Postoji jedna izjava koju je svatko od nas izgovorio ili čuo: 'Moj život je tužna priča.' Upućuje li nas to da je sve vrijeme koje smo dobili na raspolaganje iskorišteno da na kraju svega ispričamo jednu priču o sebi, u želji da ju netko sasluša, reagira na nju, poduzme nešto, jer što je danas moja priča, sutra će biti tvoja, čovječe. Ali ne, mi smo se posvetili uspjehu, opsjednuti njime do krajnosti, laganju o vlastitoj uspješnosti koja nam nije ni u džepu. Posvetili smo se ostvarenju želja preko noći. Ako je nekome uspjelo iskočiti smatrajući da se količinom novca u nebo vinuo, kako si nije tom količinom zelenih novčanica kupio besmrtnost? Zar su mislili da će rečenicom: 'Vrijeme je novac' gaziti po ljudima kao po mravima, a kada sam prvi puta čula za one koji nemaju vremena biti bolesni, shvatila sam da se ljude polako uvjerava da je novac Bog na zemlji, pa ćemo njime mijenjati klimatske uvjete, okretati sunčeve zrake, proglašavajući se spasiteljima zbog novca na računima, organizirati im život u sluge pokorne.
Poludjeli od žurbe
Novac je magični lopov, varalica nevinoga lica, koji zateže i rasteže naša lica, koji starosti daje mladost, koji preko kuće kupuju kuće, pa kad čovjek više ne zna što bi, odleti u Svemir, pa s visoka ne vidi kako mu pred očima propada sve, nego gleda samo na sebe. Iako su donacije mnogima spasile živote, koliki bi iznos donacije morao biti da se spasi čovječanstvo. Tko je ta mala šačica koja se usudi prozvati izabranima, uvodeći u naše živote užurbane potrebe smatrajući kako će nas žurba spasiti od svega. No, ako me oči ne varaju, od žurbe smo svi poludjeli, postali neurotična vrsta, a naši koraci i poduzimanja sve su besramnija, zapravo klasična slika kako jedna civilizacija polako tone. Je li preduvjet prema potonuću bila nametnuta žurba, nešto potpuno neprirodno čovjeku i njegovom umjerenom koraku. Zar smo preko noći zaboravili kako čovjek u žurbi lako previdi, a još se lakše spotakne i padne.
Jesmo li se osvrnuli?
Što nas je natjeralo da mjerimo minute i kuda bi mi to mogli i u čemu zakasniti? Ne govorim ja ovdje o nikakvom poslu, jer čovjek koji se prihvati nekog zanimanja ne treba prevodioca što se pod tim zanimanjem od njega traži. Je li žurba od nas napravila ljude koji su ušli u fazu neorganizirane organiziranosti i je li naše promišljanje skrenulo na krive tračnice, jer nam se rečenice svode na koliko ću zaraditi, a ne hoću li dobro raditi, hoće li sa mnom itko zadovoljan biti, hoće li mi ponašanje biti primjereno ili neprimjereno. Jesmo li se ikad osvrnuli na našu koncentraciju i izostanak nje po svakom pitanju i ne bi li ona trebala biti osnova stvaranja ideje, a nakon ideje način provedbe u djelo, ali da se svi njome okoriste. Zar nismo znali da su vrijeme i ljubav spojene jedinice. Zar nismo znali tko je užurbano ljubio, da se brzo izgubio. Pa kako ćemo nastaviti ovako izjedeni iznutra i izvana i koje će se to čudo dogoditi koje bi nas preusmjerilo i natrag u ljudsko pretvorilo. Od trenutka kad je život počeo podsjećati na pretjecanje u prometu sve je krenulo po zlu. Jer onaj koji se upusti u pretjecanje neka prije nego krene, prije nego stisne gas, dobro promisli hoće li mu baš za vrijeme pretjecanja, na onoj lijevoj traci, otkazati nešto u automobilu, zaustaviti ga na pola puta, pa će ukočenog pogleda gledati kako prema njemu dolazi kamion, također pod punim gasom. Pa uspori čovječe, ako vremena želiš više imati, ako želiš na svim područjima života biti spašen.
