Ponekad svi mi zapnemo u životu. Netko jednom, iako rijetko se tako nešto dogodi. Većinom je to po više puta. Da bi krenuli naprijed, pomislimo da nam je barem sada neki dobar savjet pri ruci koji bi nas pokrenuo s mjesta i naš osjećaj da ne znamo kako naprijed ‘pretvorio‘ u siguran hod prema ostvarenju. Objektivnost i činjenično sagledavanje situacije vrlo su bitni da se prestanemo zavaravati nekom lažnom nadom kako će sve samo po sebi proći. Ovog puta odlučila sam otvoriti mali savjetodavni kutak koji nije nužno da poslušate niti provedete u djelo, ali je možda uputno da ga pročitate, dobro razmislite i pokušate primijeniti ponuđeni savjet ili ga odbacite i učinite po svome.
1. Stres i njegove posljedice
Da je čovjek stalno izložen stresu, postaje svjestan tek u bolesti. Upravo nas bolesti upućuju da smo uživanja previše preusmjerili na druge, a ponajmanje na sebe. Uživanje uvijek mora biti ravnomjerno raspoređeno. Kome to ne odgovara, taj ili samog sebe iskorištava ili dopušta da ga drugi iskorištava. Bolest uvijek dođe da nas upozori kako je krajnje vrijeme da mijenjamo svoje navike ili može postati presudna ako navike pri zdravstvenim koracima na bolje nastavimo primjenjivati. Dobro je upamtiti koliko ti meni toliko ja tebi, kako ti meni tako ja tebi.
2. Mnogi se bore s kilogramima. Htjeli bi smršavjeti i isprobavaju razne dijete, često i štetne za zdravlje. Postoji li način da čovjek smršavi, a ipak dovoljno jede i zdravlje ne dovede u opasnost?
Ono što tijelo prihvaća na neki način odmara um. Zabraniti sebi hranu zbog fizičkog izgleda, iako popravlja fizički izgled ipak hrani i naše strahove i emotivno nezadovoljstvo koje hranom kompenziramo. Uzrok gladi i nakupljanje kilograma ima polazište u neslaganju sebe s nečim ili nekim. Otkloniti neslaganje sebe s nekim ili nečim može čovjek promjenom svoga stava jer time čovjek mijenja odnos prema nekom ili nečem i ta promjena u odnosu čovjeka čini sitim. Svakako je potrebna ustrajnost u provedbi da bi rezultat na kraju bio zadovoljavajući za čovjeka. Kada čovjek prestane hraniti nezadovoljstvo, a počne hraniti sebe, tada mu treba manje hrane jer nezadovoljstvo smrzava srce, a hrana koja se zove ljubav najbolja je dijeta svijeta.
3. Svi bi trebali nešto oprostiti, ali nismo to uvijek u stanju. Što je ustvari oprost?
Oprostiti znači prestati žaliti za onim što je prošlo. Onaj tko si dopusti oprost najviše pomaže sebi, jer oprostom otpušta jad uvrijeđenog srca. Uvrijeđeno srce sumnja u sve što je ubuduće pozitivno. Kako se nitko od nas ne želi osjećati loše, znati će kako oprašta onima čija je duša bila zatrovana ohološću. Oprost daje osjećaj olakšanja, a svaka uvrijeđenost vodi nas učenju da čovjek zbog emocija nikada neće postati dovoljno imun na nečije nerazumijevanje izraženo riječima ili postupkom. Treba imati u vidu da nema čovjeka koji može tvrditi da nikada nije ružno postupio ili se ružno izražavao u odnosu prema nekome. Ako očekujemo da bilo tko oprosti nama, prirodno je da isto očekujemo i od samih sebe. Rasprava čija je uvreda ili postupak teži nepotrebna je jer ljudi različito doživljavaju iste postupke. Zato je formula vrlo jednostavna: oprosti drugome da ti bude oprošteno.
4. Ljudi i životinje. Koja je njihova uloga u našem životu?
Promatranjem životinja dobivamo uvid ne samo u naše različitosti već i prednosti ljudske vrste. Ljudima je olakšan boravak na Zemlji komunikacijom i mogućnostima izbora. Međutim, umjesto da čovjek iskoristi svoje prednosti, on komplicira i to na gotovo svim područjima života.
Životinja daje ljubav bez uvjeta, čovjek uvjetuje.
Životinja zahvalno prihvaća ponuđeno, dok čovjek zbraja isplativost ponuđenog.
Životinje strpljivo podnose čekanje, a čovjek nestrpljivo raspravlja o samom čekanju.
Životinje se iskreno raduju svakoj usluzi, čovjek razmišlja o cijeni usluge i to mu sputava radost.
Životinje vjeruju onom koga vole nesebično, a ljudi traže potvrdu povjerenja.
Životinje grizu kada su ugrožene ili gladne, a čovjek kada je nezadovoljan sa sobom ili svojim statusom.
