Pretpostavljati ne znači znati. Ali zašto onda pretpostavljamo? Zato što želimo uvjeriti ili sami sebe ili druge ljude da je naša pretpostavka dobro postavljena, bilo da dolazi od nekog prethodnog iskustva, pročitanog teksta, subjektiviteta ili iz najdublje želje da naša pretpostavka na kraju ispadne točna. No, je li pretpostavka osnova koja nas dovodi do činjenice ili zapreka koja nas odvodi od činjenice, diskutabilno je to znanje. Jer pretpostaviti značilo bi postaviti tezu prije utvrđivanja znajući kako često puta pretpostavka nije išla u prilog činjenici. Kako bi to izgledalo da na pretpostavkama počiva život? Imao bi tendenciju opasnosti. A kako bi izgledao život koji počiva na činjenicama? Bio bi jasan bez zbunjujućih faktora. Sama pretpostavka podrazumijeva može ovako, može onako, dok činjenica potvrđuje točno kako.
Pretpostavke i činjenice
Ljudi koji pretpostavljaju vrlo su skloni prezentirati svoju pretpostavku kao točnu ili je čak podvući pod činjenicu. Možemo li takve ljude nazvati ljudima s predumišljajem, jer nitko ne iznosi pretpostavku tko u nju ne vjeruje. Također je velika mogućnost da oni koji se više bave pretpostavkama zapravo bježe od činjenica, jer to razotkriva njihove slabosti odnosno slabe karike njihove osobnosti. Bježe od spoznaje cjeline samoga sebe pa radije činjenice razrežu na kriške. Činjenice podrazumijevaju mogućnosti čovjeka, a kako nam mogućnosti imaju veliki raspon, priznati vlastiti raspon čovjek izbjegava, pokušavajući time izbjeći frustracije znajući bude li imao što više frustracija ili će zapasti u stanju depresije ili agresije. Mi smo toliko zatrpani pretpostavkama da činjenice ne možemo ni vidjeti, a one koji ih pokušavaju iznijeti dokazujući njihovu nepobitnost dočekujemo kao prijetnju, sijače pesimizma ili optimizma zaboravljajući pri tom da je činjenica već gotov čin nečijeg činjenja.
Opravdavanja
Pretpostavka je svojevrsno nametanje sebe kao 'znalca' koji zbog činjenice koju je saznao unaprijed zaključuje kako će se nešto razvijati ili završiti. Ako se to ne dogodi što je 'znalac' dokazivao svojom pretpostavkom počinje ispričavanje te opravdavanje kako je to bila samo pretpostavka koju nije trebalo uzeti za ozbiljno. Pa ako je nije trebalo uzeti za ozbiljno zašto je itko i ikad izgovori. Zato što te za pretpostavku nitko ne može okriviti jer si se samom riječju ogradio, ali nećeš prezati kad činjenica pokaže svoje lice bez pardona reći 'sve je upućivalo na takav ishod'. Ispada da oni koji pretpostavljaju igraju vrlo svjesno manipulativnu igru kojom će doći u prvi plan. Izdvojit ću jedan primjer, nimalo rijedak u svakodnevnom životu, a primjer je sljedeće prirode. Želimo imati vlastiti dom, sredstva nam nedostaju za kupnju, nitko od bližnjih nam ne želi ili ne može pomoći, niti nam ga itko daje na dar, nismo mogli uštedjeti toliko i kuda ćemo nego do zgrade za posudbu. Nakon obavljenog razgovora doznajemo jesmo li u mogućnosti dobiti pozajmicu, pod kojim uvjetima te koliki iznos. Iza popunjenih bezbroj obrazaca koje očito shvaćamo letimično, jer želimo što prije odobrenim iznosom pronaći, te useliti se u oazu mira… a tek kad dobijemo vlasnički list sa formalno navedenim imenom vlasnika, one terete pri dnu vlasničkog lista stavljamo negdje iza uha, tvrdeći kako smo mi činjenični vlasnici nekretnine, a ne prividni, dok nam život ne nadjene novo ime: 'rata'.