Nezadovoljan svime
Od trenutka kada je Denis čuo rečenicu 'Vrijeme je novac', iako nije doslovno razumio što to zapravo znači, nešto ga je opsjelo, iznutra kljucalo, postao je nezadovoljan svime što je imao. A imao je ženu dobru kao kruh, tri djevojčice koje bi svaki roditelj poželio u svojoj kući. Imao je Denis i kuću, dovoljno prostranu da se ne gužvaju u njoj i posao PR managera za odnose s javnošću. Imao je sve na dlanu i novca i ljubavi. Ali nakon rečenice koja ga je opsjela želio je doći do samog vrha. Slao je poslovne ponude u inozemstvo ne birajući zemlju, postajao sve nervozniji čekajući odgovore. Na pitanje svoje supruge 'Zašto rušiš naš mali raj?', on bi odgovorio 'Osiguravam budućnost, jer ja jednog dana želim letjeti u Svemir'. Kada je supruga vidjela da su kćeri protivnice odlaska u inozemstvo, da ne žele promijeniti voljenu zemlju, prijatelje i okolinu, žena je doslovno popi***** i stala u obranu sebe i djevojčica. Rekla mu je: 'Ti idi, ali ja ne želim prodati dušu za novac, a pogotovo ne naše djece.' No, kako je vlasništvo kuće bilo jedino na njegovo ime, on im je zaprijetio kako će ih izbaciti na ulicu, prodati sve što posjeduje. Žena je stala na kočnicu obraćajući mu se molećivim glasom: 'Denise, kakav si to čovjek postao u jednoj noći, kojem je novac postao važniji od ljubavi prema obitelji.'
Da ne zakasni...
Ali on kao da je pokrio uši rukama, ponavljao je kao hipnotiziran: 'Požuri, požuri, požuri, da ne zakasnim kad ponuda stigne.' Supruga je na majčinski način umirila djevojčice, ispričala priču kako idu u veliku avanturu i kako će tata za njih stvoriti novi raj na nekoj drugoj strani svijeta. Ponuda je ubrzo stigla iz Finske i zadovoljavala sve Denisove uvjete. Otišli su jedne zime. U firmi su ga dočekali kao i svakog stranca, obećavajući mu brda i doline, a uvjet da postane pripadnik elitne jedinice u korporaciji bile su ideje. Potpuno se posvetio tome uvjeravajući obitelj kako je ovaj bijeli raj na sjeveru njihov as u rukavu da se probiju do samoga vrha. O prilagodbi nije pitao ni riječi. To je za njega bila gotova priča, Vrlo brzo se pokazao kao stručnjak za stvaranje ideja čime su mu i primanja poskočila. I dok se on penjao svojim stepenicama, supruga i djeca pred njim su glumile sreću, a u sebi sanjale povratak u rodnu zemlju.
Uspjeh i gubitak
Zbog svoje opsjednutosti uspjehom nije primijetio u što je ženu pretvorio. Počela je potkradati vlastitog muža. Kada je dovoljno ukrala da bi sebi i djeci ponovo omogućila onaj rajski vrt u rodnoj zemlji, dok je on slavio još jedan u nizu svojih uspjeha, ona je sebi i djeci u avionu skinula okove sa srca. Kad se Denis vratio kući, prva pomisao bila je da ih je odvela na neki koncert, no kako su sati prolazili, shvatio je kako se radi o nečem ozbiljnijem. Pred jutro je zazvonila sms poruka u kojoj je pisalo: 'Dok ti na vrhu hvataš oblake, mi smo otišle u prizemlje. Od tebe se rastajem, ne tražim ni alimentaciju, jer nas nisi dostojan. Predlažem ti brak s novcem.' Vezan ugovorom s korporacijom, prekid toga i odlazak za njima, zbog odštete koju bi platio korporaciji postao bi siromašan poput crkvenog miša. Nakon mnogo mnogo godina kada ih je i pronašao i pokucao na njihova vrata, čuvši jednu od svojih kćerki kako se nekom obraća 'Tata, netko je na vratima', shvatio je da je on najsiromašniji čovjek svijeta. Više mu se nije žurilo. Otišao je kao čovjek koji jedva pod nogama osjeća tlo.