, ću si kupiti štit Kapetana i da ću skupa s nećakom šetati po gradu s tim štitom - govori Katarina kojoj su ubrzo nakon tog događaja brat i šogorica doista kupili štit.
Napisane poruke na štitu su joj bile od velikog značenja. Dizale su ju, ohrabrivale i poticale da korača dalje. Katarina i danas s velikim ponosom gleda na taj štit. Bez obzira što joj je ponekad teško prisjetiti se emocija kroz ispisane poruke na štitu, ipak one za ovu mladu ženu predstavljaju pobjedu koju je čvrsto željela i u kojoj je imala snažnu podršku okoline.
- Kad god spominjem obitelj, odmah mi krenu suze na oči. Vjerojatno od ponosa i radosti. Imam veliku i predivnu obitelj i svi smo jako povezani. Uvijek znam reći da sam iza sebe imala vojsku predivnih ljudi i da nije bilo njih ne znam bih li uspjela. To što su oni činili za mene, to je stvarno bilo predivno. Zauvijek ću im biti neizmjerno zahvalna - govori nam emotivna Katarina. Suprug je, kaže, cijeli svoj život prilagodio i potpuno se posvetio njoj, njezinoj bolesti i izlječenju.
- On je bio taj koji je sa mnom bio od 0 do 24, u mojim najboljim, ali i najlošijim fazama. Divim mu se jer je sve to strpljivo i s osmijehom podnosio. Naravno, uz moju obitelj tu su i moji prijatelji, radni kolege, pa i svi poznanici koji su me pratili, bodrili, molili za mene i navijali - priča nam.
Liječenje i remisija
Za vrijeme liječenja prošla je šest ciklusa kemoterapije, a morala je i dodatno primiti krv.
- U svakom sam ciklusu četiri dana primala kemoterapije i jedan dan bih primila injekciju za podizanje leukocita. Od četvrtog ciklusa sam išla na transfuzije krvi i plazme jer je moja krv bila sve lošija - rekla je.
Međutim, u procesu liječenja se dogodio obrat. Iako je tijelo postajalo sve slabije i lošije, psihički, Katarina je sve više jačala.
- Tijekom tog procesa su me svakodnevno jačali moji ljudi. Oni su meni bili najveća motivacija i inspiracija. Moj maleni nećak čije sam videozapise gledala gotovo svaki dan - govori. Dodaje kako je uz to pratila razne motivacijski profile na društvenim mrežama. Pozitivni članci o ljudima koji su prošli isto ili slično. Jačala ju je neizmjerna želja za životom i ozdravljenjem kako bi mogla nadoknaditi sve propušteno.
- Najviše od svega jačala me molitva i dragi Bog koji me je sačuvao i davao mi snagu i uvijek me čuva. Trenutno sam u fazi remisije - ističe Katarina koja i dalje odlazi na redovne preglede i kontrole svaka tri mjeseca.
Novi rast
Ova je mlada žena iz dana u dan puno toga o sebi novo naučila te je počela gledati na život sa zahvalnošću.
- Shvatila sam da mogu sve što zamislim i da mi je zaista samo nebo granica. Naučila sam da sam zapravo jako snažna, hrabra i psihički jaka i da u meni postoji snaga za koju nisam znala da imam - govori.
Također proces liječenja ju je naučio strpljivosti kojoj inače ni na koji način nije bila sklona. Naučila se vjerovati u sebe i u svemu vidjeti nešto pozitivno. Iako se ovaj rast dogodio na teži način, Katarina bi voljela da je i prije spoznala vrijednost i ljepotu života.
- Voljela bih da se nisam zamarala i brinula oko potpuno nebitnih i trivijalnih stvari. Voljela bih da sam više znala cijeniti sitnice i stvari koje su zaista bitne. Voljela bih da sam znala iskoristiti svaki dan i ne biti nesretna i nezadovoljna. Živjeti u svakom trenutku, sada. Voljela bih da sam znala istinski živjeti, radovati se i biti zahvalna. Voljela bih da nisam stvari uzimala „zdravo za gotovo“. Mi ljudi često sve nešto podrazumijevamo, a ništa se u životu ne treba podrazumijevati. Voljela bih da sam prije znala da je život toliko jednostavan i lijep i da ga samo treba živjeti i uživati u njemu bez da nešto kompliciramo - priča nam.
Poticaj drugima
Baš kao i anegdota s plastičnim čepovima, Katarina smatra da nam se za sve što se u životu dogodi, postoji razlog.
- Kad se život promijeni i postane teži, ti promijeni sebe i postani jači - misao je s kojom ova mlada žena i supruga potiče sve one koji se trenutno bore s bolešću da ne odustaju.
- Svima nama život ponekad jest težak, ali je samo jedan i predivno ga je živjeti. Svaki križ koji dobijemo je blagoslov nakon kojega nas čeka nešto lijepo. Koliko god teško, bolno i loše bilo, sve je moguće. Čuda se uvijek događaju. Zato ne treba nikad odustati, treba samo vjerovati i hrabro gurati naprijed - zaključuje Katarina te dodaje kako trebamo živjeti sada i u svemu pronaći nešto lijepo.