Životinje postupaju intuitivno, a čovjek s predumišljajem.
Ono što je najvažnije: životinje se ponašaju prirodno u skladu s okolinom u kojoj žive, dok čovjek želi zavladati i prirodom i drugim čovjekom. Životinje bi trebale poslužiti svrsi da čovjeka ponovno podsjete kako život može biti lijep, a korištenje svega mogućeg ako se vrati prirodnom ponašanju jer samo takav može opstati u prirodi koja ga okružuje. Oni koji sebe žele iscijeliti neka otvore vrata svojih domova životinjskoj vrsti pa neka pomoću njih shvate ljepotu svega i prirodan način ponašanja jer to je jedini način da ne izgube potpuno sebe, a time i sve ostalo.
5. Ljudi se danas rijetko smiju, kao da se prisiljavaju biti veseli. Zašto?
Početkom brige čovjek zaboravlja najljepši dio sebe – smijeh. Brigom pokazujemo želju za ispravkom pogreške koju pripisujemo ili sebi ili drugome, a dok čovjek sebe proglašava krivcem, sve manje pronalazi razloga i vremena za smijeh. U brizi najviše stradavaju osjećaji, a upravo smijeh obnavlja te osjećaje. Smijeh je najuzvišeniji osjećaj ljubavi, a potrebu za njim možemo poistovjetiti s potrebom za vodom. Energiju koju čovjek izgubi u kriznom razdoblju svoga života može nadoknaditi smijehom i spriječiti štetne posljedice za sebe i svoj organizam. Ono što je najvažnije – smijeh je besplatan i njime se čovjek ne može predozirati. Najveća je samopomoć u nevolji.
6. Rastava braka - igra bez pravila i granica
Ljubav je osnova spajanja, a bračna zajednica po svim zakonima čovjeka trebala bi biti potvrda veličine ljubavi dvoje ljudi. Ako te ljubav spaja, postavlja se pitanje koji uzrok navede čovjeka na prekid te iste bračne zajednice. Jedini logičan uzrok je promjena prioriteta. Čovjek mijenja prioritete samo kada slabi jačina ljubavi prema osobi s kojom živi. Zašto jačina ljubavi slabi? Zbog prekršenih obećanja. Onaj tko krši obećanje, zapravo je lagao o sebi i svojim interesima, nadajući se da će ljubav drugoga oprostiti laži i prekršena obećanja. Zaključak svega: onaj tko krši obećanja nije nikada volio nikoga osim sebe.
7. Odnos roditelja i odrasle djece
Djeca u očima svojih roditelja nikad nisu dovoljno odrasla bez obzira na životnu dob. Tek kada se uvjere da je njihovo dijete doraslo samostalnom vođenju brige o sebi, roditelji se smiruju, ali ne potpuno. Materijalna samostalnost djeteta itekako im je bitna, ali ne i dovoljna jer osim materijalne samostalnosti djeteta još ih više zanima emotivno zadovoljstvo svoga djeteta. Na tom području često počinju neprilike i nesuglasice između roditelja i djece. Na emotivnom polju velika je mogućnost da se izbori djece i roditelja razlikuju pa dolazi do raskoraka u mišljenju jer svaku umiješanost roditelja, iako s dobrom namjerom, dijete može drukčije tumačiti. Tada se stvore dvije strane – za i protiv. Ishod: dijete uvrijeđeno, a roditelji povrijeđeni. A jedni druge i dalje trebaju i jedni o drugima i dalje ovise, ako ne po materijalnim sredstvima, onda barem po srcu. Kod emotivnih odabira svoga djeteta roditelj mora vrlo pomno odabrati trenutak u kojem će porazgovarati s djetetom o njegovu odabiru. Pogriješi li u procjeni trenutka, razgovor će krenuti pogrešnim smjerom, prijateljski ton izostati, a osjećaj povjerenja oslabiti. Biti roditelj odraslom djetetu vrlo je teška uloga zbog izgrađenih uvjerenja koje imaju i roditelji i djeca. Uvijek treba poći od pretpostavke da odrasli ljudi vjeruju u nešto ili nekog dok se sami ne uvjere u suprotno bez obzira na iskustvo. Preventivno djelovati na sreću ne možete bez obzira na iskustvo koje kao roditelji imate jer djeca vašu dobronamjernu pomoć često doživljavaju kao vašu želju da ih kontrolirate, a ne kao oprez iz ljubavi roditelja prema djetetu. Da bi održali prijateljstvo s djecom, suzdržite se od bilo kakvog mišljenja dok djeca sama ne zatraže vaše mišljenje. Kada ga zatraže, spremni su o njemu itekako dobro razmisliti jer traženjem pokazuju da vašem mišljenju vjeruju i cijene ga. Nametnuto mišljenje većinom završava kao zametnuto mišljenje, a zatraženo mišljenje najčešće je spremno i za primjenu u praksi.