Do zadnje lipe
Život na rate izaziva rat u nama i među nama. Hoćemo li tada pretpostavljati kako ćemo podignuti iznos isplatiti do zadnje lipe ili će nam tek kad završimo na cesti splasnuti pretpostavke? Potpali smo pod utjecaj gotovanstva gdje vrlo olako kucamo na vrata institucija od kojih tražimo da misle umjesto nas, zanemarujući pri tom na drevne civilizacije koje su sve raspoložive idejne instrumente nosili u sebi shvaćajući kako idejna sposobnost čovjeka određuje njegove činjenične mogućnosti. Ponekad je bio dovoljan jedan čije su ideje bile vanserijske i koji je očuvao čitavu civilizaciju od propasti. I danas bi bilo dobro tako postupati, zapravo pokriti se poplunom dokle seže, a ako nam vire noge trebali bi smisliti ideju kako ga produžiti da nam ne bude nogama hladno, da ih ne moramo podviti pod sebe. Činjenice govore koliko smo umno snalažljivi, idejno dovitljivi, dokazuju našu sveukupnu sposobnost za stvaranje boljeg života. Dakako da ovdje moramo sebi priznati spadamo li u skupinu rizičnih ulagača ili ziheraša. Pretpostavke je u ovakvim slučajevima najbolje baciti nebu pod oblake, da nas činjenice kasnije ne bi progonile. Da bi bolje živjeli moramo prestati živjeti u iluziji poznavanja samoga sebe. Moramo pronaći onu važnu žicu, koju ćemo uspjeti rastegnuti maksimalno u daljinu uz veliki oprez da ne pukne.
Bolest našeg vremena
Misliti da je lakši put ući, posuditi, a kasnije se kajati kad rate postanu bolest, a one jesu bolest našeg vremena uz kamate koje postaju naše lezije. Ne može čovjek lihvariti s ovo malo vremena koliko ima na ovom svijetu. Jer proučavajući povijest ljudi nisu nikada bili izjednačeni u imetku i to je činjenica koju nam je najteže prihvatiti zbog čega među nama nikada nije vladala harmonija. Uvijek ćemo se pitati zašto ovaj može, a ja ne mogu, što ovaj posjeduje u sebi, a ja nisam razvio, je li on nagrađen, a ja uskraćen. Činjenica je ponajprije verbalna konstrukcija koja zatim prelazi u 'oružje' kojim smo nešto učinili dobro po sebe. Kad kažem verbalna konstrukcija pod tim mislim unaprijed misliti ne izostavljajući nijednu moguću opciju, ni pozitivnu ni negativnu, već objektivno biti spreman i na promjenu opcije. Pretpostavci ovdje nema mjesta. Čovjek je samom sebi najveći detektor činjenice o sebi, time i svog činjenja. Bez tog detektiranja nema profitiranja, samo lažnog predstavljanja čiju ulogu svatko od nas može odigrati, uživjeti se do krajnosti, ali koliko će dugo moći u tome uživati dokazati će mu stvarni činjenični status. Najteže se pomiriti sa onim što nosimo u sebi, a to su naše sposobnosti, sposobnosti kako ćemo u kojoj situaciji postupiti. Mi nemamo unaprijed činjeničnu ideju o tome već pretpostavnu, čija točnost ili netočnost se pokaže tek kad se nađemo licem u lice sa ispisima brojeva koji nas obvezuju na plaćanje, ako činjenicu u kojoj živimo želimo zadržati. Ne možemo na plaćanje uvesti veto, jer plaćamo institucijama koje su uvijek bile iznad čovjeka jer daju ono što čovjeku nedostaje.
Skloni mešetariti
Ako želimo da na ovom svijetu svaki nam trenutak bude imalo dragocjen, tada promijenimo fokus pretpostavki na fokus činjenica, inače kasnimo u i pretpostavkama i u činjenicama. Mi smo skloni mešetariti između te dvije riječi, kao znamo svirati klavir, a kad položimo prste na tipke činjeničnu vještinu sviranja pokažemo kroz 'Bratec Martina'. Onaj koji će se toga istinski prihvatiti nosi neku notu u sebi, istančanost drugačiju od drugih… taj će unaprijed znati koju tipku stisnuti, a vježbanjem će steći brzinu i elastičnost svojih prstiju čime otvara mogućnost da ne bude samo pijanist nego i skladatelj svoga života. Izaći iz činjenične objektivnosti o sebi naše srce pretvara u papar, a papreno srce mnogima zapapri, ali zapapri i sebi.